DA STIGNEM TAMO GDE DRUGI NE MOGU: Novinar RTS Nebojša Kotlajić o lepoti govora za koju je zaslužio nagradu "Radmila Vidak"...

JELENA BANjANIN

18. 06. 2022. u 11:11

LAUREATI nagrade za lepotu govora "Radmila Vidak", kao što su Danka Novović, Sveta Vuković, Ljiljana Marković, etalon su dobrog izražavanja na radiju i televiziji, a među njima se odnedavno našao i novinar RTS-a Nebojša Kotlajić.

ДА СТИГНЕМ ТАМО ГДЕ ДРУГИ НЕ МОГУ: Новинар РТС Небојша Котлајић о лепоти говора за коју је заслужио награду Радмила Видак...

Foto Vojin Šarčević/Privatna arhiva

Iskustvo je "pekao" u Radio Užicu, završio je postdiplomske studije u Americi, a u TV Beograd došao je 1990. Prvi put se na malom ekranu pojavio 28. juna, na Vidovdan, već posle sedmog dana rada u televiziji. Kada ga je stroga lektorka i dugogodišnji spiker Radio Beograda, Draga Jonaš, čula kako govori, rekla je: "Šta ja vas da učim, vi treba nas da učite kako se govori".

- Topao bariton, savršena dikcija, nepogrešivo akcentovanje i siguran izgovor čak i najtežih reči i rečenica. To mi se mnogo dopalo u obrazloženju nagrade - kaže za "TV novosti" Nebojša Kotlajić. - Svih ovih tridesetak godina radim, a da to ne primećujem.

Smatram da je to normalno i da bi trebalo da bude standard za sve ljude koji se bave ovim poslom i rade u elektronskim medijima, radiju ili televiziji. Međutim, svedoci smo da to baš nije tako, da su standardi i pravila književnog srpskog jezika malo podbacila i da se ne praktikuju previše.

Foto Vojin Šarčević/Privatna arhiva

Kotlajić je u više od tri decenije dugoj karijeri bio prezenter, novinar i urednik.

Mnogi ga pamte kao spikera koji u Jutarnjem programu ili "Beogradskoj hronici" pomaže građanima da reše probleme. Često smo ga viđali kada nam je daleki svet približavao slikama i odabranim rečima u putopisnim emisijama i reportažama. Ovaj Užičanin, svetski putnik, poliglota, sagovornik šeika, konzula i ambasadora, trenutno je novinar-reporter i urednik Spoljnopolitičke redakcije Informativnog programa RTS.

Dobili ste priznanje za lepotu govora, ali da li ste dokučili u čemu je bogatstvo i lepota srpskog jezika?

- Mnogi nisu svesni, ili su možda zaboravili, da naš jezik ima četiri akcenta, dužine, padeže, kao i gramatiku koja je veoma komplikovana strancima kada žele da nauče srpski.

Imamo i nešto što se zove kongruencija rečeničnih delova, a to je slaganje reči u rečenici po rodu, broju i padežu. Današnje generacije o tome ne vode računa, a tome se posvećuje i malo časova od osnovne preko srednje škole, a o fakultetima da ne govorimo.

Milim da osim na Filološkom, ni na jednom drugom fakultetu nijedan budući akademac nema književnost, srpski jezik ili gramatiku, što je poražavajuće.

Kakav način izražavanja vlada u javnom prostoru i na televiziji?

- Dolaze ljudi koji su radili master ili doktorat, završili su privatne ili državne univerzitete, a nemaju osnovno znanje gramatike iz osnovne škole i žele da se bave ovim poslom. Ranije je to bilo nezamislivo. Kada sam počeo da radim kao spiker devedesetih godina, bez "zelenog svetla" koje su davali Draga Jonaš ili Bata Miladinović, niko nije mogao da se pojavi na ekranu, a kamoli da čita informativni program, konkretno Vesti i Dnevnik. Nije mogao svako to da radi i bilo je zaprepašćujuće što sam sa manje od 40 godina vodio Vesti. U toj ekipi bih pomenuo i koleginicu Marinu Jungić, koja više nije u ovom poslu, a zajedno smo radili kao spikerski par. Naši su se glasovi savršeno uklapali po tonalitetima, jer smo ispekli zanat u radiju.

Šta biste savetovali onima koji bi želeli da budu novinari na televiziji?

- Moja pretpostavka je da onaj ko želi da se bavi ovim poslom, treba da nauči da piše i da formira rečenicu radeći u štampi. Kada nauči da piše, to prvo treba da pročita na radiju. A ukoliko želi na televiziju, to dvoje treba još da spoji sa izgledom. Ne moraju svi da budu mis i misteri, ali moraju pristojno da izgledaju i da znaju da govore, kažu ono što treba, pročitaju vesti, izveštaje, reportaže i vode intervjue.

Foto Vojin Šarčević/Privatna arhiva

Poliglota ste, što znači da govorite više jezika. Odajte nam tajnu kako ste ih naučili?

- Verovatno zato što imam čistu i pravilnu jezičku osnovu, koja potiče iz najčistijeg jezičkog područja u Srbiji, a to je Užice. Zato mi ti strani jezici dobro idu, a uz sve to mora čovek da ima i sluh ukoliko želi da se bavi drugim jezicima. Neko ko ne oseća dužine i ne prepoznaje akcente, ne može da govori svoj jezik, a kamoli tuđ.

Vešto govorite arapski, a za brojne putopisne emisije i reportaže sa Bliskog istoka dobili ste značajna međunarodna priznanja.

- Jednostavno, našao sam Bliski istok i Bliski istok je pronašao mene. Našli smo se i to je rezultiralo brojnim putopisnim reportažama iz tih zemalja, u kojima mnogi vaši čitaoci, a moji gledaoci, nisu bili. Shvatam kao svoju misiju na Zemlji da odem tamo gde drugi ne mogu, i potom da prenesem utiske odatle i da pokažem kako ljudi tamo žive i rade, po čemu se razlikuju, a po čemu smo slični.

Koliko nam je, po vašem utisku nakon svih putovanja, blizak Bliski istok?

- Mediteran nas objedinjava i imamo zajedničku istoriju, tradiciju i navike, a to se najviše očitava u kuhinji jer volimo iste stvari. Znamo da živimo život za razliku od hladnih Evropljana na severu ili ljudi iz dalekih zemalja čiji mentalni sklop je potpuno drugačiji od našeg. Živimo život danas, a šta će biti sutra - već ćemo se snaći. Drugi imaju strategiju za deset godina, pa žive kao u mehanizmu. Kada u takvom sklopu jedan šraf popusti, ceo mehanizam pada.

To ste spoznali u Americi gde ste završili postdiplomske studije?

- Da, bio sam u Novom Meksiku i Teksasu. Upoznao sam Ameriku i sa jedne i sa druge strane, a svi me pitaju zašto nisam ostao. Da sam tamo otišao sa 19 ili 20 godina možda bih uspeo da se prilagodim, ali kada odete kasnije, sa formiranim sistemom vrednosti i pogledima na život, teško je da prihvatite nešto što je tamo po definiciji tako i ne može da bude drugačije, recimo da radite od ponedeljka do petka, da se petkom uveče ili subotom vidite sa poznanicima, prijateljima ili komšijama, da se nedeljom odmarate i onda opet radite od ponedeljka do petka i čitav život ste u kreditima. Život je tamo surov. Ukoliko se snađete i postanete deo sistema, možete da opstanete. Ako se opirete tome i to ne prihvatate, neka vam je bog u pomoći, a morate da preživete.

Šta je sa emisijom "U svetu", koju ste pripremali, uređivali i vodili?

- Ta emisija postoji već 20 godina, ali zbog pandemije nismo bili u prilici da radimo.

Zato su ponovo emitovane sve moje putopisne emisije, koje su sada digitalizovane. Često se iznenadim kad mi neko kaže "Kad si bio u Alžiru? Evo juče sam gledao emisiju", a tamo sam bio pre nekoliko godina. To govori da su ti dokumentarci vanvremenski. Mogu uvek da se gledaju i slušaju, jer nemaju vremenske odrednice. Možda je cela majstorija tog reporterskog novinarstva u tome da napravite priču, koja uvek može da se gleda i koja odgovara i onom vremenu kada je napravljena, a i u sadašnjem.

Da li još nešto, uprkos bogatom iskustvu, može da vas iznenadi, oduševi, fascinira?

- Kada odlazim u novu zemlju, nikad ne idem sa predrasudama već se na licu mesta upoznajem sa ljudima, mentalitetom i načinom života u toj stranoj zemlji. Najbolji način da upoznate zemlju i ljude je da se vozite njihovim taksijem i idete u restorane gde lokalni narod jede, onda nećete pogrešiti. Prateći diplomatiju dvadesetak godina, u prilici sam da putujem preko Ministarstva spoljnih poslova stranih zemalja. Naravno, oni se trude da sve pripreme i organizuju, i uvek su uspevali u tome na visokom nivou.

Međutim, kada idete izvan tih zvaničnih protokola, zapravo, upoznajete zemlju i njihove ljude. To je ono pravo i to je izazov svih tih putovanja.

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri