FELJTON - EGZODUS SRBA IZ SARAJEVA: Mnogi iz kolone nisu znali kuda idu, išli su samo da nekud odu

Dr Slavko Đ. Ždrale

28. 01. 2022. u 18:00

OČEKUJEMO Novu godinu sa zebnjom, jer se bliži primopredaja naših opština Federalnom Sarajevu. Na prelazu stare u novu godinu, pokliznuću se na bolničkim stepenicama i tom prilikom će mi pući Ahilova tetiva desne noge. Praktično, mogu da hodam samo sa štakama. Ne krećem se i odredim sebi da mirujem, s tim da treba da odlučim kako da se liječim. Saniranje ove moje povrede može biti izvedeno na dva načina: operativno ili povrijeđenu nogu gipsom imobilisati na duže vrijeme. Nakon dva dana, ja odlučim da mi se postavi gipsana imobilizacija. Poslova je sve više i više, no na sreću nema ranjenih.

ФЕЉТОН - ЕГЗОДУС СРБА ИЗ САРАЈЕВА: Многи из колоне нису знали куда иду, ишли су само да некуд оду

Sumorni prizori, Srbi napuštaju svoj zavičaj / Foto Iz Izveštaja nezavisne međunarodne komisije

Stanovništvo pomenutih opština već se polako iseljava. Vojni kamioni, razna prevozna sredstva, pa i konjska kola, često se sreću kroz Lukavicu, kako idu putem preko Trebevića, prema Palama, pa odatle dalje. Uveliko počinju da se iskopavaju posmrtni ostaci poginulih i umrlih u ratu i prenose na druga grobna mjesta u RS. I ja odlučujem da posmrtne ostatke oca Đorđa iskopam iz groblja u Vlakovu i prenesem ih u rodno mjesto Jažiće. Za te potrebe morao sam da obezbijedim limeni sanduk. Sve to obavim 12. januara 1996. godine, sa gipsom na nozi i uz oslonac na jednu štaku. Na groblju u Vlakovu su mi oko toga pomagali radnici, koji su tu na radnoj obavezi, a u Jažićima rodbina i prijatelji.

NASTAVLJAM i dalje da radim koliko mogu. Potrebe u sali su svakodnevne. Iseljavanje Srba iz Sarajeva svakim danom je sve veće. Prizori koji se vide su sumorni, teški. Na kolima stvari iz kuće i kovčeg poginulog, ekshumiranog iz groblja. Moji iz tehničke službe su svakodnevno na relaciji Ilidža-Kasindo i sa raspolažućim vozilima prevoze sanitetski materijal i opremu. Ne prođe ni dan, a da neko od prognanih ne svrati i traži nafte kako bi mogao bar da dođe do Pala. Jedan broj osoba je star, a takvi nisu u mogućnosti da nastave dalje, pa ih moramo smjestiti u bolničke prostorije. Pokušavam da se krećem koliko je to moguće. Postajem svjestan da, ako ne budem mirovao, brzog oporavka mi nema. Odlučujem se da pripremim ekipu koja će mi 7. februara 1996. godine operisati povrijeđenu tetivu.

Nakon pripreme u lokalnoj anesteziji, prof. M. Vuković uradio je operativni zahvat sa ekipom koju su činili: primarijus dr R. Golijanin, anesteziolog prim. dr Tatjana Gašić Radojević, instrumentarka Jovanka Aškarbić i anestetičar Mićo Aškrabić. Porodici u Podgorici ne govorim ništa o tome. Operacija je protekla uredno. Noga mi je imobilisana natkoljeničnom gips-longetom, koju ću nosti sedam nedjelja. Mirujem pet dana u krevetu. A onda ponovo na štakama učestvujem u organizacionom radu. Svaki dan je sve teže. Hladno je. Snijeg uporno pada. Stalno se neko javlja od izgnanika za neku potrebu. Iznosim telefon na jedan sto ispred vrata moje kancelarije, da se građani mogu poslužiti. Iz kuhinje donosimo jedan veliki lonac pun čaja da se putnik namjernik može okrijepiti i barem malo ugrijati.

TRANSPORT sarajevskih izgnanika se odvija preko aerodroma. Često imamo informaciju da je neko od starijih i iznemoglih ljudi u toku transporta preminuo. Nevolja za nevoljom se dešava. Dolaze informacije sa puta preko Trebevića, da kolona ne može dalje. Da je potrebna pomoć kako bi se Zlatište prešlo. Snijeg svaki dan pada. Kraj je mjeseca februara. U hodniku bolnice deset nepokretnih ljudi u sjedećim kolicima čekaju dalju sudbinu. Put preko Trebevića je neprohodan. Ne znam šta da radim. Ne znam šta da im kažem. Jedina mogućnost je da ih ostavim u bolnici. Ali, niko od njih ne želi da ostane, jer hoće da ide sa svojom porodicom. Uspostavljam kontakt sa oficirima za vezu u Korpusu, da obavijeste humanitarne organizacije, da dođu i pomognu ovim nesrećnim ljudima.

Nakon nekog vremena, pojavljuje se jedan predstavnik humanitarne organizacije u pratnji SFOR-a. Objašnjavam i molim da se uspostavi prohodnost puta preko Trebevića, kako bi se ovi ljudi mogli transportovati do Pala i pridružiti svojim porodicama. Kad sam ih to zamolio, očekivao sam odgovor koji će, prije svega, imati humanitarni karakter i da će se nekako prekinuti muke ovih nesrećnih ljudi. Dobio sam odgovor koji me je zaprepastio. "Neću da potpomažem etničko čišćenje", kazao je vođa tih nazovi humanitaraca. Okrenuo se i otišao. Ostao sam zaprepašćen njegovim postupkom, sa ubjeđenjem da taj čovjek u životu nikad nije ni učinio nešto dobro ljudima. Ostajem sa svojim saradnicima, čitavu noć ne spavamo, i uz pomoć naših ljudi nekako ipak prebacujemo ove nesretne ljude do Pala.

DOLAZI i 12. mart, dan kad treba da bude predata i opštini Ilidža. Na vijestima, u večernjim časovima programa Federalne televizije, intervjuišu se građani muslimanske nacionalnosti, koji pokazuju svoje zadovoljstvo što su ponovo reintegrisani u Federalno Sarajevo. Ali, jedan od njih na mene ostavi poseban utisak svojom izjavom. Prepoznajem čovjeka muslimanske nacionalnosti, kome smo operisali tumor pluća. Živio je na Ilidži. U našoj bolnici operativno mu je odstranjeno jedno plućno krilo. Imao je rijetku krvnu grupu. Mi smo uložili ogroman trud da od boraca srpske vojske uzmemo krv za njega i uradimo operativni zahvat. Radilo se o velikoj i zahtjevnoj operaciji. Obezbijedili smo sve moguće uslove koje smo imali u tom trenutku da njegovo liječenje bude uspješno. Otišao je kući. A sada kad je došao pred kameru, dozvolio je sebi da kaže mnogo neistina. Svi smo bili preneraženi, slušajući ga. Operaciju ni slučajno nije ni spomenuo.

A kada je snijeg okopnio i stiglo proljeće 1996. godine, po obroncima Trebevića, padinama Romanije i tek "iskolčanom" Srpskom Sarajevu ostalo je, kao razbacano zrnevlje, oko tridesetak hiljada Srba. Ostale je progutao bijeli svijet od Beograda do Novoga Zelanda. Među onima koji ostadoše sam i ja. I ovim potezom odlučujem se da se ne svrstavam među one koji imaju jako zvučan naziv dezerteri. Šta sad raditi?

NEMI JAUCI IZBEGLICA

POSLEDNJE urbano naselje koje se iseljava 16. marta je Grbavica. Vrijeme hladno. Snijeg pada. Kolone kamiončića, traktora i konjskih zaprega mile uz Trebević. Srbi po ko zna koji put u svojoj istoriji kreću u izgnanstvo. Ovaj put iz Sarajeva, do tada trećeg grada u svijetu po njihovoj brojnosti: Beograd, Čikago, Sarajevo. Duga kolona od 150.000 sarajevskih Srba krenula je još kada su odjeknuli pucnji na Nikolu Gardovića pred baščaršijskom Starom crkvom, 28. februara 1992. godine. Mnogi iz ove kolone i ne znaju kuda idu. Idu samo da nekud odu. Jedni nose nešto ličnih stvari i pokućstva sa sobom. Drugi voze ikone i sanduke sa svježe iskopanim kostima svojih najbližih, a treći u sebi nose očaj. Gutaju nijeme jauke i bacaju bijesne poglede na sarajevsku ravnicu i sve ono što tamo ostavljaju, a što su im preci sticali vijekovima. Katastrofa koju nikakav snijeg ni zaborav ne mogu prekriti. A ta rana nikada i ne može zarasti, jer nju je uzalud šiti koncima od vrelih emocija i titrajućih nerava. Ona ne da krastu na se, već će vječno da krvari.

SUTRA: BOLNICA I U MIRU PUNA IZBEGLICA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)