SVET NIKAD BLIŽE NUKLEARNOJ APOKALIPSI: Američki renomirani istoričar svojim predviđanjima o ratu sa Iranom zaprepastio planetu
PITER Kuznik, profesor istorije i direktor Instituta za nuklearne studije na Američkom univerzitetu u Vašingtonu, upozorava da rat protiv Irana nosi neprihvatljiv rizik od nuklearne eskalacije.
Foto: freepik
Dolazak američkog nosača aviona „Teodor Ruzvelt“ u region Zapadne Azije povećao je broj američkih nosača aviona koji deluju u tom području na tri, dok tenzije zbog američko-izraelskog rata protiv Irana nastavljaju da rastu. Teheran je upozorio da ne mora nužno da čeka da Vašington pokrene novi napad kako bi uzvratio. Najnovija dešavanja odvijaju se u trenutku kada iz administracije Donalda Trampa stižu protivrečni signali. Američki predsednik poručio je saradnicima da bi mogao da odustane od novih udara ukoliko Iran i jemenski pokret Ansarulah ne preduzmu nove provokativne poteze. Pojačano američko vojno prisustvo, uz neizvesnost u pogledu narednih poteza Vašingtona, ostavlja nejasnim izglede za smirivanje situacije.
U takvim okolnostima, zabrinutost zbog mogućnosti šireg sukoba i njegovih potencijalnih nuklearnih posledica ponovo je došla u prvi plan. U intervjuu za agenciju Mehr, američki istoričar i profesor na Američkom univerzitetu Piter Kuznik upozorio je da čak i sama mogućnost da SAD ili Izrael upotrebe nuklearno oružje protiv Irana predstavlja neprihvatljiv rizik. On je naglasio da bi rat mogao da ima dalekosežne posledice koje prevazilaze regionalni vojni odnos snaga: da potkopa kredibilitet globalnog režima neširenja nuklearnog oružja, pokaže ograničenja američke vojne moći i ukaže na potrebu za sistemom kolektivne bezbednosti u Zapadnoj Aziji.
Kompletan intervju prenosimo u nastavku.
RIZIK OD NUKLEARNE ESKALACIJE
U svojim nedavnim tekstovima upozorili ste da bi rat u koji su uključeni Iran, SAD i Izrael mogao da dovede do ozbiljnog rizika od nuklearne eskalacije. Koliko su, po vašem mišljenju, aktuelni sukobi približili region i međunarodnu zajednicu toj granici? Koji diplomatski koraci bi mogli da je spreče?
To su ključna pitanja. Čak i mala mogućnost da SAD ili Izrael upotrebe nuklearno oružje protiv Irana predstavlja neprihvatljiv rizik i mora se ozbiljno shvatiti i sprečiti. Nažalost, trenutno je ta mogućnost veća od male.
Težak poraz republikanaca na izborima prošle nedelje mogao bi da ima dvostruk efekat. Mogao bi da učini Trampa očajnijim i nepredvidivijim, ali bi ga isto tako mogao naterati da shvati koliko je ovaj rat nepopularan i da bi dalja eskalacija izazvala opšte negodovanje. Međutim, ni to možda ne bi bilo dovoljno da odvrati patološkog narcisa poput Trampa, posebno imajući u vidu da se u njegovom okruženju razgovaralo o upotrebi nuklearnog oružja.
Tramp trenutno pokušava da skrene pažnju javnosti sa rata i da ga predstavi kao nešto beznačajno. To se vidi i po njegovoj odluci da povuče Džej Di Vensa iz pregovora i usmeri ga na pitanje navodne „korupcije“ demokrata. Ipak, svi znamo da Tramp može naglo da promeni stav i preokrene svoje odluke. Prema izveštajima, besan je od ponižavajućeg poraza na izborima na sredini mandata, dok mu ionako veoma nizak rejting nastavlja da pada.
Kao što sam naveo u najnovijem tekstu za „Al Džaziru“, koji sam napisao zajedno sa Ivanom Nikolić Hjuz, uveren sam da će istoričari Trampa oceniti kao najgoreg predsednika u američkoj istoriji, i to s pravom.
Ipak, još više me brine šta bi Netanjahu i Izraelci mogli da učine. Za njih iranski nuklearni program predstavlja egzistencijalnu pretnju. Izraelske obaveštajne službe tvrde da se aktivnosti Irana u nuklearnoj oblasti odvijaju na lokaciji „Pikaks“ (PickAxe), ispod planine prekrivene granitom, čiji sloj doseže dubinu od oko 90 metara. Ni SAD ni Izrael nemaju konvencionalno oružje koje može da prodre toliko duboko. Zbog toga strahujem da bi mogli da upotrebe jedno ili više nuklearnih oružja.
Situaciju dodatno pogoršava to što sve više Iranaca, nakon dva nedavna talasa izraelsko-američkih napada na Iran, govori da je zemlji neophodno nuklearno oružje kako bi odvratila buduće napade. Razumem tu logiku, ali Trampova opsednutost sprečavanjem Irana da dođe do bombe, kao i izraelske izjave o „nikada više“ i egzistencijalnoj pretnji koju navodno predstavlja nuklearni Iran, stvaraju opasnu i zapaljivu kombinaciju u kojoj su mogući gotovo svi potezi SAD i Izraela.
Zabrinjava me i činjenica da su Trampovi najbliži savetnici — Stiven Miler, Pit Hegset, Sebastijan Gorka, Elbridž Kolbi, Bred Kuper i Marko Rubio — izrazito naklonjeni upotrebi sile, dok Izraelci neprestano podstiču Trampa na takve poteze. Strahujem da je ovakvo bezumno ponašanje zaista moguće.
IZRAELSKI NUKLEARNI ARSENAL I REGIONALNA BEZBEDNOST
Rekli ste da bi Bliski istok trebalo da postane zona bez oružja za masovno uništenje. Kako izraelski nuklearni arsenal, čije postojanje ta zemlja zvanično ne priznaje, utiče na regionalni odnos snaga i bezbednosne procene drugih država? Smatrate li da međunarodna zajednica dosledno primenjuje pravila o neširenju nuklearnog oružja na Bliskom istoku?
Procenjujemo da Izrael poseduje između 90 i 250 nuklearnih bojevih glava i da ih se neće odreći sve dok bude smatrao da je njegova bezbednost ugrožena.
Uprkos dugogodišnjem nedopustivom i surovom postupanju prema Palestincima, Izrael je nekada bio poštovana i cenjena država. Danas je, nakon genocida u Gazi i nesputanog militarizma, postao jedna od najomraženijih zemalja na svetu.
Što je Izrael sve više izolovan, to se više pomera udesno. Njime već dugo upravljaju ekstremisti krajnje desnice, koji se odlučno protive i rešenju o dve države i rešenju o jednoj državi.
Podrška SAD Izraelu bila je jedna od važnih tema na američkim izborima na sredini mandata. Podrška administracije Džozefa Bajdena i Kamale Haris vojnoj operaciji u Gazi bila je jedno od važnih pitanja i tokom Trampove izborne kampanje 2024. godine. Tramp se pokazao još gorim od Bajdena.
Međutim, američki narod je video dovoljno, a podrška Američko-izraelskog komiteta za javne poslove (AIPAK) kandidatima na izborima na sredini mandata više im je odmagala nego što im je pomagala.
Bez neprekidne američke podrške — finansijske, vojne i diplomatske — Izrael će se verovatno naći u još većoj izolaciji.
Ali neće se promeniti samo američka podrška Izraelu. Promeniće se i ukupna uloga SAD u regionu, jer su njihove vojne baze i savezi postali mete napada. Uglavnom korumpirani lideri zemalja [Persijskog] zaliva, koji su dugo verovali da imaju koristi od američke zaštite, sada su primorani da preispitaju da li im prisustvo američkih vojnih baza i oslanjanje na SAD donose veću bezbednost ili ih, naprotiv, pretvaraju u veće mete.
Osim toga, veliki deo američke vojne infrastrukture je uništen, a njegova obnova koštaće više milijardi dolara.
Izrael će zato morati da donese odluku — ili će živeti u trajnom neprijateljstvu sa susedima ili će naučiti da živi sa njima u miru. U prvom slučaju zadržaće svoj nuklearni arsenal i skrivaće se iza njega. U drugom bi, nakon godina izgradnje poverenja, mogao da preispita zavisnost od nuklearnog oružja.
Izrael je jedna od četiri nuklearne sile i ukupno pet država koje nisu pristupile Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja (NPT), ali je jedina takva država na prostoru nekadašnjeg „Bliskog istoka“. Njegov zvanični stav o posedovanju nuklearnog oružja zasniva se na dvosmislenosti, ali svi znaju da ga poseduje već decenijama.
Zapadne sile, predvođene SAD, štitile su Izrael od ozbiljnijeg nadzora i sankcija. Dakle, da, postoje očigledni dvostruki aršini kada je reč o izraelskim interesima i nuklearnoj politici.
Iran je, s druge strane, potpisnica NPT-a i dozvoljavao je nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) sve do bombardovanja njegovih nuklearnih postrojenja u junu. Uprkos tome, Iran se suočio sa oštrim sankcijama, bombardovanjem i atentatima zbog obogaćivanja uranijuma, iako mu je to dozvoljeno u skladu sa NPT-om.
Takvi dvostruki aršini i licemerje nisu prošli nezapaženo u velikom delu sveta.
ISTORIJSKI OBRASCI AMERIČKIH VOJNIH INTERVENCIJA
Na osnovu vašeg istraživanja istorije američke spoljne politike, koje istorijske obrasce prepoznajete u odluci Vašingtona da uđe u aktuelni sukob sa Iranom? U kojoj meri ovaj rat odražava ponavljajuću pretpostavku da vojna nadmoć može da donese političke rezultate, uprkos iskustvima iz prethodnih američkih intervencija?
SAD već dugo smatraju da je Zapadna Azija od ključnog značaja za njihovu nacionalnu bezbednost i rado su sklapale saveze sa reakcionarnim diktatorima koji su im omogućavali da eksploatišu naftne resurse regiona.
Bile su spremne da upotrebe silu kada je to bilo neophodno kako bi te lidere zadržale na vlasti i sprečile dolazak progresivnijih političkih snaga koje bi im se suprotstavile.
Možda je najočigledniji primer ono što je CIA učinila Iranu 1953. godine, kada je svrgnula Mohameda Mosadeka, iako je on uživao ogromnu popularnost u zemlji i inostranstvu. Časopis „Tajm“ proglasio ga je za ličnost godine 1951, a američki ambasador je procenjivao da ima podršku između 95 i 98 odsto iranskog stanovništva.
Međutim, počinio je kardinalni greh — smatrao je da iranski narod, a ne britanske naftne kompanije, ima pravo na prihode od prodaje iranske nafte.
Kada je Iran nacionalizovao naftnu industriju, CIA je svrgnula Mosadeka i dovela šaha na vlast. On je vladao gvozdenom rukom i uz pomoć brutalne tajne policije SAVAK sve do 1979. godine.
Time su američke tvrdnje o podršci demokratiji bile potpuno obesmišljene. Američke naftne kompanije ubrzo su dobile 40 odsto iranskog tržišta.
Zato svrgavanje represivnog i omraženog šaha, kojeg je Džimi Karter nazvao dragim prijateljem i tokom čuvene novogodišnje večere izjavio: „Ne postoji lider prema kojem osećam dublju zahvalnost i lično prijateljstvo“, nije trebalo da bude veliko iznenađenje.
SAD su od tada zadržale neprijateljski stav prema Iranu, iako je bilo perioda, poput osamdesetih godina prošlog veka, kada su bile spremne da mu prodaju oružje kako bi obezbedile novac za svoje saveznike u Centralnoj Americi, koji su bili odgovorni za ratne zločine. Ta afera je u SAD postala poznata kao skandal „Iran-kontra“.
U međuvremenu, SAD su izgradile regionalnu strategiju na savezima sa Izraelom i Saudijskom Arabijom, uz održavanje odnosa sa drugim zemljama regiona.
Frenklin Ruzvelt je 1944. godine britanskom ambasadoru lordu Halifaksu rekao da će saudijska nafta pripasti SAD, iranska Britancima, a iračka i kuvajtska nafta obema zemljama.
Američka politika se dugo zasnivala na kontroli regionalnih zaliha nafte. To smo videli kroz Karterovu doktrinu iz 1980. godine, Zalivski rat 1990–1991, invaziju na Irak 2003, svrgavanje Moamera Gadafija u Libiji 2011. godine i druge poteze.
Od 2011. SAD pokušavaju da preusmere pažnju ka Aziji, ali ih dešavanja u regionu [Persijskog] zaliva neprestano vraćaju.
SAD nisu dobile veliki rat od Drugog svetskog rata. Iako je zaustavljanje Hitlera bilo važno i neophodno, čak i ta pobeda danas deluje upitno kada vidimo da militaristička i konzervativna Nemačka predvodi ponovno naoružavanje Evrope, dok desničarski Japan predvodi naoružavanje Azije.
Ipak, ono što je postalo jasno jeste da je rat zastareo u savremenom dobu dronova, robotike, veštačke inteligencije i asimetričnog ratovanja.
Posle gotovo pet godina rata, Rusija i dalje nije uspela da preuzme kontrolu nad Donbasom, a posle devet meseci SAD nisu uspele da poraze Iran, uprkos Trampovim besmislenim tvrdnjama o suprotnom.
Rusija bi mogla da učini Kijevu, a SAD Teheranu ono što je Izrael učinio Gazi — da ih pretvore u ruševine. Ali svet bi bio toliko ogorčen takvim užasnim postupkom da bi se time otvorila vrata budućnosti toliko mračne da naša planeta verovatno ne bi preživela.
Dakle, dve najmoćnije države na planeti nisu uspele da nateraju slabije zemlje da prihvate njihove zahteve.
U nuklearnom dobu rat nije samo zastareo već je i suludo opasan. Vreme je da pokušamo diplomatijom.
GRANICE VOJNE MOĆI I MOGUĆNOST POLITIČKOG REŠENjA
SAD su uložile ogromne vojne i finansijske resurse u ratove u različitim delovima sveta, često bez ostvarivanja proklamovanih političkih ciljeva. Šta aktuelni rat otkriva o granicama američke vojne moći? Može li Vašington da pronađe način da okonča rat bez dalje eskalacije?
Kao što sam već rekao, rat bi u 21. veku trebalo da postane zastarelo sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva.
Indijski premijer Narendra Modi često kaže da ovo nije vreme za rat. On zapravo misli da ne bi trebalo da bude vreme za rat. Papa Lav se slaže s tim.
Kina nije ratovala od 1979. godine.
Džimi Karter je 2019. rekao da su SAD neprestano bile u ratu. Nazvao ih je najvećim ratnim huškačem u istoriji i tvrdio da su u svojoj 242 godine dugoj istoriji imale samo 16 godina bez rata.
SAD su potrošile bilione dolara na svoje beskrajne ratove — novac koji je mogao da bude uložen u poboljšanje života američkog naroda.
Amerikanci, kao i ljudi širom sveta, žele da vide ulaganja u ono što život čini vrednim — obrazovanje, ishranu, stanovanje, zdravstvenu zaštitu, istraživanja i čistu energiju, a ne u sredstva koja ratovanje čine smrtonosnijim.
Globalno naoružavanje je nečuveno, kao i modernizacija i širenje nuklearnih arsenala.
Pitanje je, zapravo, da li Tramp može da okonča rat bez dalje eskalacije. Niko ne zna odgovor.
Njegova pažnja je veoma kratkog trajanja. Očekivao je brzu pobedu, poput euforije koju je osetio nakon otmice Madura. Iranci su, međutim, imali svoj odgovor i ovoga puta su bili spremni za SAD i Izrael.
Drže Trampa u tesnom položaju i ne puštaju ga. Zaslužuju veliki deo zasluga za njegov težak poraz na izborima na sredini mandata.
Tramp zato ima tri mogućnosti: može da eskalira sukob, da produži sadašnji zastoj ili da prihvati poraz.
U poslednjem slučaju mogao bi da se povuče i proglasi pobedu, kao što je već činio. Svi će znati da je to laž, ali Tramp uvek laže i možda ga to neće ni zanimati.
On je pod pritiskom sopstvene stranke da preduzme odlučnije korake. Neki ga osuđuju što nije delovao još snažnije, dok drugi priznaju da je rat nepopularan i da je Tramp izneverio obećanja data sopstvenoj bazi pokreta MAGA.
U svakom slučaju, rat bi trebalo da bude što pre okončan.
Demokrate znaju da u januaru moraju brzo i odlučno da deluju na više frontova, inače će se javnost okrenuti protiv njih. Jedan od glavnih prioriteta biće obustavljanje finansiranja rata.
To, međutim, ne znači da će Tramp brzo okončati sukob. On ima sredstva koja može da koristi kako bi ga nastavio. Ali to bi, uprkos protivljenju obe stranke i ogromnom nezadovoljstvu javnosti, gotovo sigurno dovelo do još jednog ubedljivog poraza republikanaca 2028. godine, kraja pokreta MAGA i mogućeg samouništenja Republikanske stranke.
Guverner Floride Ron Desantis, republikanac blizak Trampu, opisao je izbore na sredini mandata kao događaj koji je Republikansku stranku doveo „na korak od izumiranja“.
Ukoliko se SAD jednostavno povuku i proglase pobedu, to će biti velika pobeda iranskog naroda, ali on neće dobiti ukidanje sankcija, odmrzavanje sredstava, ratnu odštetu, okončanje regionalnih ratova niti druge stvari koje s pravom traži.
SAD bi mogle u velikoj meri da se povuku iz regiona, a Iran bi postao mnogo moćnija sila na svetskoj sceni.
Nadam se da će Iran iskoristiti tu pobedu i sarađivati sa drugim regionalnim državama na sveobuhvatnom mirovnom i obnoviteljskom procesu, koji bi jednog dana, nadam se, uključio i preobraženi Izrael, spreman da prihvati palestinsku državu i živi u skladu sa susedima na Bliskom istoku bez nuklearnog oružja.
Znam da smo trenutno veoma daleko od toga.
POSLEDICE PO GLOBALNI NUKLEARNI POREDAK
Kako bi rat protiv Irana mogao da utiče na globalni režim neširenja nuklearnog oružja i kredibilitet Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT)? Da li bi uverenje da su zemlje bez nuklearnog oružja i dalje izložene vojnim napadima moglo da podstakne širenje nuklearnog oružja?
Posledice američko-izraelskog rata protiv Irana po NPT mogle bi da budu razorne.
Članstvo u NPT-u trebalo je da pruži određenu sigurnost od napada nuklearne sile. Ali to očigledno nije funkcionisalo, a ovo nije prvi takav slučaj.
Zemlje članice NPT-a više puta su bile na meti napada SAD. Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, članicu NPT-a, koja se prethodno odrekla svog arsenala nuklearnog oružja sovjetske proizvodnje. Irak i Libija takođe su se odrekli oružja za masovno uništenje pre nego što su napadnuti i njihovi lideri ubijeni.
Veliki deo sveta već je umoran od privilegovanog statusa prvobitnih pet nuklearnih sila, koje su odbile da ispune član 6 Povelje NPT-a, prema kojem je trebalo da se odavno odreknu nuklearnog oružja.
Čak 73 odsto ispitanika u Južnoj Koreji reklo je anketarima da žele da njihova zemlja poseduje sopstveno nuklearno oružje. Poljski predsednik Karol Navrocki izjavio je da je Poljskoj potrebno sopstveno nuklearno oružje. Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski rekao je da Ukrajinu treba ili primiti u NATO ili joj omogućiti da razvije sopstveno nuklearno oružje. I drugi su iznosili slične zahteve.
Francuska je razmatrala proširenje svog nuklearnog kišobrana na Evropu. Severna Koreja je tvrdila da je velika greška Sadama Huseina bila to što nije imao nuklearno oružje. Da ga je posedovao, smatraju u Pjongjangu, SAD ne bi mogle da izvrše invaziju. Severna Koreja je tu lekciju ozbiljno shvatila kada je reč o SAD i Južnoj Koreji.
Međutim, obogaćivanje uranijuma do 60 odsto, bez razvoja nuklearnog oružja, pokazalo se kao kontraproduktivno za Iran. Učinilo ga je većom metom, a ne manjom.
U iranskom slučaju, ni poštovanje NPT-a ni učešće u pregovorima u dobroj veri nisu ga zaštitili od napada dve nuklearne sile.
Zato bi druge države mogle da počnu da preispituju koristi od članstva u NPT-u. Drugo pitanje je i to što bi dopuštanje inspekcija IAEA i opšta transparentnost mogli da olakšaju neprijateljskim državama da gađaju nuklearna postrojenja zemalja sa kojima su u sukobu, čak i kada te zemlje poštuju NPT.
Dakle, države bi mogle da osete da im je potrebno nuklearno odvraćanje kako bi sprečile napad agresivne neprijateljske sile poput SAD, ili države koja smatra da je ugrožena potezima drugih, poput Rusije.
Međutim, proces obogaćivanja uranijuma ili sprovođenje drugih vrsta istraživanja moglo bi istovremeno da učini zemlju koja poštuje NPT većom metom.
Drugim rečima, posedovanje nuklearne bombe moglo bi da pruži dodatnu bezbednost, ali bi sumnja da neka zemlja pokušava da je napravi mogla da je učini ranjivijom.
U slučaju Irana, ajatolah Ali Hamnei izdao je fetvu protiv razvoja nuklearne bombe; CIA je procenila da je Iran obustavio svoj program razvoja nuklearnog oružja 2003. godine; IAEA je izvestila da je Iran u potpunosti poštovao uslove Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA); obogaćivanje uranijuma koje je Iran sprovodio nakon JCPOA bilo je dozvoljeno u okviru NPT-a; a nije bilo dokaza da je Iran nameravao da napravi nuklearnu bombu.
Uprkos tome, Iran je nezakonito bombardovala jedna nuklearna sila koja priznaje da poseduje nuklearno oružje i druga koja to zvanično ne priznaje.
To je učinilo planetu Zemlju mnogo opasnijim mestom, u kojem se međunarodno pravo sve manje poštuje. Za Donalda Trampa i Bibija Netanjahua biće rezervisano posebno mesto u paklu.
Iran mora glasno i uverljivo da objavi da nikada u budućnosti neće razvijati nuklearno oružje, jer bi u suprotnom mogao da pruži svojim neprijateljima izgovor koji traže da dovrše posao upotrebom nuklearnog oružja.
6. HUMANITARNE I ISTORIJSKE POSLEDICE RATA
Pored neposrednih vojnih i političkih posledica, kakve bi dugoročne efekte rat mogao da ima na civilno stanovništvo i budućnost Bliskog istoka? Koje pouke bi donosioci odluka trebalo da izvuku iz istorije Hirošime i Nagasakija kada razmatraju posledice širenja vojnog sukoba u nuklearnom dobu?
Kada razmišljam o potrebi da sve zemlje Bliskog istoka pronađu zajednički jezik i ubuduće sarađuju u miru, posebno mi padaju u oči krhkost saveza i univerzalna ranjivost. Nadam se da je to jasno i svima u regionu.
Iran ima moć da nanese ogromnu štetu širom regiona. Huti su pokazali šta mogu da učine Saudijskoj Arabiji. Izrael je, uz podršku SAD, naneo široko rasprostranjenu patnju u Iranu.
Iranska nuklearna elektrana u Bušeru predstavlja zastrašujuće ranjivu metu, kao i izraelski nuklearni kompleks u Dimoni.
SAD su zapretile da će uništiti ključnu iransku infrastrukturu, a Iran je uputio slične pretnje zemljama [Persijskog] zaliva. Iran je zapretio i napadima na postrojenja za desalinizaciju vode širom regiona.
Prema jednoj proceni, Katar čak 99 odsto vode za piće dobija desalinizacijom, Bahrein i Kuvajt 90 odsto, Oman 86 odsto, Saudijska Arabija 70 odsto, a Izrael između 70 i 80 odsto.
Uništenje sistema za desalinizaciju učinilo bi region nenastanjivim. A to čak ne uključuje nuklearne pretnje koje upućuju SAD i Izrael.
Zato zemlje tog regiona moraju da nauče da žive zajedno u miru i slozi, jer je alternativa jednostavno nezamisliva.
Nadam se da je ovaj rat svima pokazao koliko su ranjivi i koliko njihov opstanak zavisi od dobre volje svih ostalih u regionu.
Takođe moraju zajedno da planiraju budućnost koja neće zavisiti od eksploatacije fosilnih goriva niti od održavanja ogromnog jaza između bogatih i siromašnih.
Zamišljam Bliski istok sa čvrstim ekonomskim vezama sa Rusijom, Kinom, globalnim jugom i Zapadom, koji bi se ujedinio oko zajedničke strategije razvoja.
Najpre su Britanci, a zatim Amerikanci koristili strategiju „zavadi pa vladaj“ kako bi zadržali kontrolu. Vreme je za drugačiji pristup — ono što Rusi nazivaju „nedeljivom bezbednošću“, a Kinezi pristupom „dobit za sve“.
Kao što je Tulsi Gabard istakla u video-snimku objavljenom 10. juna 2025. godine iz Hirošime, upozoravajući da je svet bliži nuklearnom uništenju nego ikada ranije, bomba koja je uništila Hirošimu bila je primitivna u poređenju sa oružjem koje danas posedujemo.
Ipak, ona je sravnila sa zemljom područje koje se prostiralo gotovo tri kilometra u svim pravcima i usmrtila desetine hiljada ljudi. Posledice radijacije i danas, više od 81 godine kasnije, odnose živote.
Današnje oružje je preciznije, efikasnije i smrtonosnije. Ne samo da Iran ne bi trebalo da ga poseduje — niko ne bi trebalo da ga poseduje.
Nadam se da će sastanak predsednika Putina, Sija i Trampa pretvoriti ovonedeljni sastanak u Šenženu u „Rejkjavik 2.0“ i dovršiti ono što su Regan i Gorbačov započeli 1986. godine — eliminaciju celokupnog nuklearnog oružja.
BONUS VIDEO: TEHERAN U PLAMENU: Snimci izraelskog i američkog reketiranja
Klikni na zvezdicu u gornjem desnom uglu i zaprati Novosti na Google News platformi
VUČIĆ O VOJNOJ DOKTRINI: Moramo biti jači od 7 armija da bi bili sigurni, naša vojska danas je veoma snažna
ALEKSANDAR Vučić, nosilac liste "Aleksandar Vučić - Ujedinjena Srbija", rekao je večeras u emisiji "Hit Tvit" na TV Pink,
11. 10. 2026. u 22:13
"Nije nas briga za fer-plej, odj**i!" Kapiten Srbije otkrio skandaloznu scenu sa Evropskog prvenstva
Muška odbojkaška reprezentacija Srbije pobedila je Holandiju u trećem kolu grupne faze Evropskog prvenstva posle preokreta epskih razmera 3:2 (20:25, 23:25, 30:28, 25:15, 17:15). Izjava nakon meča kapitena Srbije Nikole Jovovića nikoga nije ostavila ravnodušnim.
14. 09. 2026. u 22:51
OTKRIVENO SVE O UGOVORU SA MITROVIĆEM: "Željko mi je isplatio 48.000€ - u nekoliko rata! Prvobitno je bilo 60.000, života mi moga"
"U ŠEST, sedam navrata. 48.000 evra, života mi moga! Trebalo je da dobijem 60, ali..."
15. 11. 2026. u 17:31 >> 19:04
Komentari (0)