FELJTON - TUŽBA SAVEZNE VLADE HAŠKOM SUDU: Na više od tri stotine stranica zabeleženo je šta je NATO uradio našoj zemlji

Momir Bulatović

10. 07. 2021. u 18:00

PRVOG dana bombardovanja, Hašim Tači, u svojstvu komandanta OVK, iz Tirane izdaje naređenje za opšti napad na jedinice vojske i policije.

ФЕЉТОН - ТУЖБА САВЕЗНЕ ВЛАДЕ ХАШКОМ СУДУ: На више од три стотине страница забележено је шта је НАТО урадио нашој земљи

Ćuprija 8. april 1999. godine

Vodeće ličnosti NATO, naročito američki državni sekretar i britanski premijer, pružaju mu punu podršku i izjavljuju da su u stalnom kontaktu sa njim. Tako se, potpuno neskriveno, pokazuje potčinjenost OVK NATO snagama i njihova upotreba kao kopnenih snaga agresije na Jugoslaviju.

Albanski teroristi su započeli veliki napad, prvo u gradovima, a onda u selima i na komunikacijama. Njihova meta su bili položaji vojske i policije koji su se već nalazili pod snažim vazdušnim udarima. Centar Prištine je surovo bombardovan od strane NATO, što je, uz gradski teror OVK i stalne borbe, bio osnovni uzrok masovnog egzodusa stanovništva. Pred ratom su bježali ljudi nezavisno od svoje nacionalnosti. Spas je tražen u drugim djelovima Srbije, Albaniji, Crnoj Gori i Makedoniji.

UPRKOS bombardovanju, naše snage bezbjednosti su ubrzo razbile sve krupnije formacije OVK i uspostavile kontrolu u gradovima i na svim važnijim komunikacijama. Na osnovu toga, u zajedničkom saopštenje Savezne i Vlade Republike Srbije (6. aprila 1999. god.) objavljen je jednostrani prekid vatre naših snaga bezbjednosti protiv terorističke OVK i izraženo očekivanje da će ovo biti shvaćeno kao gest dobre volje i želje da se, što prije, postigne mir i pronađe političko rješenje. Posebno je istaknuta neophodnost da se, zajedno sa političkim predstavnicima kosovskih Albanaca, napravi hitan program povratka izbjeglih i raseljenih lica. Vlade su dale sve političke i državne garancije da svi građani imaju jednaka prava, bez obzira na nacionalnu pripadnost i posebno pozvale Albance da se vrate u svoje domove.

Poziv je otišao uprazno. Bombardovanje je nastavljeno i pojačano. Jugoslavija je bila teško ranjena, ali je uspjela da preživi. Ukupno je poginulo više od dvije hiljade civila, među kojima mnogo djece. Ranjeno je više od sedam hiljada, od kojih 2.700 mališana. Prije agresije na Kosovu i Metohiji su poginula 193 pripadnika Vojske Jugoslavije i policije Srbije, a tokom nje još 753 čovjeka. Kao nestali, vodilo se 56 lica, tako da su ukupni gubici bili 1.002 pripadnika naših snaga bezbjednosti. Sa Kosova i Metohije je protjerano više od 350.000 Srba, Crnogoraca i ostalih (nealbanskih) etničkih grupa. Direktna materijalna šteta je, po međunarodnoj metodologiji koju je primijenila Savezna vlada, utvrđena na iznos od stotinu milijardi američkih dolara.

SVI ovi podaci su sadržani u tužbi koju je, u ime SR Jugoslavije, pokrenula Savezna vlada pred stalnim Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Savezna vlada je, već prvog dana agresije (25. marta), podnijela zahtjev pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu da se pokrene postupak protiv država članica NATO, zbog kršenja međunarodnih obaveza o zabrani prijetnje silom i upotrebe sile. Cilj je bio da ovaj međunarodni sud proglasi akte i postupke napadača nezakonitim (što su oni nesumnjivo i bili) i naredi da se prestane sa njihovim vršenjem, kao i odmah ustanovi obaveza naknade štete.

Sud nije donio traženu privremenu mjeru obustavljanje svih radnji koje dovode do produbljivanja spora. Pozvao se na neke formalne razloge, uputio "apel" da se sukobljene strane "uzdrže", ali je prihvatio odlučivanje o suštini spora. Kada su savladane sve proceduralno - procesne zamke i istekli svi rokovi strana u sporu, tužba je podnesena 5. januara 2000. godine. Na više od tri stotine gusto kucanih stranica i sa 178 aneksa, zabilježeno je šta je NATO uradio našoj zemlji i dokazano je da na to nije imao nijedno pravo, osim onoga koje pripada jačemu. Ova tužba je bila i treba da ostane znak vjere u mogućnost reafirmacije međunarodnog pravnog poretka. To nije značajno samo za našu, već i za sve ostale države u svijetu. Uključujući i one koje su učestvovale u napadu na nas.

TUŽBA ne dopušta da se zaboravi bilo koji od učinjenih zločina. Praštanje - da. Saradnja - da. Ali zaborav - to bi bilo jednako učestvovanju u razaranju, ubijanju, trovanju... Ova tužba nije običan pravni podnesak. To su činjenice koje ovako sabrane užasno optužuju. Po satima i danima napada, po mjestima i oružjima koja su korištena, sa imenima ubijenih i ranjenih, uz svu prateću sudsko-medicinsku dokumentaciju. Tu je opisana i utvrđena veličina štete na svim objektima koji su generacijama i decenijama stvarani, ne da bi bili meta za NATO, već da se ovdašnji ljudi njima koriste. Fabrike, bolnice, škole, mostovi, putevi... Crkve, manastiri, kulturna dobra koja pripadaju svjetskoj baštini... Priroda - zemlja, voda, vazduh - koja je trovana upotrebom zabranjene municije i materijama nastalim kao posljedica bombardovanja hemijskih postrojenja, skladišta nafte, gasa, toplana, elektrosistema... Sve precizno, sa potpunim imenima, dokazima, ekspertskim analizama, mjerenjima i procjenama...

Savezna komisija za utvrđivanje ratne štete nastale agresijom snaga NATO na SR Jugoslaviju ustanovila je da je ratna šteta nanesena u visini od 100 milijardi US dolara.

S DRUGE strane, Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koristeći međunarodno prihvaćenu metodologiju, prikupio je i dokumentovao podatke o izvršenim zločinima.

Sve ovo je propraćeno uporednom analizom međunarodnih konvencija, paktova i sporazuma, koje su prihvatile i sve agresorske zemlje, a čije su odredbe tako sistematski prekršile u ubijanju Jugoslavije. Reklo bi se da su tomovi mađunarodnog prava, u ovom slučaju, bačeni pod noge. Na kraju tužbe, izneseni su nesumnjivi dokazi da je upravo ovaj, Međunarodni sud pravde meritoran da sudi i presudi u ovom sporu.

NARAVNO, o krajnjoj sudbini tužbe i ovog sudskog postupka odlučili su oni koji rješavaju i sve druge krupne stvari. Savremeni gospodari rata i mira su tužbu odbacili, a nelegalno samoproglašenu Republiku Kosovo priznali kao samostalnu državu.

Početkom juna 1999. godine bombardovanje je ušlo u posebno tešku, neselektivno rušilačku fazu. Članovi Kontakt grupe su grozničavo tražili novi plan za prekid sukoba. U Beograd su, 2. juna, došli Marti Ahtisari i Viktor Černomirdin (u svojstvu ličnog izaslanika predsjednika Rusije, Borisa Jeljcina). Plan, kasnije nazvan "Beogradska deklaracija", prvo je prihvatio Slobodan Milošević, u svojstvu predsjednika SRJ. Odmah sjutradan, plan je prihvaćen i u Skupštini Srbije, a nešto kasnije i od Savezne vlade i skupštine. Vojska Jugoslavije i NATO sklopili su vojno-tehnički sporazum u Kumanovu, a u Savjetu bezbjednosti je izglasana Rezolucija br. 1244 čime je (10. juna, nakon punih 78 dana) okončana NATO agresija na SR Jugoslaviju.

SUTRA:OTADžBINA SE BRANILA HEROJSTVOM

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri