PILOTI SU BILI PIJANI, DA MENE NIJE BILO POGINULI BISMO: Nestvarna anegdota bivšeg igrača Voše i Zvezde

Bratić ne zaboravlja jedno putovanje u Donjeck

ПИЛОТИ СУ БИЛИ ПИЈАНИ, ДА МЕНЕ НИЈЕ БИЛО ПОГИНУЛИ БИСМО: Нестварна анегдота бившег играча Воше и Звезде

FOTO: I. Jovanov

Fudbalska karijera Vidaka Bratića ispisana je brojnim zanimljivim stanicama, ali jedna priča, koja nikada nije dobila zvaničan epilog u vidu potpisanog ugovora, definitivno zaslužuje mesto u analima. Nekadašnji igrač Vojvodine i Crvene zvezde, danas trener, otkrio je gotovo neverovatnu anegdotu o tome kako je trebalo da pređe u ukrajinski Šahtjor iz Donjecka – i zašto se taj transfer pretvorio u pravu filmsku avanturu, na ivici tragedije i komedije.

Glavni protagonisti ove priče bili su Bratić i čuveni, sada pokojni fudbalski menadžer i funkcioner Svetozar Šapurić. Put iz Rusije ka Ukrajini krenuo je po zlu već na aerodromu.

– Pokojni Šapurić, Bog da mu dušu prosti, bio je vrhunski fudbalski radnik. Trebalo je da potpišem za Šahtjor, krenuli smo iz Rusije, ali nije bilo mesta na redovnom letu. Našli smo neki mali propelerac za Donjeck, nije imao ni 30 mesta – počeo je Bratić svoju ispovest za Novosti i anstavio:

– Ulazimo u avion Šapura i ja poslednji, a on me pita: „Je l' ti znaš da voziš avion?“ Ja ga gledam: „Čekaj, čoveče, ne razumem, jesi li normalan, šta me pitaš to?!“ Kaže on: „Dobro, ja sam vozio avion, idem ja u kabinu sa pilotima, a ti sedi nazad.“ Pitam ga gde nazad, a on pokazuje na prolaz gde su sa obe strane bile pilotske torbe vezane trakama.

Bratić nije imao kud, poslušao je, ali pravi horor usledio je pred samo sletanje u Donjeck.

– Ja sednem, poletimo mi, i pred sletanje avion počne strahovito da se ljulja, a one torbe sve popadaše po meni! Spustili smo se nekako, ja izlazim ljut, nervozan, šutiram sve oko sebe... Šapura prilazi: „Šta ti je?“ Rekoh: „Brate, umalo me one torbe nisu ubile!“ A on će na to: „Čoveče, jesi li ti normalan, piloti su bili pijani! Da mene nije bilo, mi bismo poginuli!

Dalje je nastavio:

– Rekoh: „Beži u tri lepe, da smo samo živi i zdravi, jm ti i fudbal i Šahtjor i sve, vraćam se nazad, ne treba mi ništa!“ Dođem tamo, u Donjecku pustinja, neki tamnoputi dileri na ulici menjaju marke... Rekao sam odmah: „Ne mogu ja ovde, vraćajte me nazad.“ I tako se završila priča sa Šahtjorom – zaključio je ovu neverovatnu anegdotu Vidak Bratić.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Klikni na zvezdicu u gornjem desnom uglu i zaprati Novosti na Google News platformi

Komentari (0)

POZORIŠTE KOJE MENJA SVET: Oktobarski repertoar Teatra humanosti Fondacije Mozzart