BEOGRADSKE PRIČE: Zaprege umesto frižidera

Z.Nikolić

15. 08. 2018. u 14:08

Rashlađivanje grada i snabdevanje ledom nekad su bili sasvim drugačiji. Fabrika "Šonda" razvozila hladne pošiljke kroz grad, rashladni uređaji nisu postojali, menjale su ih "ajskasne"

БЕОГРАДСКЕ ПРИЧЕ: Запреге уместо фрижидера

1930

VELIKA fotografija u Muzeju automobila vratila nas je u vreme iz prve polovine 20. veka, kada frižideri i zamrzivači još nisu postojali. Na snimku je ovekovečen način na koji su se naši preci snabdevali ledom tokom prvih decenija prošlog veka.

Specijalna zaprežna kola prevozila su kroz gradske ulice table sa ledom, pa su domaćinstva, a posebno gostionice, kafane i hoteli morali da se snabdevaju na taj način.

"Slatke muke"

Snimak koji smo dobili zahvaljujući Bratislavu Petkoviću, osnivaču ovog muzeja, prikazuje zapregu fabrike "Šonda", ondašnjeg velikog gradskog snabdevača ovim artiklom, pogotovo u vreme letnjih vrućina, u doba kada nisu postojali rashladni uređaji niti bilo šta njima nalik.

Informacije koje smo dobili u Muzeju grada Beograda govore kako je naš grad između dva rata imao nekoliko fabrika leda. Uglavnom su pripadale Vajfertovim, Bajlonijevim i Jagodinskim pivarama, Fabrici Klaničnog društva, kao i uglednoj familiji koja je bila vlasnik fabrike prehrambenih proizvoda - porodici Šonda.

- Prvu radnju sa slatkišima i čokoladom osnovao je Konstantin Kosta Šonda početkom 20. veka - priča nam Bratislav Petković. - Potom njegovi sinovi preuzimaju posao, a najpoznatiji naslednik bio je Mihailo Mika.

Prema rečima našeg sagovornika, Mika Šonda je bio član veoma vredne porodice koja je bila cincarskog porekl. U skladu sa tradicijom, bilo je očekivano da budu vredni trgovci.


Ajskasna

Šondina imperija beležila je značajan profit, a kako se posao širio, proizvodi od čokolade su stizali u udaljene metropole Starog kontinenta.



O "ledenim zapregama", opet, pričamo kao o drugom delu gradskog folklora. Tokom međuratnog perioda one su bile česte na ulicama i tokom toplijeg dela godine predstavljale su neizostavan deo varoškog ambijenta.

Dok moderni električni rashladni uređaji nisu zauzeli svoje mesto, hlađenje namirnica podrazumevalo je transport leda na ovaj način, da bi potom ledene pošiljke svoje mesto dobile u ajskasnama, u koje bi bile smeštane. Ovi sanduci za led bili su deo kuhinjskog nameštaja dobrostojećih domaćinstava.

Preteče današnjih frižidera izgledale su slično, samo što nisu imale elektromotor i sistem za hlađenje, već samo dobru izolaciju koja bi mogla dugo da sačuva led.

I danas su ajskasne izložene kao važni eksponati u Muzeju nauke i tehnike, gde saznajemo za njihovu osnovnu svrhu, kao i germanski naziv.


Zaprega sa vodom na Slaviji

Tako se, eto, odavno odomaćio termin "natkasna" (ispravno "nahtkasna"), koja predstavlja noćni ormarić koji većina porodica ima pored bračne posetlje.

U to vreme je ovaj, "ledeni" sanduk sačuvao u svom imenu reč "kasna", ali počinje rečju "ajs" koja označava led.



Kraj imperije

DRUGI svetski rat i mnogobrojne bombe koje su pale na Beograd okončale su i suštinu ove priče. Mika Šonda je tada imao naslednika koji je poneo dedino ime Konstantin, i, dabome, zajedno sa njim nadimak Kosta.

Prema Petkovićevim zapisima, Kosta je bio izuzetno krupan i naočit čovek, ali je patio od šećerne bolesti pa nije mogao da uživa u slasti čokoladnih delikatesa koje je njegova porodica decenijama proizvodila.

Ali, to je bio samo deo njegovog teškog usuda.

Njegov otac Mika Šonda bio je jedna od hiljade žrtava koje nisu preživele bombardovanja Drugog svetskog rata. Sledeći vid "bombardovanja" starim trgovcima i fabrikantima priredili su komunisti, tokom nacionalizacije, kada im je nova pošast otela imovinu. Tako je Kosti posle rata ostao samo jedan stan, ali ne i fabrika slatkiša.

- Iako je prošao teške sudbinske udarce, stari Beograđani ga nisu upamtili kao zlovoljnog i razočaranog čoveka - završava Petković ovu pripovest. - Umeo je, ipak, za sebe da kaže kako ga je "pregazio valjak istorije".


SAKADžIJE

DUGO pre nego što su ledene zaprege počele da "krstare" Beogradom, to su radile i sakadžije.

U vreme pre dva veka gradski vodovod nije postojao, a sa varoških česama su posebni taljigaši razvozili vodu u buradima kroz grad.

Mnoga domaćinstva su se tako snabdevala.


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije