ODSECANJE PROŠLOSTI: "Mehanizam zaborava" aktivira se samo među malim narodima, pogotovo među onima koji "ne sarađuju"

Duško Babić

26. 01. 2021. u 19:47

NAJBLIŽE i najprirodnije uporište za odbranu "kulture sećanja" od "programiranog zaborava" jeste nacija, u svojoj zavetnoj, sakralnoj dimenziji, koja je u Njegoševoj poeziji postala kanonska vrednost naše kulture i trajni deo našeg identiteta.

ОДСЕЦАЊЕ ПРОШЛОСТИ: Механизам заборава активира се само међу малим народима, поготово међу онима који не сарађују

Foto arhiva

Pod "programiranim zaboravom" ovde mislimo na čitav niz strategija upravljanja masama čiji je smisao proizvođenje bezmernih količina jeftine, infantilne zabave i fetišizacije konzumerizma, sa ciljem da u čoveku umrtvi potrebu za samopreispitivanjem i traženjem nečeg višeg, duhovnijeg od onog što mu se na svakom koraku nudi. U tom otužnom, ružičastom imaginarijumu, pojedinac dobija "sve što mu je potrebno" - pornografiju, seks, gladijatorsko nasilje, kvazibajkovite sage u TV sapunicama, stotine TV kanala sa najbizarnijim programima (kuhinja 24 sata, golf, kockanje, porno filmovi, neograničene količine sportskih prenosa...), internet-portali, fejsbuk dokolica.... Sve što je potrebno da se stvori neprobojna iluzija o komforu i slobodi, da se utvrdi široko rasprostranjena svest da je baš takva stvarnost čoveku potrebna i da nema potrebe da traži nešto izvan nje.

Zaborav "na dnevnom nivou" projektuje se na zaborav istorijske prošlosti - događaja, ličnosti, procesa, svetinja, žrtava, tradicije... Svega što ljude veže za duhovne vrednosti, a odvaja od mita o progresu. Nameće se obrazac življenja koji "sahranjuje prošlost" da ne bi bila smetnja za budućnost. Prošlost je zato najbolje prećutati, a kad se prizove u sećanje, nudi se negativna slika o njoj: poželjna je "demitologizacija", "suočenje sa prošlošću" (tj. ultimativno priznanje "krivice"), kritičko preispitivanje (tj. blaćenje) svega što je izvor nacionalnog ponosa i samopoštovanja. "Odsecanje prošlosti" od sadašnjosti i budućnosti jeste globalna pojava, ali agresivni, slamajući "mehanizam zaborava" aktivira se samo među malim narodima, pogotovo među onima koji "ne sarađuju". A Srbi su, ne od juče, dobili reputaciju takvog naroda.

Povratak zavetnosti nacije i istorije, ma koliko to delovalo anahrono i "prevaziđeno", neophodan je srpskom narodu da bi se odbranio od zaborava i bledog sećanja. Ne kao "busanje u junačka prsa" i kafansko srbovanje, nego kao samopoštovanje i vezivanje za izvore nacionalnog dostojanstva i ponosa. Zaborav ubija pojam o vrlini, sakralnu dimenziju nacionalnog zajedništva utapa u ekonomsku i socijalnu povezanost. Čovek kojeg usisa "kultura zaborava" više nije subjekt koji odlučuje o svojim postupcima i delima i prima odgovornost za (ne)učinjeno: on postaje objekat, "materijal" za manipulisanje, obezličeni deo mase. Pojedinac u zavetnoj nacionalnoj zajednici, energijom i "životnim instinktom" koje prima upravo iz te zajednice, ne pristaje da bude "objekat" i "materijal", jer svako ponaosob i sebe (ili, često: baš sebe) vidi kao "nastavljača istorije" i pričasnika nacionalne sudbine. Susret sa svetom Njegoševih kosovskih osvetnika i slobodarskih zavetnika, sa njihovim visokim merama čovečnosti, jeste "poziv na nezaborav", na čuvanje zavetne dimenzije života. Dok kroz narod struji etika "Gorskog vijenca", ostaje nada da će se odbraniti od samozaborava, na svojoj zemlji, u svom imenu i biću. Jer, nije isto: biti neko i postojati kao bilo ko.

Već smo, na nekoliko mesta, ukazivali na moralni imperativ kao osnovu Njegoševog nacionalizma. "Srpstvuje se delom", tj. ispunjenjem osveštanog, zavetnog naloga koji dolazi iz sećanja na pretke. Služeći narodnoj zajednici čovek služi ideji dobra, a u njoj je: sloboda, istina, pravda. Bog i čovek okrenut Bogu. Ako našu savremenost pogledamo u "njegoševskom ogledalu", jasnije i dublje ćemo videti da danas živimo u svetu "bez dobra i zla", u kojem se perfidno, sa svih strana, propoveda moralni relativizam i nihilizam. Umesto negovanja vrline, podstiče se egoizam i hedonizam, čovek se zatvara u svoje mlako, banalno sopstvo i u njemu se guši svest da je život sa-postojanje; da moja ličnost ne može biti izgrađena bez ogledanja u drugom i sameravanja sa drugim; da moje ja, kako kaže Jaspers, istinski postoji samo sa drugim, a sam sam - ništa. Prihvatanjem devize po kojoj je interes iznad morala, čovek je nesvesno uvažio apel da se slobodno odaje svakom nevaljalstvu, pokvarenosti, razuzdanosti, razvratu, grabežu, samoživosti... Da bez stida i zazora čini sve što "nije zakonom zabranjeno". A pravna norma, sve i da hoće, ne može pokriti nebrojivo mnoštvo životnih situacija, a time ni sprečiti čoveka da bude pokvaren. Nijedan pravni sistem ne sankcioniše sebičnost, licemerje, verolomstvo, kukavičluk, sklonost ka laganju i hvalisanju...

A upravo su to prve osobine koje opažamo kod svakog pojedinca, po kojima o njemu sudimo. Taj ogromni prostor koji je u životu ostavljen ljudskoj nesavršenosti i "palosti" ne kontrolišu sudovi i pravne norme nego moralni kodeks. Tamo gde ga nema, ili gde je zaboravljen - sve je dozvoljeno. A tada je čovek na putu da bude "ka slabo živinče".

(Iz knjige "Njegošev nacionalizam", izdavači Catena mundi i Srpsko narodno vijeće Crne Gore)

Književna kritika
Književna mapa Novog Sada


"Almanah priča Društva novosadskih književnika 2019" odlikuje svakovrsna raznolikost. Najpre uočavamo da su u njemu zastupljeni radovi autora rođenih od 1946. do 1990. godine. Dakle, gotovo pola veka je između najstarijeg i najmlađeg pripovedača.

Ukoliko na to osobito obratimo pažnju, uočićemo između pripadnika te, starije, generacije, u odnosu na najmlađu, izrazitu tematsku, pa i žanrovsku razliku, kao i razliku u pripovedanim vremenima. Dok u većini dela pripadnika prve pretežu teme koje imaju uporište u stvarnosti, tj. u bližoj ili nešto daljoj prošlosti, na balkanskom prostoru obeleženoj turbulentnim, tragičnim istorijskim događajima i iskustvima, u delima pripadnika druge dominiraju elementi fantastike ili je pak fantastika okvir koji sadrži u svakom pogledu očuđena razmišljanja, zapitanosti, meditacije, događaje, a implicite i erotiku.

U odnosu na te dve pomenute generacije stvaralaca, u delima onih koji pripadaju srednjoj generaciji, koji su rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka, najčešće prepoznajemo motive koji su vezani za grad, na osnovu kojih prepoznajemo njegov lik i ritam. Ponekad je u njihovim ostvarenjima reč baš o Novom Sadu, a pokatkad je reč o gradovima sveta. Kada je o ovom prvom reč, uočavamo izvesna tamna raspoloženja pojedinih pripovedača, veliku potrebu da učine svaku vrstu otklona, pa i ironijskog, od samog grada danas, od ljudi koji ga čine, od svega što se u njemu događa, a kada je o ovom drugom reč, najpre razumemo da čitamo deo jedne putopisne celine. U njoj nalazimo širu, znatno vedriju sliku sveta i svega što je u njemu lepo, drugačije, egzotično, kao i spremnost, gotovo nestrpljenje pripovedača, da se takvom svetu prepusti i u njemu uživa sam, još češće s ljudima koje voli.

Osim što dovodimo u vezu teme i motive ostvarenja zastupljenih u ovoj knjizi, nekada su to kratke priče, a nekada su i odlomci iz ranije objavljenih romana, i sa mestom rođenja i jednog perioda življenja autora, videćemo da je mnogo njih sa područja Bosne, a razumećemo kada su se i na koje sve načine obreli u Novom Sadu, uočavamo u toj knjizi još jednu specifičnu vezu. Reč je o vezi između najmlađih stvaralaca čija su dela u njoj zastupljena - sa svojim profesorom, velikim znalcem književnosti i fantastike i autentičnim piscem vrlo specifične poetike, Savom Damjanovim. Budući da je on na studijama književnosti bio predavač pripadnicima navedene generacije, jasno nam je da ih je na svoj način, sasvim šarmantno, fantastikom zaokupio, ali, to nije sve. Sava Damjanov postao je njihova inspiracija i književni lik. Samo u ovoj knjizi dve su priče u kojima je on junak. Te priče, možemo slobodno reći, liče na njega, sadrže vedrinu i kada je posredi satira, i, naravno, karneval, slavljenje života, njegovo prihvatanje u celini i sve ono što se od njega može uzeti.

Sumirajući u celini ovu knjigu, a imajući u vidu navedeno, možemo reći da njome mogu biti zadovoljni i priređivač Nataša Bundalo Mikić, i autori i čitaoci - jer ta knjiga je svojevrsna književna mapa koja jasno pokazuje gde se šta i gde se ko nalazi, šta bi obavezno trebalo pročitati i gde je mesto Novog Sada u književnosti danas. Istovremeno, ona je i putokaz najmlađim stvaraocima koji su, izvesno, na dobrom putu i sigurni, jer ih je putevima književnosti vodio i vodi Sava Damjanov.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

UKRAJINA POVLAČI RADIKALNI POTEZ: Ovo mnogi nisu očekivali, čak su i Rusi zbunjeni pred Olimpijske igre Pariz 2024