Novosti u poseti manastiru u Dalmaciji: Ni sa kim zapevati, ni zaplakati
25. 08. 2018. u 21:01
Reporter "Novosti" u poseti bratstvu u manastiru Dragović nadomak Vrlike, u Dalmaciji. Najmanje prognanika vratilo se u Dalmaciju, a još manje u Cetinsku krajinu
Manastir Dragović
NAŠ Dragović je manastir starostavni. Sa svetinjama Krupom i Krkom već sedam vekova triptih je pravoslavlja u Dalmaciji. Sva tri pamte i slavne dane i mnoga stradanja. Ali, istoričari kažu da je Dragović sreće najhuđe. Od osnivanja 1395. godine, pa do naših dana. No, ipak bih pre rekao da nam je manastir Dragović ovde u Dalmaciji, u Hrvatskoj, baš svojim upornim postojanjem, seleći se sa mesta na mesto, rušen i opet podizan, potapan i ponovo vaskrsao, zapravo uteha, putokaz, nadahnuće i podsetnik. Ne samo srpskom narodu Cetinske krajine, već i Srbima širom sveta.
Ovim rečima dočekao nas je jeromonah Jovan u manastiru Dragović. On i iguman Varsonufije sadašnje su bratstvo ovog dalmatinskog dragulja pravoslavlja. U svetinju na sredokraći puta od Vrlike do Sinja, vratili su se 2004, devet godina nakon njenog poslednjeg teškog stradanja u zloglasnoj "Oluji".
- Moramo se sabirati u duhu, u temelju koji je čvrst, koji je jak - nastavlja jeromonah Jovan. - Ako se budemo sabirali oko bilo kakve prolazne ideje, i mi ćemo biti prolazni i sve kratkotrajniji. Važno je da se okupljamo u onome što je naš stradalni narod čuvalo na ovim prostorima, a to su upravo bile srpske svetinje, među kojima je i manastir Dragović.
Pročitajte još - U KNINU SA SRBIMA: Ovde smo da ne umre nada
Da je i zaista tako, da im je Dragović na srcu, Srbi iz Cetinske krajine, Dalmacije, kao i njihovi potomci rasuti širom sveta, potvrdili su i tokom poslednje obnove ove Božje kuće.
- Obnova je počela 2002. godine - priča naš sagovornik. - Zatekli smo svetinju u očajnom stanju. Opustošenu tokom "Oluje", i još više od neljudi uniženu. Sedam godina i crkva i kapela bile su štala za nekoliko stotina goveda. Bilo je sablasno i mnogo nas je bolelo, ali nije bilo vreme za plakanje već za rad. I ma koliko bio daleko od ove svetinje, narod je prilozima ponovo pokazao koliko mu je ona važna i koliko je jaka duhovna podloga Srba. Dragović se opet uzdigao, zahvaljujući svojim vernicima i Eparhiji dalmatinskoj. Hrvatska država obnovu je pomogla sa nekoliko hiljada evra.
U godinama koje su usledile, urađeni su novi podovi, bratstvo se vratilo 2004, a manastirska crkva i kapele su freskoslikane četiri godine kasnije. Uređena je mala manastirska ekonomija, vrt, pčelinjak... I sam manastir koji je bio uknjižen na "Hrvatske šume" uspeli su da vrate pod okrilje SPC. Potražuju još oko 500 hektara zemlje...
- Najviše nam, ipak, nedostaje narod - zamišljen, sa opipljivim bolom u glasu, priča jeromonah Jovan. - Ni sa kim zapevati, ni zaplakati. Najmanje prognanog naroda vratilo se u Dalmaciju, a još manje u Cetinsku krajinu. Leti se organizuju, dođu, duše nam razgale. A, zimi niko ne svrati ni po 10-15 dana. U Otišiću, nekad najvećem selu oko Cetine, sad jedva ima dvadesetak duša. I to su uglavnom stariji ljudi, kao i svuda, pa je red da mi pomažemo njima, a ne oni nama. Mnogo je primera biblijske sirotinje. Muka je to. Struja, voda i asfalt u nekim selima i dalje su misaona imenica.
Reporter "Novosti" u manastiru Dragović

Asfalt je misaona imenica i za bratstvo manastira. Iako je svetinja podignuta uz put koji spaja Vrliku i Sinj, asfalta nema dva kilometra pre i pet kilometara posle porte. Usput nigde nema ni putokaza za Dragović, hrišćansku bogomolju koja je ravno 623 godine svedok istorije u Cetinskoj krajini. Prva tabla sa imenom manastira tek je desetak metara ispred. Naći će ga samo namernik.
Pročitajte još - Srbi u Kninu kao da nisu ni postojali!
- Od izgradnje prvobitnog manastira 1395. do danas, ni ratovi ni razne druge pošasti ne mogu se meriti sa najvećim stradanjem 1954. godine, kada je svetinja potopljena zbog izgradnje hidroelektrane Peruča - kaže naš sagovornik. - Tada je potopljeno i desetak srpskih sela, a više od 8.000 Srba, gotovo sav naš narod iz Cetinske krajine, odselio se mahom u Srbiju. Izgradnjom brane na reci Cetini, tada je potopljena najplodnija zemlja koju su Srbi vekovima obrađivali i iz milošte je nazivali "mala Šumadija". A, isplativost brane je od samog početka bila vrlo upitna. I proračuni pre izgradnje pokazivali su da elektrana ne može dati struje koliko se moglo prihodovati od poljoprivrede iz doline Cetine. Ali, bojim se da je i tada posredi bilo nešto drugo...
Jeromonah Jovan i belgijski ovčar Cezar

No, uprkos svemu, na komadu dalmatinskog krša, ispod moćne Dinare, čini se tik nadohvat nebu, ogledajući se u plavim vodama Perućkog jezera - Dragović živi. A, jeromonah Jovan kaže:
- Čuvamo pravoslavlje i srpstvo u Dalmaciji, našu nacionalnu svest, pismo i kulturu. Život ovozemaljski satkan je od sreće i stradanja. Sada je ovo drugo vreme, ali uz veru doći će i bolji dani.
UZNEMIRUJUĆA SLIKA
MANASTIR Dragović podignut je 1395. uz reku Cetinu, nedaleko od Vrlike - priča jeromonah Jovan. - Godine 1480. Turci su ga opustošili, pa je svetinja obnovljena, a bratstvo se vratilo posle dve decenije. Vek kasnije, gonjeni gladnom godinom, monasi ga ponovo napuštaju i Dragović je bio pust do 1694. kada ga je obnovio episkop Nikodim Busović. Nestabilno tlo, na kojem je bio sagrađen, i velika vlaga primorali su monahe da izmeste manastir. Dozvolom mletačke vlade, 1777, osnovan je novi manastir koji je osveštan 20. avgusta 1867. Obe svetinje potopljene su 1954. godine. Kad u jezeru nema vode "izrone" ostaci novog manastira. Videli smo ga 1995, 2007. i 2012. Uznemirujuća je to slika...
Анти Антифа
25.08.2018. 21:16
Далмација је вазда србска била.Православна ил католичка,али србска
I Alka vasa? O boze
@Hal - I vaša je, samo što ste vi kasnije prešli u katoličanstvo i postali Rvati. U svakom slučaju srpska...
Хвала госпођо на дивној репортажи. Даће Бог да васкрсне наш народ, као много пута у историји, а са њим и све светиње.
Potopili dinarske Srbe, odselili se posle a srpski komunisti sve aminovali...
Komentari (31)