ZAŠTO NA SRETENJE SLAVIMO DAN DRŽAVNOSTI: Dva važna događaja kkoja su opredelila sudbinu srpskog naroda i uticali na stvaranje moderne države

Dr Momčilo Pavlović

16. 02. 2021. u 09:41

SRETENjE, Sretenije Gospodnje, prema Vuku Karadžiću, je doba u godini, odnosno dan kada, prema narodnom verovanju, pada tačno polovina zime i kada se susreću leto i zima.

ЗАШТО НА СРЕТЕЊЕ СЛАВИМО ДАН ДРЖАВНОСТИ: Два важна догађаја ккоја су определила судбину српског народа и утицали на стварање модерне државе

Knez Miloš i Dimitrije Davidović

Veruje se da od Sretenja dani ne mogu više biti tako hladni, kako su do tada bili. Pada u 40. dan od rođenja Isusa Hrista, odnosno toga dana su Hrista Bogorodica i Josif odneli u jerusalimski hram da dete posvete Bogu. U hramu je boravio starac Simeon kome se predskazalo da neće umreti dok ne vidi Hrista Spasitelja. Ugledavši dete on prepoznade Boga u njemu. Zbog susreta Isusa Hrista sa Simeonom Bogoprimcem ovaj praznik nazvan je Sretenje.

Spada u jedan od 15 najvećih hrišćanskih praznika, nepokretan je tj. uvek se slavi 2. po starom odnosno 15. po novom kalendaru. Ustanovljen je kao praznik još u 6. veku (544) u vreme cara Justinijana, kada je u Carigradu i okolini zavladala neka bolest koja je odnela 10.000 života, a u Antiohiji su se desili jaki zemljotresi. Navodno je narod opštim molepstvijem uspeo da umilostivi Gospoda i bolest se povukla.

U nekim krajevima Srbije postoje različiti običaji i verovanja u vezi sa ovim praznikom. Tako npr. devojka za udaju koja toga dana ugleda prvog momka za njega će se udati. I ljudi a naročito žene paze koga će toga jutra sresti na putu.

DESET godina posle raspada Jugoslavije još uvek su se slavili državni praznici iz Titovog perioda, 7. juli kao Dan borca, 29. novembar, ili 28. mart kada je 1989. donet, Ustav Srbije. Posle 2000. godine posle velikih diskusija donet je jula 2001. Zakon o državnim praznicima. Tim zakonom Sretenje je uspostavljeno kao centralni državni praznik u Srbiji, Dan državnosti, koji je zamenio dan državnosti koji se u Srbiji pod Miloševićem obeležavao 28. marta. Zakon o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji od 10. jula 2001. ("Sl. glasnik" 43/2001).

Šta zapravo mi obeležavamo kao državni praznik i šta slavimo. Na taj dan, 2. februara po starom, a 15. po novom kalendaru desila su se dva važna događaja koja su opredelila sudbinu srpskog naroda i bitno uticala na stvaranje moderne države Srba. Na Sveto Sretenje Gospodnje 1804. u Orašcu je održan "skup prvaka junaka i ustaše Srbi protiv Turaka. Izbor Karađorđa za Vrhovnog vožda i vladara Srbije. Zakletva i miropomazanje". Karađorđe Petrović sa zbora u Orašcu poveo je narod na ustanak, što je rezultiralo posle 74 godine uporne borbe i međunarodnim priznanjem nezavisnosti Srbije.

AUTONOMNA KNEŽEVINA

NA SKUPŠTINI u Kragujevcu 25. januara/6. februara 1830. pročitan je berat donet krajem 1829. kojim je Miloš potvrđen za naslednog kneza. Dana 7/19. oktobra - srpskim deputatima u Istanbulu izdat je novi hatišerif kojim su Srbima priznata prava u granicama oslobođenim u prvom ustanku, sloboda veroispovesti i unutrašnja uprava. 30. novembra hatišerif i berat pročitani su na Tašmajdanu na turskom, a sledećeg dana i na srpskom jeziku. Dana 1. decembra Miloša Obrenovića po naročitom ceremonijalu za kneza miropomazao je mitropolit Melentije. Ubrzo Miloš je ukinuo naziv knez i uveo knez, oslobodio seljake spahijskih obaveza, čime je vlasnik zemlje postao slobodan. Knez je javno proglasio ukidanje spahiluka, što je značilo da zemlja pripada onome ko je obrađuje. Miloševo odbijanje da omogući stvaranje domaćih spahija, plemića, boljara, bio je jedan od najvažnijih pokretača stvaranja opozicije protiv njega. Hatišerif iz 1830. godine utanačio je odnose Srbije i Turske i propisao prava srpskom narodu na teritoriji koju su oslobodili ustanici u Prvom ustanku. Srbija je bila sastavni deo Turskog carstva, a Turci imaju pravo da borave samo u "carskim gradovima" (Beograd, Šabac, Smederevo, Kladovo, Užice, Soko), dok će sva utvrđenja biti porušena. Turska se neće mešati u unutrašnje poslove Srbije. Srbima je priznata sloboda veroispovesti, izbor mitropolita i episkopa i upotreba zvona na crkvama, što je potvrđeno konkordatom sa Vaseljenskom patrijaršijom (1831. godine). Uprava Srbijom poverena je knezu i Savetu, kojima pripada izvršna vlast. Srbi imaju pravo da organizuju sudstvo, da drže vojsku, da otvaraju bolnice, štamparije, škole i pošte. Srpski trgovci mogu slobodno da trguju u Turskoj, a Srbija ima pravo da drži u Carigradu svog diplomatskog predstavnika - kapućehaju. Turčin ne može prisiliti Srbina da mu služi, ako on to neće, kako je ranije bilo.

Aktom je Milošu Obrenoviću priznato pravo nasledstva prestola prema principu prvosrodstva, na osnovu odluke Narodne skupštine 1817. i 1827. godine. Sultan je knezu izdao poseban akt, povelju - berat čime je pravno utemeljio dinastiju Obrenović. Time je knez Miloš Obrenović postao jedini hrišćanski vladar sa naslednim kneževskim dostojanstvom u Osmanskom carstvu. Prvim pravnim aktom Srbija nije stekla potpunu autonomiju pošto su ostala nerešena tri pitanja: iseljenje Turaka, prisajedinjenje tzv. šest nahija i tribut Turskoj. Upornim kneževim zalaganjem na Porti, koje je podržavala ruska diplomatija, posle prisajedinjenja šest nahija Porta je izdala Srbiji hatišerif 1833. godine. Njime je i formalno priznala prisajedinjenje pomenutih nahija (crnorečka, paraćinska, kruševačka, krajinska,starovlaška i podrinska). Kneževina Srbija se sa 12 proširila na 18 nahija. Status gradova uživali Beograd, Smederevo, Šabac, Užice i Soko. Ostalo su bile varoši. U Srbiji bilo 2.372 sela sa 93.549 kuća. Utvrđen je danak na 2.300.000 groša, produžen Turcima rok za iseljenje iz Srbije i utvrđen status Beograda. Razgraničenje između Srbije i Turske izvedeno je u zimu 1833./'34. godine. Time je Srbija, uz pomoć Rusije, konačno, posle dugogodišnjeg ratovanja i diplomatske borbe stekla položaj autonomne kneževine, odnosno vazalno-tributarne države, sa nezavisnom unutrašnjom upravom.

A na Sretenje 1835. Kneževina Srbija na Skupštini u Kragujevcu dobila je svoj prvi Ustav. Prema određenim stručnim mišljenjima, nema važnijeg od ovog datuma u novijoj srpskoj istoriji, jer označava početak borbe za oslobođenje od turske vlasti, s jedne, ustavno uređenje i ponovno stupanje srpske države na evropsku političku scenu. Dakle, ovaj datum i ovaj praznik u sebi sadrži dve bitne komponente srpskog naroda i njegove države, oslobodilačku i slobodarsku, spajajući te dve tradicije u jednu. Oslobodilačku da ne trpi tuđinsku vlast, a slobodarsku kada ima i sopstvenu vlast u rukama narod nastavlja da se bori za svoju političku slobodu, demokratiju, a protiv autoriteta vođe i svih vrsta autoritarnosti i samovolje.

Sretenjski ustav

U POBEDONOSNIM ratovima protiv Turske Rusija je, Jedrenskim mirom septembra 1829, pored ostalog, štitila i interese hrišćana samim tim i Srba. Pod uticajem Rusije Turska je izdala Srbiji tri hatišerifa 1829, 1830. i 1833. godine. Hatišerifi iz 1830. i 1833, utemeljili su Srbiju kao autonomnu državu, autonomnu kneževinu. Upornim kneževim zalaganjem na Porti, koje je podržavala ruska diplomatija, posle prisajedinjenja šest nahija Porta je izdala Srbiji hatišerif 1833. godine.

Njime je i formalno priznala prisajedinjenje pomenutih nahija, utvrdila danak na 2.300.000 groša, produžila Turcima rok za iseljenje iz Srbije i utvrdila status Beograda. Razgraničenje između Srbije i Turske izvedeno je u zimu 1833./'34. godine. Srbija je, konačno, posle dugogodišnjeg ratovanja i diplomatske borbe stekla položaj autonomne kneževine, odnosno vazalno-tributarne države, sa nezavisnom unutrašnjom upravom. Stekla je unutrašnje samoopredeljenje koje joj je omogućilo da gradi i unapređuje državnu strukturu.

Na Narodnoj skupštini u Kragujevcu 13. februara 1834. pročitan je Hatišerif i Poslanica kneza Miloša o uređenju odnosa između Srbije i Turske, u koje je spadala i nova granica. Knez je javno proglasio ukidanje spahiluka, što je značilo da zemlja pripada onome ko je obrađuje. Miloševo odbijanje da omogući stvaranje domaćih spahija, plemića, boljara, bio je jedan od najvažnijih pokretača stvaranja opozicije protiv njega. Međutim nezadovoljstvo mlade srpske oligarhije oličene u Državnom savetu Miloševom vladavinom i pokrenuta buna (Miletina buna 1835) s jedne, a s druge strane obaveza usklađivanja unutrašnjeg uređenja sa normama iz Hatišerifa koje su predviđale da Savet dobije veću ulogu, primoralo je Miloša da zemlji podari ustav.

SMIRIVANjE Miletine bune u januaru 1835. stvorilo je uslove za održavanje skupštine narodnih prvaka, koja je trebalo da reši unutrašnje uređenje zemlje. Skupština je najavljena godinu dana ranije ali je odlagana neprestanim izgovorima. Sazvana je od pobunjenika, pa od kneza i na kraju od Suda naroda srpskog. Na toj skupštini sretenjskoj donet je ustav, koji je izradio Dimitrije Davidović sa jednom posebnom komisijom i u dogovoru sa knezom.

Na kneževoj livadi, pored crkve, sakupilo se u tri dana koliko je trajala, oko 2.400 predstavnika i znatiželjnog naroda. Međutim ustav je potpisalo 235 poimence navedenih deputata i kapetana iz 15 okružja u Srbiji, 36 predstavnika "svajščanstva" i 23 člana Državnog saveta. U besedi Miloš kaže da on izdaje ustav kojim su narodu i svakom Srbinu zagarantovana prava "onako kako ih samo čovečanstvo predpisuje". "Narod stajaće pod kmetovima, kapetanima i sudovima, sudovi pod Državnim savetom, Savet pod knjazom i uz knjaza, a knjaz pod zakonom i u neprestanom dogovoru sa Savetom."

Na Ustav su položili zakletvu knez i poslanici. Poslednjeg dana rada skupštine, skupština se zahvalila knezu istakavši da je za narod najveće "blagodejanije - sloboda ličnosti, bezbednost imanja i umeren porez". To i danas važi.

Ustav je u 14 glava i 142 člana propisao i opisao "dostojinstvo i prostor Serbie", boju i grb Serbie" kojim su određena znamenja države. (Srpska zastava opisana u Sretenjskom ustavu, ustanovljena decembra meseca, boje crvena, plava, bela), "vlasti srbske" "o knjazu srbskom" o "državnom sovjetu", "vlast sudejsku", "o narodnoj skupštini" "o crkvi" "o finansiji (aznadarstvu)", "opštenarodna prava Srbina" "prava činovnika" itd. Inače Ustavom je osnovan i Državni savet, i određena znamenja države. Srpska zastava opisana u Sretenjskom ustavu, ustanovljena decembra meseca, boje crvena, plava, bela.

NOVINAR I USTAVOTVORAC

DIMITRIJE Davidović (23. oktobar 1789, Zemun, - 6. april 1838, Smederevo) bio je novinar, publicista, političar i diplomata. Rođen je u Zemunu, a školovao se u Sremskim Karlovcima, Pešti i drugim mestima. U Beč je otišao da bi studirao medicinu, ali ubrzo je napustio studije. Sa još jednim Srbinom pokrenuo je 1813. "Novine serbske". List je izlazio do 1821. U Beču je pokrenuo i književni list "Zabavnik". Godine 1821. Davidović je prešao u Srbiju. Tu je stupio u službu kneza Miloša Obrenovića gde je ubrzo postao knežev sekretar i sa tim zvanjem je obavljao različite funkcije. Najznačajniji period njegove delatnosti bio je između 1830. i 1835. godine kada je kao diplomata u Carigradu radio na rešenju pitanja srpske autonomije. Godine 1834. postao je popečitelj (ministar), a nakon pokretanja "Novina serbskih" 1834. godine postao je i njihov urednik. Izradio je Sretenjski ustav. Posle suspenzije ustava Davidović je ubrzo smenjen sa svih državnih položaja. Umro je u Smederevu 1838. godine. Njegovo telo počiva u crkvi Uspenja Bogorodice više oltara. Na nadgrobnoj ploči, piše: "Dimitrije Davidović sav Srbin."

SRETENjSKI ustav je, pored kneza i Državnog saveta u državnu strukturu uveo i Narodnu skupštinu, inaugurisao podelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Narodna skupština, koja se "kupi" svake godine o Đurđev danu, ima zakonodavnu funkciju u finansijama i porezima, a izvršna vlast je u rukama kneza. Sudska nezavisnost traži odgovornost i izvršne i sudske vlasti za kršenje ustava. U 11. glavi data su liberalna načela o građanskim pravima - jednakost građana pred zakonom, krivični postupak i kažnjavanje samo po zakonu, zabrana ropstva, neprikosnovenost privatne svojine i garancije svojine na zemlju, sloboda izbora načina života. Mnoge norme iz Sretenjskog ustava bile su na nivou normi naprednih evropskih država.

Međutim ustavom niko posebno, kako u zemlji, a naročito spoljni faktor nije bio zadovoljan. Izvan srpskog knjaževstva ovaj ustav nije bio dobro primljen, zato što je Srbija njegovu izradu i donošenje izvela sama a još uvek nije bila potpuno nezavisna. Rusija kao glavna sila tog poretka i kao protektor Srbije nije blagonaklono gledala na donošenje jednog liberalnog ustava u njoj, ni Austrija a ni Turska.

žPod pritiskom Rusije Miloš je 30. marta po starom a 11. aprila po novom ukinuo Sretenjski ustav. Iako nije zaživeo u praksi Sretenjski ustav se uzima kao početak ustavnosti u Srbiji. Zato što je prvi celovit i potpun ustav, izrađen je u evropskom duhu i stilu, korespondirajući sa najslobodoumnijim idejama, donet je na Narodnoj skupštini koja o njemu nije raspravljala, oktroisan je tj. usvojen aklamacijom, koji uređuje organizaciju vlasti, ulogu kneza, prava građana tj. opštenarodna prava Srbina. Na kraju Sretenjski ustav se smatra važnim korakom u borbi za državnost i sve veću emancipaciju Srbije od turske vlasti. Sretenjske događaje neki ocenjuju kao revoluciju, drugi kao demonstraciju, ali u svakom slučaju Miletinom bunom i donošenjem ustava nastupila je nova epoha u istoriji Srbije. Od tog trenutka možemo govoriti o ustavnosti Srbije. Svaki ustav je odraz vremena, političkih, ekonomskih idejnih i drugih unutrašnjih i spoljnih okolnosti u kojima se zemlja nalazi.

Stara skupština u Kragujevcu

Gotovo svi ustavi Srbije prihvatali su najprogresivnije slobodarske, demokratske ideje i institucije iz okruženja i Evrope, ali i ugrađivali norme koje su vladarima davale neograničena prava. Sretenjski ustav je izraz unutrašnje borbe kneza i Saveta koji je oličen u bogatijim prvacima koji su želeli da ograniče kneževu vlast i samovolju i sačuvaju svoje ekonomske privilegije i zadobiju veći uticaj na državne poslove. U događajima i aktima koji su istorijski razlog za obeležavanje Dana državnosti Srbije sadržana je oslobodilačka i demokratska komponenta srpske istorije, ali i bežanje ili kretanje od istoka na zapad, od turske ka Evropi i njenim vrednostima.

Taj put Srbije od istoka na zapad, nije bio ni jednostavan ni lak, a ni pređen. Dan državnosti u sebi sadrži i pozitivne vrednosti borbe za slobodu, od spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja. Dva istorijska događaja kao što su dizanje naroda na ustanak i donošenje prvog ustava spojene su u toj borbi. Na tim događajima i na toj borbi stvaran je i ojačan srpski identitet i srpska država. Srbija danas, na dan svoje državnosti ponavlja radnje koje je u istoriji već imala. Ponovo se bori za celovitost teritorije, za ustav, za pravdu, za slobodu svog naroda na jednom njenom delu.

PROŠIRENjE TERITORIJE

OD 1833. do 1878. teritorija Kneževine Srbije iznosila je 37.740 kvadratnih kilometara. Pripajanjem novih nahija 1833. prostor je proširen za još 13.300 km2. Sa 12 Srbija se prostirala na 18 nahija. U Srbiji je bilo 2.372 sela, sa 93.549 kuća. Prosečno srpsko selo brojalo je 43 kuće, imalo 280 stanovnika. Pored Srba u Srbiji su živeli Turci, prema procenama oko 24.000, Rumuna oko 20.000, Cigana oko 12.000 i Jevreja oko 2.000. Status grada uživali su Beograd, Smederevo, Šabac, Užice i Soko. Prema nekim podacima u Srbiji je 1836. bilo 810 mehandžija i 1.281 mehana, 734 terzija, 631 abadžija, 466 kačara, 456 dunđera, 396 ćurčija, 298 mutavdžija. Ali svega 19 diplomiranih lekara. Uspostavljena je mreža škola u Srbiji, donet prvi crkveni ustav, otvorena prva apoteka u Kragujevcu i prva galerija u paradnoj sobi kancelarije kneževog konaka. Miloš je jednim aktom sve inostrane žitelje koji su se zatekli u Srbiji, a nisu imali pasoše, proglasio za srpske podanike. Još 1817. kada je na Mitrovskoj skupštini proglašen za naslednog kneza Srbije Miloš je imao svoj pečat, umesto turskih znakova, uveo je srpske simbole i srpski grb. Turski polumesec potisnut je krstom sa četiri ocila na štitu i porfiru.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

HITNA RAFINA KONFERENCIJA ZA ŠTAMPU: Rafael Nadal saopštio veliku vest