Kapučino u Zlatnom papagaju

STARIJI sugrađani sa setom se sećaju septembra 1979. godine. Tih dana, glavni grad socijalističke Jugoslavije dobio je svoj prvi kafić!
Dok je u Sarajevu u to vreme radilo više od 20 sličnih kafeterija, beogradsku ulicu Vuka Karadžića i ceo grad ukrasio je - "Zlatni papagaj". I staro i mlado pohrlilo je u nešto što su viđali svuda, samo ne u glavnom gradu SFRJ.
Odmah ih je atmosfera podsetila na doživljeno u, za ono vreme, modernim odlascima u šoping - u Trst, Udine, Veneciju i druga turistička odredišta širom Italije, pa i Evrope. Bili smo tada svetski putnici, sa najispečatiranijim bezviznim pasošima na planeti...
Prolazi od tada i treća decenija. Mali kafei odavno su ustupili mesto klubovima i splavovima. Oni su i danas aktuelni. U Beogradu se i danas, u prvoj deceniji 21. veka, svakodnevno otvori jedan novi kafić. Takođe jedan se i - zatvori.
Pomenute 1979. godine Beograđanima ništa nije falilo što se tiskaju u 30 kvadratnih metara površine "Zlatnog papagaja". Sa oduševljenjem su pocupkivali uz zvuke tadašnjih muzičkih hitova, slušali šum kafe-aparata, navikavali se na kapučino, frape i tople sendviče, pokušavali da se otrgnu od kariranih stolnjaka obližnjih kafana "Proleće" i "Pevac".
- Bilo je to divno vreme, kada se nisu videle materijalne razlike - kaže Đura Kojić, nekada vlasnik "Papagaja", a danas profesor na Arhitektonskom fakultetu. - Ulica bi bila puna nasmejanih ljudi. Tada je bilo dosta novca i svako je sebi mogao da priušti izlazak. Tu su mogle da se vide lepe devojke, sportisti, glumci, srednjoškolci, diplomate, studenti, a tokom celog dana novinari Tanjuga, ali i drugih medija...
Prema Kojićevim rečima, tada su se najviše pila pića "štok", "vekija", "vinjak", "koka-kola" i, obavezno, novopronađeni - kapučino.
- Počinjala su tu nova poznanstva, ljubavi, ugovarali i sklapali poslovi, pisale rubrike, intervjuisali poznati košarkaši, fudbaleri - seća se Kojić.
Prvi vlasnik "Zlatnog papagaja" bio je Nebojiša Spasić Biba. Svi su mu tada zavideli i jadali se: "Lako je njemu, kada mu je poočim Špira Sinovčić" (dugogodišnji visoki službenik MUP i prvi operativac FK Partizana). Posle dve uspešne godine napustio je zemlju i otišao u Beč, gde je i danas uspešan građevinski preduzimač. Lokal, 1981. godine, kupuje profesor Đura Kojić, koji ga drži otvorenog do 2004. godine. Danas na mestu "Papagaja" nalazi se radnja za prodaju luksuznih cigareta, pića...
Ubrzo, već naredne, 1980. godine, otvoren je i drugi beogradski kafić - "Arkade" u Jovanovoj ulici, na Dorćolu. Kao na traci zatim su nicali "Crni petao", "Galerija", "Freska", "Trozubac", KP, "Košava", "Cvetić", "Klub 54", "Nana"... Beograd se i u ovome svrstao rame uz rame sa svetom.
Ali, i pored tog modernizovanja, danas, mnogi među tadašnjim "mladim lavovima", poželi su i ono staro: olajisani pod "Lipe", stari "Šumatovac", prebranac i papke kod "Zore"... O pljeskavici "cvrčak" (služi se u staklenoj "jeni"), specijalitetu "Doboja", da ne govorimo. Ili, suvom paprikašu kod stare "Madere", mućkalici u "Suvoboru", crevcima u "Papuku".
Nažalost, ništa od toga više nema. Čak ni "Zlatnog papagaja".

PRVO UBISTVO
PRVO ubistvo u kafiću zabeleženo je 30. maja 1980. u "Mažestiku". Tada je Marijana Miljanovića ubio Dragan Vidljinović Pljaka. Ipak, za početak ”crne serije” uzima se slučaj koji se desio deceniju docnije. U kafeu ”Nana”, 23. marta 1990, ubijen je tada poznati bokser Andrija Lakonjić.