BOMBE I SIRENE KAO SEĆANJE NA DETINJSTVO: Potresna sećanja dece na NATO agresiju 1999. ovekovečena u knjizi (FOTO)

V. CRNjANSKI SPASOJEVIĆ

25. 04. 2021. u 16:00

SNEŽANA iz Bresja, pored Kosova Polja, imala je 14 godina kada je počelo NATO bombardovanje, 24. marta 1999. Noći i noći provela je sa porodicom u podrumu dedine kuće, uz zvuke jakih detonacija, jer je konstantno gađan aerodrom "Slatina".

БОМБЕ И СИРЕНЕ КАО СЕЋАЊЕ НА ДЕТИЊСТВО: Потресна сећања деце на НАТО агресију 1999. овековечена у књизи (ФОТО)

Foto. Arhiva "Novsti"

Spavali su na klupama, dušecima, nekad na ćebetu, samo sa majkama. Očevi su bili mobilisani, ili su stražarili u ulici na smenu.

- Strah je uvek bio prisutan. Tada od bombi, a pre toga od napada na naše selo, od kidnapovanja, ubistva... Strah od mraka kad legnem i pitanje da li ćemo se ujutru probuditi živi - priča Snežana.

Kasnije se život odvijao "normalno", osim što bi svakodnevno tu "normalnost" prekinula poneka bomba, koja bi pala u okolini.

- Već smo znali da razlikujemo bespilotne letelice i bombe. Deda nas je upozoravao da ako u dvorištu primetimo nešto žuto, odnosno kasetnu bombu, to ne diramo i da se brzo sklanjamo. Hvala Bogu, nije ih bilo. Moj razred, krajem maja, odlučio je da obeleži malu maturu. Skupili smo se u nekom lokalu i obukli se najlepše što smo umeli, uglavnom smo pozajmili odeću. Počastili smo se sokovima, pustili nekoliko pesama i onda su nas sirene poslale kući. Tada sam poslednji put videla celo društvo iz osnovne.

Snežaninu, ali i mnoge druge priče ljudi koji su bili deca u vreme NATO agresije na SRJ prikupila je sa društvenih mreža Adrijana Jevtić, a ukupno njih 111 naći će se u knjizi "Dnevnik jednog proleća, 78 dana", u izdanju novosadskog "Prometeja".

Foto: Privatna arhiva

Adrijana Jevtić

- Moja porodica se za vreme NATO agresije krila ispod stepeništa naše kuće u Ostružnici, a ja sam tri meseca spavala na zamrzivaču, gde su mi improvizovali krevet - priča Adrijana. - Jako sam se plašila, bukvalno sam se tresla, za razliku od sadašnjeg muža, kome je otac u početku rekao da nema čega da se plaši, da avioni imaju svoje mete i da to nije on. Tako je lakše prošao kroz ceo taj period.

Na ideju da prikupi najrazličitije priče tadašnjih mališana, Adrijana je došla zbog mnogobrojnih turista sa kojima se, kao zaposlena u turizmu, svakodnevno sretala, a koje je veoma zanimalo bombardovanje i devedesete godine. Tražili su da obiđu porušenu zgradu Generalštaba i druge gađane lokacije u Beogradu. Počela je prvo da prikuplja sećanja prijatelja i kolega, a onda i nepoznatih ljudi preko društvenih mreža.

IZBEGLI RUŠENjE GRDELIČKOG MOSTA

STEFANA iz Surdulice imala je sedam godina te 1999. Dvanaestog aprila po njih je došao teča da ih odvede u mirnije krajeve:

- Putovali smo u tišini, niko nije reč progovorio, čak ni papagaj Paja nije kreštao. Kod Grdelice smo čuli avione. Progovorili smo tek kada smo prošli Jagodinu, a kada smo stigli u Veliko Gradište, tetka je pogledala karticu koju su nam očitali na naplatnoj rampi u Doljevcu. Imali smo sreće, za desetak minuta izbegli smo stravično gađanje Grdeličkog mosta.

- Dirnulo me je to što su mnogi osetili potrebu da podele svoje najveće strahove, pa i gubitke. Nekima je jedino živo sećanje iz ranog detinjstva upravo bombardovanje, drugi su izgubili najrođenije - kaže Adrijana.

Među zapisima o strašnim nedeljama koje su preživljali građani naše zemlje je i sećanje Nikole iz Beograda koji je imao nepune četiri godine kad je počelo bombardovanje. Njegova porodica se sa Zvezdare preselila u stan maminih roditelja, u Kovilovu. Dečak je ubrzo u novoj sredini stekao drugare, ali su igru povremeno "kvarili aviončići", kako su ih zvali.

- Četiri aviona kao simbol vazdušne opasnosti mogla su se videti na jednoj TV, u gornjem desnom ćošku, odmah ispod časovnika. Aviončići su majci bili znak da me odmah pokupi sa igrališta, a meni da je igri kraj. Mrzeo sam ih. Bezbroj puta bih utrčao u kuću da proverim da li su aviončići stvarno u ćošku ili me ona zafrkava. Uvek su bili tamo - priča Nikola.

Foto: Arhiva "Novosti"

Agresiju nisu preživeli Irena Mitić, Marko Simić i Sanja Milenković

Krevet u njegovoj sobi vazda je bio uredno namešten, jer nije spavao u njemu, već ispod velikog kuhinjskog stola, sa mamom i tatom. Obožavao je kućice, skrovišta i zaklone, pa je to doživljavao kao igru. A kada bi se od detonacije zatresli luster, prozori i roletne, mislio je da je oluja. U noćima kada je "oluja" bila opasnija, prelazili su u susedni ulaz, u komšijsku vešernicu.

- Kada je tata radio, a "oluja" bila jaka, komšije Vlada i Cale su prenosili mene i mamu, kojoj je bila slomljena noga, u vešernicu - i danas se seća Nikola.

FLAŠICA

SARA iz Jagodine imala je u to vreme tri godine, a bombardovanje joj je jedino potpuno jasno sećanje iz najranijeg detinjstva.

- Opet čujem taj zvuk koji para uši. Ne znam šta označava, ali znam da predstavlja nešto strašno. Ne znam ni zašto danima u sobi spavamo na istom krevetu nas tri rođene sestre i brat i sestra od strica, kao da u kući nemamo još soba i kreveta. Međutim, stariji kažu da smo ovde bezbedni. Flašicu mleka grlim kao da mi je najbolji prijatelj, jer mi nedostaje mama koja često nije u sobi - seća se Sara.

A onda je jedne noći zaspao i sanjao kako stoji ispred zgrade, gleda u nebo, vedro i puno zvezda, bez "oluje". Odjednom se začulo šištanje i ubrzo se videlo svetlo koje, kako kaže, razdanjuje noć. Svetlost je neverovatno brzo prešla preko komšijske zgrade, da bi belinu odjednom zamenio narandžasto-crveni blesak. Nikola se probudio i odmah ispričao mami. Ujutru su saznali da je pogođena benzinska stanica koja je služila za snabdevanje poljoprivrednih mašina, pa je eksplodirala i pozamašna količina goriva. Dečak je sve to video u snu!

Nikola kaže da nema traume od bombardovanja, ali se i dalje plaši zvuka sirene za vazdušnu opasnost.

 

 

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna