FELJTON - KRALJEVA VLADA POSTAJE TITOVO MINISTARSTVO: Posle povratka iz Moskve Titova pozicija je ojačana

Milorad Ekmečić

26. 07. 2022. u 18:00

POSTOJAO je plan da se u Ljubljani stvori jedan štab okupljanja Jugoslovenske vojske generala Mihailovića, Njegov potčinjeni general Damjanović je s jednim brojem srpskih četnika bio u Ljubljani.

ФЕЉТОН - КРАЉЕВА ВЛАДА ПОСТАЈЕ ТИТОВО МИНИСТАРСТВО: После повратка из  Москве Титова  позиција је ојачана

Tito i Ivan Šubašić sa članovima Nacionalnog komiteta na Visu, Foto "Vikipedija"

Slovenački četnici su se tek tada pokazali kao vojna snaga. Od 1941, postojala je četnička Sokolska legija pod komandom Ladislava Bevca. Vođstva svih političkih stranaka od pre 1941. još su 29. oktobra 1944. formirala Slovenački nacionalni komitet, ali je on postao glasan tek početkom maja 1945. Zasedaju 3. maja, kad se pesme partizanskih prethodnica razležu po okolnim selima. Slovenački nacionalni komitet je izdao jednu deklaraciju o pristupanju federativnoj jugoslovenskoj državi kralja Petra II . Od vojne sile su imali bivše jedinice kvinslinške Nacionalne garde generala Rupnika od oko 16.000 ljudi. Četnička Sokolska legija se na brzinu ojačavala dobrovoljcima. Imali su na raspolaganju ljubljansku radio-stanicu. Formalna predaja vlasti generala Rupnika i Nacionalnog komiteta nije obavljena, ali su se susreli pre toga. To je sve bilo jedno šeprtljanje bez cilja i uverenja da će se u bilo čemu uspeti. Duša naroda je bila sa partizanskim odredima u Trstu. Vekovni san slovenačkog naroda je bio ostvaren. Literatura koja se rascvetala posle sloma komunizma 1991, odveć je opterećena osvetničkim istraživanjem kako su komunisti likvidirali nacionaliste, a da se i ne postavlja pitanje da li je to bezglavo tamanjenje zarobljenih vojnika bila ideološka osveta, ili zatiranje svake mogućnosti da se kraljevska opozicija u novoj državi ostavi bez ikakve vojne sile koja bi je jedina mogla održati na nogama. U Istri su Nemci okupili oko 11.000 četnika i ljotićevaca (2.000 Jevđević, 6.000 Đujić i 3.000 Ljotić).

OSNOVNA briga nove vlade pod vođstvom komunista je bila da se onemoguće masovne pobune stanovništva. Taj strah nije bez osnova. General Mihailović je imao znatnu podršku u celom srpskom narodu, Albanska pobuna na Kosovu je smirena silom i političkim popuštanjem nacionalistima. U Semberiji vojvoda Radivoje Kerović tajno okuplja znatnu snagu pod oružjem. Redovnom poštom je proturio pismo predsedniku vlade NR Bosne i Hercegovine Rodoljubu Čolakoviću, da pod kontrolom ima nekoliko hiljada ljudi, a među njima ima i komunista. Pismo je ostalo u ostavštini Rodoljuba Čolakovića, delimično kod Zdravka Antonića. Početkom jula 1945, velika vojna formacija "Križara" prolazi od Prozora do Neretve, zauzima Jablanicu, ruši mostove i za jedno vreme prekida transport pomoći putevimau dolini Neretve, U celoj državi se po školama hapse đaci.

Cela generacija srednjoškolaca seća se strahova od drugova koje policija brzo pušta.

Izgrađen je policijski režim, koji je obezbedio stabilnost do krize 1990.

MASOVNA likvidacija hrvatskih i srpskih nacionalista 1945. bila je zaista "križni put", golgota hrvatskog naroda, kad je cvet njegove mladosti u najvećem proračunatom poretku doveden na stratište da sopstvenim glavama plati pogreške vatikanskog vođstva njegove crkve, kojaga je tu pod nož istorije dovela. Naučna literatura još treba da oduži istraživački dug o odgovornosti britanske vlade i njenih organizacija za tragičan kraj četničkog pokreta generala Mihailovića. S njegovim vođstvom cele akcije borbe protiv komunizma se nisu slagali, a bez njega nisu mogli ništa da urade, jer sve snage na hrvatskoj strani koju su preferirali su postojale samo u njihovim glavama.

Ostaci od 800 vojnika muslimanske Handžar divizije su se u Tuzli predali partizanima, u tuzlanskoj kasarni. Kako ih je bilo više nego njihovih partizanskih čuvara, naređeno im je da se raziđu po kasarni i odmore, Posle ostavljenog oružja, pohapšeni su ili poslati na front. Preživelo ih je 36.

U političkom pogledu, kraj rata je obeležen konsolidovanjem vlasti komunista, koju su saveznici odobravali, uz uslov da se prethodnomora postići savez sa kraljevskom vladom u izgnanstvu. Sa partizanske strane je stajao nadmoćni Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, stvoren posle Drugog zasedanja AVNOJ-a u Jajcu 1943. Pregovori sa predstavnikom kraljeve vlade Ivanom Šubašićem su uspešno završeni dva puta. Najpre je na Visu 16. juna 1944. Šubašić pristao da svoju kraljevsku vladu formalno pretvori u partizansko predstavništvo u inostranstvu. Prihvatio je sve odluke AVNOJ-a o federativnom uređenju države, osudio saradnike okupatora i pristao da se naknadno reši pitanje monarhije. Svog kralja je smatrao "legitimnim slepim crevom koje treba što pre operisati" kako veli Milan Terzić 2005.

U STRAHU da ga Tito ne izigra, oko vrata je među sličicama katoličkih svetaca, nosio i jedan privezak, tj. amajliju kao znak da pripada katoličkoj verskoj organizaciji "Treći red svetog Franje". Na sastanku hrvatskog vojnog vođstva, kod predsednika Tuđmana 28. novembra 1993. ("Stenogram o podjeli Bosne", I, 2005) jedan general je saopštio da je u tom privesku oko vrata sakrio pisamce koje mu je dao Čerčil. "To je, koga god posjetiš u diplomaciji, na Zapadu, to ti je otprilike poruka. Kaže, vidiš ja imam to, to je meni garancija. Čerčil će mene spasiti." Bila je to jedina amajlija katoličkih svetaca protiv uroka, koja je u istoriji jugoslovenskog gerilskog rata uspela.

Drugi sporazum Tito-Šubašić je nastao nakon pregovora u Beloj Crkvi i postignut u Beogradu 1. novembra 1944. Tito se upravo bio vratio iz Moskve, a njegova pozicija je inače ojačana sovjetskom pomoći za 12 partizanskih divizija, čime je zavisnost od zapadnih saveznika radikalno smanjena. Prilikom posete Šubašića i Edvarda Kardelja Moskvi, Staljin se žalio na Titovu neelastičnost, što formalno nije pristao na kraljev povratak u zemlju. Odmah posle toga, u aneksu sporazuma od 1. novembra, dve strane su se složile o slobodi delovanja političkih stranaka, slobodi štampe i nezavisnosti sudova,

ABDIKACIJA KRALjA PETRA

NAJVAŽNIJA odredba o slobodi političkih stranaka je formalno ostvarena, ali stvarno izigrana. Već ranije su komunisti stvorili Jedinstveni narodnooslobodilački front (JNOF), u koji su ušla udruženja žena, omladine, sindikata. Iz Srbije su ušle male, i pre rata bez velikog uticaja stranke: Republikanska, Socijalistička, Seljačka, Zemljoradnička, frakcija Demokratske stranke. Od velikih srpskih stranaka nijedna nije bila zastupljena. U Hrvatskoj su uspeli da Hrvatsku seljačku stranku, pretvore u seljačku i republikansku i tako odstrane mogućnost da je vodi kraljev čovek, Vlatko Maček. Kralj Petar je pristao na "tihu abdikaciju" formiranjem jednog namesništva. Jaltska konferencija ubrzala je sporazum dve jugoslovenske strane, nakon čega je formirana vlada Demokratske Federativne Jugoslavije. Tito je bio predsednik i ministar vojni, a od kraljevih ljudi Milan Grol potpredsednik, Šubašić ministar spoljnih poslova. Obojica su, kao i Ribnikar, bila masoni.

SUTRA: USTAŠE FORMIRAJU ZVONIMIROVU LINIJU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!