DUŠKU JE SVAKI DAN NOVA BITKA: Rat neraskidivim nitima "uvezao" borca Nevesinjske brigade i lekara koji ga je spasao

Vitka Vujnović - Goran Ćirović

15. 02. 2021. u 08:00

BOG im je podario život, a mi svi smo samo bili Božiji sinovi.

ДУШКУ ЈЕ СВАКИ ДАН НОВА БИТКА: Рат нераскидивим нитима увезао борца Невесињске бригаде и лекара који га је спасао

Duško Pejak ranjen u borbama u Republici Srpskoj / Foto G. Šljivić

Ovako čuveni doktor Đuro Musić, Novljanin, hrabar i dobar čovek, u jednoj rečenici opisuje sve strahote sa kojima se susretao tokom ratnih zbivanja od 1993. godine u Hercegovini, a naročito u Nevesinju.

Za požrtvovanost i humanost u spasavanju ranjenika pre osam godina Srpska pravoslavna crkva uručila mu je Orden Svetog Save, a proglašen je i za počasnog građanina Nevesinja.

Skroman i tih, dr Musić kaže da odlikovanje ne pripada samo njemu, već svim ranjenicima koje je tokom rata operisao i to jer su svi redom preživeli. Za svoje ranjenike borio se i posle rata, nije ih zaboravio, a iz tog nezaborava istrgao je za nas i jednu priču o sudbini Mostarca Duška Pejaka, nekadašnjeg borca Nevesinjske brigade, koji je u poslednjim borbama ratnih godina ranjen u kičmu.

Privatna arhiva

- Donet je na nosilima, nepokretan, u bolnicu. Trpeo je užasne bolove. Sanirao sam šta sam mogao i dao mu poslednji morfijum koji sam imao, pa ga uputio helikopterom u Podgoricu. Preživeo je, ali je ostao nepokretan. U Mostaru, gradu iz koga su njegovi roditelji 1999. bili prisiljeni da izbegnu, više nije mogao da opstane. Nekada najlepši Mostarac sada ima samo majku koja ga nemoćna i stara sama neguje. Imaju skromne prihode, žive u Kraljevu, pa pozivam "Novosti", koje čitam svakog dana, godinama, da ga obiđu i ispričaju njegovu priču, da pokušaju da pomognu - rekao nam je u jednom dahu dr Đuro Musić (91), krepki penzioner u rodnom Herceg Novom.

Predlog dr Musića odmah smo prihvatili i Duška Pejaka (63), hrabrog borca vojske Republike Srpske, obišli u skromnom domu u Kraljevu. Potresnu ispovest počinje rečima:

Duško Pejak ranjen u borbama u Republici Srpskoj / Foto G. Šljivić

- Živim i borim se za svaki novi dan, a svaki dan nova je bitka koju moram da dobijem. I tako, eto, gotovo punih 26 godina. A, živ sam najviše zahvaljujući dr Musiću, legendi, velikom čoveku i stručnjaku koji je napravio čudo i spasao mi život kada su me teško ranjenog doneli pred njega. Pa, nisu naši borci tek onako pričali da doktor Đuro jedini vraća iz mrtvih. I danas se brine, u kontaktu smo, nemam reči da mu zahvalim. Mom dobrom doktoru i mojoj majci Persi. Hvala im, hvali im za život...

Duško do detalja pamti tragični događaj:

- Ranjen sam 7. juna 1995. na obroncima Prenja i Veleža, nakon druge ofanzive muslimanskih snaga. Pogodio me je neprijateljski snajper nakon obavljenog zadatka. Metak me je sa leve strane pogodio u kičmu tako da sam izgubio dva pršljena. U prvi mah ništa nisam osetio, sve dok noge nisu počele da mi otkazuju. A u toj akciji nije ni trebalo da učestvujem, jer sam imao dozvolu da odem u posetu roditeljima. Nisam hteo da saborce ostavim na cedilu. Želeo sam da im pomognem svojim iskustvom, ali eto kako se završilo. Ostadoh nepokretan.

Kao teškom ranjeniku, prvu pomoć u Nevesinju pružio mu je dr Musić. Potom je transportovan u Podgoricu, pa za Beograd. Nakon mnogobrojnih operacija i terapija, ipak je ostao prikovan za invalidska kolica. Danas, sa majkom Persom (83), živi u kraljevačkom prigradskom naselju Beranovac, u zgradi socijalnih stanova.

- Pre dolaska u Kraljevo, otac i majka su bili zarobljeni u Mostaru i proveli su dva i po meseca u ustaškom logoru. Sve su nam tada oduzeli, majci i prsten sa ruke skinuli - priča nam Pejak.

Uz veoma skromna mesečna primanja, njegovu invalidninu i majčinu penziju, Duško i Persa bukvalno životare u stanu od 38 kvadrata, potpuno neuslovnom za njegove potrebe. Kirija od 5.300 dinara takođe je veliki teret za kućni budžet.

- Prostorije su male i uske. Da bih se popeo u krevet, u moju sobu ulazim u rikverc, jedva se provlačim kolicima, a svaki odlazak u kupatilo gotovo je prava avantura. O izlasku napolje ili na terasu da eventualno sa majkom popijem kafu, da i ne govorim - naglašava Pejak. - Pomaže mi moja Persa, ali ni ona ne može više, u ozbiljnim je godinama, srčani je bolesnik i dijabetičar. Upućeni smo jedno na drugo, ali mnogo bi nam značilo kada bismo imali adekvatniji smeštaj.

Osim lekara, i jednom prilikom predstavnika kraljevačkog Udruženja ratnih i vojnih invalida koji su mu donirali dušek, kao i jedne posete njegovih Nevesinjaca, Duška ne obilazi, niti mu pomaže, nijedno od boračkih ili humanitarnih udruženja.

Dr Đuro Musić (desno) sa saborcima na ratištu / Privatna arhiva

- A svojevremeno mi je general Pavković, tada načelnik Generalštaba koga smo poznavali još iz Mostara, kada je obilazio ranjenike na rehabilitaciji u Niškoj Banji, poručio da mogu da biram kuću ili stan gde god poželim - priseća se Duško. - Sve su to čuli njegovi iz pratnje i moja majka. General je, međutim, samo dan posle te posete uhapšen i sproveden u Hag. A od obećanja nije bilo ništa. Tu sam gde jesam. Vreme uglavnom provodim čitajući istorijske i verske knjige, mada mi i to ide sve teže jer me lekovi koje primam zbog tromboze u nozi uspavljuju. Televiziju i ne gledam, televizor je uključen samo da se nešto čuje u sobi.

BEJAŠE NEKAD U MOSTARU

PREMA pričama njegovih nekadašnjih sugrađana iz Mostara, Duško Pejak je bio stasit momak, bavio se plesom, povremeno atletikom. Posle završene srednje ekonomske škole, zaposlio se u ekspozituri Privredne banke Sarajevo. Voleo je fudbal i išao na utakmice Veleža.

- Mi Srbi smo navijali za Crvenu zvezdu, ovi što su bili vojna lica za Partizan, a svi zajedno smo pratili Velež kao lokalni klub. Imali su "rođeni" mnogo dobrih igrača, igrali su sjajne mečeve protiv takozvane velike četvorke i na evrosceni - priča Pejak. - Onda je sve otišlo u .... Sve se podelilo, ni taj klub nije više što je bio. Sada tavori, osnovali su neki novi, ali to više nije ta priča, nije ni Mostar više grad koji smo poznavali.

U PARTIZANE KAO DEČAK

DOKTOR Đuro Musić rođen je 1929. godine kao treće dete u porodici Milana i Jelke Musić. Pripoveda da je "kao dečak, koji još ni žilet nije koristio" učestvovao u NOB. Nakon rata je pošao u vojnu školu, ali je zbog bolesti prekinuo školovanje. Odabrao je da završi medicinu, u Beogradu. Verovao je da tako može pomoći bratu obolelom od tuberkuloze, a 1957. vratio se u rodni Herceg Novi, u kome i danas živi.

U Hercegovinu i Nevesinje je krenuo kao "ispomoć" na zahtev direktora bolnice dr Sava Bjelogrlića. Ostao je više godina, a za samo tri obavio je više od 1.700 hirurških intervencija u nemogućim uslovima. Ipak, nije izgubio nijednog pacijenta i to ga, kaže dr Musić, čini srećnim čovekom.

Doktor Đuro "gazi" 91. / Foto Privatna arhiva

FUDBAL

GODINAMA je dr Musić bio, bez honorara, lekar dva najbolja crnogorska fudbalska kluba, Sutjeske i Budućnosti. I sam se bavio sportom, jedrenjem prvenstveno. Učestvovao je na Jadranskoj regati u Makarskoj 1950. godine. U strašnom nevremenu potopljeno je tada 29 jedrilica. Musić je sa kolegom iz Novog jedrilicu L5 na kojoj je bio mornar konopom vukao do obale. I spasli su se.

- Opet su Bog ili sreća bili na našoj strani - komentariše dr Musić.

Orden Svetog Save hrabrom doktoru / Privatna arhiva

SREĆAN KRAJ NAKON ŠTO SU TERORISTI OTELI AVION "JATA" PRE ČETIRI DECENIJE

GODINE 1981. doktor Musić bio je, kao lekar fudbalera Budućnosti, u avionu "Jata" koji je bio otet.

- Među putnicima je bila bolesnica koja je išla za Sremsku Kamenicu. Njen muž me poznavao, zamolio me ako joj pozli da joj budem "pri ruci". Poleteli smo iz Podgorice, sleteli na dubrovački aerodrom da uzmemo glumce Ateljea 212. Uzleteli smo i navodno krenuli za Beograd. Odjednom, putnici idu ka sredini aviona. Pitam šta je i saznajem da je avion otet. Nisam se uplašio, smirivao sam druge. Kad smo sleteli nismo znali gde smo. Neko kaže Tripoli, neko Rim. Bila je Atina. Ostali smo sat-dva, pa je stigla komanda da se vežemo jer ponovo polećemo, ka Izraelu. Oko nas kruže dva borbena aviona, Izraelci ne dozvoljavaju sletanje, prete da će nas dići u vazduh. Meni muž bolesnice koja je bila u avionu kaže da joj je pozlilo. Proverim, nema pulsa, nema pritiska, teško diše, žena je u životnoj opasnosti. Tražim da to jave pilotu. Iskusni pilot Zekavica poručuje, ako umre, nijedan aerodrom neće primiti avion sa mrtvacem. Mislim da je to uticalo da se promeni maršruta. Sleteli smo u Larnaku. Do mene dolazi jedan od kidnapera i kaže mi da iznesem bolesnicu i ostanem sa njom. Ipak, odlučio sam da nju ostavim u sigurnim rukama, a ja se vratim u avion. Nisam mogao da ostavim putnike, hteo sam da delimo sudbinu, kao čovek i kao lekar. Preživeli smo, sve se srećno završilo, ali su ljudi zapamtili i posle pričali kako sam izabrao da se vratim u avion sa otmičarima.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

RED SUNCA, PA RED KIŠE: Evo kakvo nas vreme očekuje danas