Za minut su ubili 11 vojnika: Bolna sećanja na početak NATO agresije
24. 03. 2020. u 08:00
.jpg)
Svetozar Kovačević Foto Lična arhiva
Danas se navršava 21 godina od početka NATO agresije na SR Jugoslaviju. Raketiranje vojnog skloništa u kasarni u Kuršumliji preživeo je samo oficir VJ Svetozar Kovačević, načelnik PVO
Ovo su sećanja, bolna sećanja, Svetozara Kovačevića (70), iz Kuršumlije, rezervnog oficira Vojske Jugoslavije, načelnika protivazdušne odbrane u kuršumlijskoj kasarni "Toplički junaci", jedinog preživelog u besomučnom napadu NATO na kasarnu "Toplički junaci" i sklonište koje je bilo namenjeno čelnicima tadašnje VJ. U "atomskom skloništu", kako su ga zvali zbog izuzetne opremljenosti, posle znaka za vazdušnu opasnost bilo je tridesetak oficira koji su se zatekli u kasarni. U trenutku raketiranja, u kancelarijama koje su se nalazile u skloništu, ostala su devetorica oficira iz kuršumlijske jedinice i dvojica potpukovnika iz Niša, dok su ostali krenuli na večeru.
- Sklonište od armiranog betona na više od sedam metara ispod zemlje bilo je pravi mali gradić. Čak su pored kancelarija u njemu bila sklonjena i komandno-štabna vozila - priča nam Kovačević. - Sklonili smo se tu jer smo bili ubeđeni da nam bombe ništa neće moći. I zaista, prvi "tomahavk" koji je udario, nije naneo nikakvu štetu, ali su potom za minut-dva na isto mesto, udarila još dva velike razorne moći. Probili su sklonište i sve je nestalo u trenu...
Aleksinac Foto Igor Marinković
.jpg)
Naš sagovornik je zadobio teške opekotine, a spasao ga je i na rukama u kuršumlijski Dom zdravlja odneo prijatelj Nikola Virijević. Posle ukazane pomoći u Kuršumliji i Prokuplju prebačen je u nišku vojnu bolnicu. Seća se i da je posle druge detonacije izgubio svest, ali pamti dobro poslednji pogled upućen prijatelju i kolegi Vladi Nedeljkoviću koji je, u tom trenutku, sa stolicom odleteo uvis... Znao je, kaže, da je Vlada tada otišao među besmrtnike koji su život dali za otadžbinu.
- Kada sam se osvestio u bolnici, saznao sam da je Nikola Virijević među ruševinama ugledao moju nogu koja se pomerala - kazao nam je Kovačević. - Izvukli su me tek iz trećeg pokušaja ali me u prvom monentu niko nije prepoznao jer sam bio bukvalno kao ugljenisan. Shvatili su ko sam tek kada su iz mog džepa izvukli vojnu knjižicu. Lice i kosa su mi bili potpuno izgoreli, rane i gelere imao sam po glavi i čitavom telu, ostao sam bez mišića na desnoj nozi, a butna kost mi je bila "otvorena". Najgore su, ipak, bile opekotine koje su mi stvarale stravične bolove.
Priština Foto Z. Jovanović
.jpg)
Posle višednevnog lečenja u vonoj bolnici, Kovačević je izašao na sopstveni zahtev da bi ustupio mesto ranjenim vojnicima koji su svoju zemlju branili na Kosmetu. A upravo zbog blizine sa Kosmetom, pojašnjava Kovačević, među prvim metama u zemlji bombardovana je kuršumlijska kasarna.
- Krstareće rakete pogodile su ventilacioni otvor koji se nalazio na pisti iznad skloništa, a kasnije smo saznali da je lokator u njega postavio Vilijem Voker, tadašnji šef verifikacione misije Oebs, koji je kasarnu posetio nekoliko dana uoči bombardovanja - ispričao nam je Kovačević.
Aleksinac Foto D. Milovanović
.jpg)
S mnogo tuge i bola kaže i da nema noći da se ne priseti te teške noći i bombardovanja vojnog skloništa, svojih poginulih kolega i svega što su naš narod i zemlja preživeli. Njegov prijatelj koji ga je spasao, ekonomista Nikola Virijević, u to vreme komandni rezervni starešina kuršumlijske kasarne, kaže:
- Kuršumlijska kasarna bombardovana je odmah na početku te besomučne i bestijalne agresije, jer je bilo predviđeno da se u njoj sklone generali Pavković i Lazarević. Oni koji su se našli van skloništa i koji su ostali nepovređeni odmah su pokušali da pomognu kolegama zatrpanim u ruševinama. Posao su im, međutim, otežavali prašina, gasovi i visoka temperatura. Sve je izgledalo kao da nas je pogodio najrazorniji zemljotres.

Bombe koje su na današnji dan, pre tačno 21 godinu, pale na sklonište u Kuršumliji i širom Savezne Republike Jugoslavije označile su početak NATO agresije na jednu suverenu evropsku državu. Srbija i Crna Gora bombardovane su bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, gaženjem Povelje UN, kršenjem završnog dokumenta OEBS iz Helsinkija, i Pariske povelje.
Beograd
.jpg)
Nema više sumnje da je bombardovanje SRJ bilo težak zločin, bez opravdanja i don dan-danas - nekažnjen. Da bi se obračunao sa jednom malom zemljom, civilizovani Zapad je pogazio gotovo sve sopstvene norme i principe i u nameri da ostvari svoje ciljeve, ogromnom silom se obrušio na jedan narod i njegovu državu. Cilj je bio da se Kosovo i Metohija, uz pomoć vojne sile otrgnu od matice i predaju Albancima kako bi oni ostvarili svoje nacionalne interese.
Punih 78 dana Srbija je bila poprište smrti i bola, razaranja, uništenja, demonstracije sile. NATO je agresiju započeo sa 464 letelice, a završio sa 1.040. One su lansirale više od 400.000 projektila, a SRJ je gađana i sa 1.000 krstarećih raketa. Ukupna masa ovih ubojnih sredstava bila je oko 22.000 tona. Severnoatlantska alijansa je, koristeći opasnu i zabranjenu municiju, povela i hemijski rat koji do danas nije okončan.
Beograd Foto D. Milovanović
.jpg)
U ratu su hrabro ginuli vojnici, stradali su i deca, civili u domovima, pacijenti u bolnacima, putnici u autobusima i vozovima. Rakete "tomahavk" ispaljivane sa Jadranskog i Sredozemnog mora, avio-bombe, zloćudne kasetne projektile i topovske granate, padali su širom zemlje. U ratu koji je trajao od 24. marta do 10. juna, srpske snage su imale 753 poginulih: 589 vojnika i 172 policajca. NATO je i ubio oko 2.000, a ranio oko 10.000 civila. Uništio je ili oštetio 1.026 civilnih objekata. Potpuno je razoreno sedam industrijskih i privrednih objekata, 11 energetskih postrojenja, 38 mostova, 28 radio i TV repetitora, 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 osnovnih i srednjih škola, 29 manastira i 35 crkava. U noći 23. aprila, u 2.06 NATO je u napadu na zgradu televizije usmrtio 16 radnika Radio-televizije Srbije, što je bio prvi slučaj u istoriji da je medijska kuća proglašena za legitimni vojni cilj.
Ukupna materijalna šteta u SRJ procenjena je na više od 100 milijardi dolara. Tragovi se i danas vide na ruševinama u centru Beograda, u Aleksincu, Nišu, Grdelici, širom Kosova i Metohije...
Novi sad
.jpg)
Vojska Jugoslavije, njeno Ratno vazduhoplovstvo i PVO, Treća armija i Prištinski korpus, specijalne i inženjerijske jedinice vodile su neravnopravnu, nefer borbu. No, i u takvim okolnostima branioci otadžbine su činili nemoguće. Štaviše, mnogobrojni manevri koje su tada učinili i danas se izučavaju i sastavni su deo svetskog vojničkog iskustva. Nesporno je i da Vojska Jugoslavije, posmatrano iz ugla teorije ratovanja, nije izgubila ovaj rat, a istoričari tvrde da je njegov epilog zapravo rezultat neviđenog pritiska i pretnje biološkim nestankom naroda.
A, tih strašnih i teških dana 1999. godine, i narod Srbije i Crne Gore držao se hrabro i prkosom je branio zemlju. Građani su za vreme tih mučnih prolećnih dana pokazali su svoju najbolju stranu. Bili su ujedinjeni, hrabri, mirni, ali i puni inata. Nisu se uplašili združene NATO alijanse. Odupirali su se koliko je bilo moguće. Neki u uniformi, drugi na svojim radnim mestima. Branili su sebe i svoje.
Grdelička klisura Foto A. Stanković
.jpg)
META BIO I PUTNIČKI VOZ
TOKOM agresije na SR Jugoslaviju, NATO avijacija je protivno svim važećim konvencijama o zaštiti civila, projektilima gađala i jedan međunarodni putnički voz. Kompozicija 393 pogođena je, 12. aprila oko 11.40, dok je prelazila preko železničkog mosta na Južnoj Moravi u Grdeličkoj klisuri. Voz su pogodila dva projektila: prvi je odvojio lokomotivu i prvi vagon od ostatka kompozicije. Sledeći projektil, uništio je treći vagon, dok je četvrti, zbog visoke temperature od vatre ostao zalepljen za šine.
Prema zvaničnim podacima, u smrskanim i izgorelim vagonima život je izgubilo petnaest, a povređeno je pedeset putnika, među kojima je bilo i dece. Poginula su i dvojica radnika železnice - kondukter Zoran Jovanović, koji je radio svoj posao, i njegov kolega Petar Mladenović, koji je išao na posao. Među poginulima su bili i tek venčani Ana Bjeletić i Ivan Marković, istraživači u oblasti hemije.
Pančevo Foto Z. Jovanović
.jpg)
REZOLUCIJA 1244
PITANjE da li je moralo da bude rata otvoreno je od 24. marta 1999. do danas. Odgovori su i dalje različiti. Nesporno je, međutim, da su Rezolucija 1244 i Kumanovski sporazum, kao rezultati tromesečne odbrane zemlje, i danas, uprkos pritiscima Zapada, i dalje najjači aduti Srbije u borbi za Kosovo i Metohiju.
usaf
24.03.2020. 08:11
Porazavajuca cinjenica da se po srpskim medijima broj poginulih drasticno menja-od cifre 750-par hiljada?Zar je moguce da drzava nije u stanju da dokumentovano prebroji svoje zrtve?Potpuno nepotreban sukob koji je izazvala vlast u Srbiji!Rezultat-sve ono sto je medjunarodna zajednica zahtevala-ispunjeno je posle bombardovanja,a moglo je i bez bombing!
@usaf - Није међународна заједница, него НАТО. Већи део света је осудио бомбардовање или га барем није подржао, као што ни данас не признаје "Косово". Друго, када је то у историји нека држава мирно пристала да јој се противправно отме део територије? У таквим случајевима најчешће почиње рат. Зашто Хрвати нису мирно прихватили отцепљење Крајине и муслимани РС? И какав ти је то поган надимак? Ти си провокатор.
@usaf - Драгане, ради се о Хрвату који живи у Србији. По свој прилици му је деда био усташа. Иначе псеудоним "усраф" је од USAF што у преводу значи "Америчко ваздухопловство".
@usaf - nego živeti među ljudima koje toliko mrziš...
Vi ste sila bre nebeska
Komentari (65)