VESNA KAPOR: Vezati vidljivo i nevidljivo u čvor

Vesna Kapor

15. 03. 2022. u 17:35

... u privremenom krugu malih stvari... Ivan V. Lalić, "Molitva"

ВЕСНА КАПОР: Везати видљиво и невидљиво у чвор

Foto M. Anđela

Ne živim. Samo sam prisutna ovde. Više sam, tamo, u onom drugom svetu. Svakog dana prelazim iz sveta u svet. Dok sedim tamo, unutar zida (izbegavamo reč groblje), u tišini sam, u nemosti; u bezvučju osećam glasove. I, vidiš, mirna sam, spokojna. Potom, uveče, kad se vraćam, kad prođem kroz kapiju, zidovi tišine se sruše; kad ulazim u ovaj svet, stvarni, u buku i pokrete, zgrči mi se stomak i osetim, kako sam mrtva, za sve to. Nema više doma. Sve je samo prebivalište, do časa koji čekam. Svaki put, govori, to isto, kao da će ono što čeka doći pre, ako ga zaziva.

Kažem joj, da duša odlazi, tamo, u drugi kraj, onda kad je najspremnija, i najlepša. Mala je to uteha, znam, ali druge nemam. U nekom filmu, priča mi, otac koji je izgubio najmilije dete, izgovara: savršenstvo se ne prilagođava, zato odlaze brzo takve duše.

Sedeći dane i časove, koji se na kraju zbrajaju u mesece - zaokružujemo dve godine, uvek sa istim pitanjima, sumnjama, i suzama, nas dve: Mira, Tarina mama, i ja, sen, kojoj je dato da beleži; drhtimo, sumnjamo i verujemo. Svakog susreta, menjam svetove, i ja. Iz buke dana, ispod biča moranja, ulazim u svet muklih uzdaha, drhtavih reči, teških grčeva i suza. I posle, ponovo izlazim na ulicu, među svet koji ne zna ništa o svemu ovome. Trebalo bi otvoriti oči za druge, mislim svaki put, dok gutam vazduh, duboko; prelazim pešice put do kuće, potrebno mi je vreme da se stišam. Po kiši, suncu, snegu. Teško je to. Kad slušaš drugog, zavoliš ga; osetiš sve što je u njemu, i kad ne govori. Praviš se da ne znaš ništa o onome što ne želi da kaže. S njegovom dušom trpiš i spasavaš se. Teško je, to. Vek u kome živimo pretvornički zaziva dobrotu. Moranje i sticanje, ugaoni su kamen naših dana. U svakom pojedinačno rastu i osipaju se svetovi, i život jenjava.

Pisala sam, jer nisam znala ništa bolje; za utehu, za smirenje, i večnost. Grčevito, kao da se može uhvatiti rasuto vreme, oblikovati nedočekani časovi. Beležila sam, i gutala suze, a nekad su se one kotrljale na tastaturu. Bez svesti o objavljivanju, i svetu izvan zapisanih redova, grabila sam sećanja. Posle naših razgovora, sejala sam reči, kroz svoje srce. Plašila sam se, kao što se i dalje plašim, da je ne ucvelim, da ne oteža neka moja reč, pogled ili gest.

Radila sam najbolje što sam umela. I nisam bila sama. Anđeli su svuda oko nas.

Kako se približavalo vreme da se u zaljuljani, užurbani svet iznese ova priča, zebla sam. Zebla sam, jer, ko sam ja, da pričam, da razdvajam senke od obličja? Da lovim vreme i trenutke slažem za večnost? Istina je: srce pripovedanja - priče su o gubitku. Istina je, traganje za besmrtnošću, provlači se kroz omču gubljenja. Dani su naši brži od čunka, i dani su naši taština.

Šta može pisac, ovde na ovom tlu, koga spopadaju silne pošasti? Osetiti bližnjeg, kao sebe? Ili okrenuti glavu?

Dato nam je da se sretnemo, u dolini suza, i da pričam ovu priču.

Zebnja od očiju sveta, i neki unutarnji stid potaknut osećanjem krivice, peku: da li sam smela pričati o bolu? Da li se, ispisivanjem, sveštenost osećanja obesmišljava?

Teška su nebesa. Tvrda je zemlja. Nevolje pretežu pesak morski, stoga reči, uvek, nedostaju. Ipak, od svega čime se branimo, reči su jedino mesto gde priča živi. I gde možeš osetiti srce čovekovo. Crveno kao paprika.

Zebnja pred ustima ogrubelim od moranja, što uvek traže više, zebnja da će se ta usta izviti u ironičnu grimasu i reći: Samo srce priče? To je nedovoljno! Ta zebnja, razara me. I najmanji nagoveštaj skrnavljenja priče, tera me u očaj. Nedostojnost pred bezgraničnim, steže grlo. Ko si ti, negde kucka u potiljku, da misliš da može da se opiše, da se dotakne čvor ovog i onog vremena?

Ne znam, vidim, samo, da sve to ne zavisi od mene.

I volela bih da ovi redovi nisu nikad napisani.

Sedim, uz široko okno kuće na reci. Promiču kišni oblaci. I vetar se savija oko golih grana, na susednoj obali. Naviru misli: uzimamo, ono što je bilo namenjeno, drugima.

Žutu fotelju, uz okno, par belih labudova na reci, zvuk kiše, po vodi, jedva čujan, jednu nežnožutu, na vetru, ustreptalu ivu, u nizu ogoljenih, tužnih krošanja. Potom, jedan tren čuda: kasna svetlost koja će ceo prizor oživeti i zaodenuti potpuno golu zimu bojom.

Pretvoriti je u vatru. Sve što je preostalo, a čekalo je tebe, devojčice, otvara se drugima. Tako teče vreme; takav je poredak sveta. I nema suza koje će promeniti sled.

Kuća na reci, u kojoj završavam ove redove, pored širokog okna, pripada Nadi i Bentu Andersen. Tarinim kumovima. Kad priča uzme zamajac, svaki se rub savije kako je suđeno.

Završavam ovo pripovedanje, ovo prosijavanje sjaja i bola, posle dve godine. U vreme zime; vreme mraza i vreme beskraja. Kao kamenje vodom, glačani su ovi redovi, ove opeke od kojih raste priča-kuća. Mira, Tarina mama, bila je prvi čitalac, i urednik.

Odmeravale smo snagu između srca i razuma; između naricanja i finog tkanja. Rvale smo se sa demonima, sa anđelima, sa ljudima; sa sećanjima, slikama, rečima... i vezale nevidljivo i vidljivo, u čvor.

Vreme se pretače: sve sad pripada nama koji smo ostali; sve što bi bila ti, Tara.

Vidim te, u sunčanom trenu, u učionici, kako obuhvataš prostor, i prisutne, opijaš ih i ovijaš, rečima: Nemam više vremena, a nemate ga ni vi. Potom se, lagano, okrećeš prema prozoru, zagledana u beskraj, u plavet izvan zidova, i kažeš: A, nebo je tako duboko.

S pogledom na reku, nebo i krošnje, u zimu, dve godine posle tvog odlaska, sa uskomešanim osećanjima (i dalje domećem neke reči, šaljem ih u bezrečje, u tišinu, pišem ti, nešto kao pisma i dalje; ipak, u stvarnosti, jednom se mora staviti tačka na pripovedanje), sklapam oči, pritiskam dugme, gasim računar, i puštam - dijak grešni - ovu priču da živi.

(Iz romana "Nebo, tako duboko", ovenčanog nagradom "Meša Selimović", u izdanju SKZ)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna