UMETNOST I ISTORIJA: Pesnici imaju maštu i imaginaciju kojom, u nekim trenucima, mogu da prevaziđu svoja nepoznavanja zbivanja i činjenica

Dragan Dragojlović

26. 07. 2022. u 12:30

SIGURNO se mnogima od nas dešavalo da smo posećujući velike svetske muzeje razgledali postavku za postavkom, sve dok ne bismo smućeni utiscima osetili potrebu da se zaustavimo i prekinemo razgledanje kako bi se, bar u trenutku, spasli pomisli o uzaludnosti i prolaznosti svega, o apsurdnosti svakog ljudskog napora da se nešto sačuva, da se ostavi trag u vremenu. U kom vremenu i za koga? Teške i opasne misli.

УМЕТНОСТ И ИСТОРИЈА: Песници имају машту и имагинацију којом, у неким тренуцима, могу да превазиђу своја непознавања збивања и чињеница

Foto V. Danilov

Pravljenje pauza u razgledanju oslobodilo bi nas razarajućih misli o bezdušnoj večnosti i vratilo nas na uobičajeni pristup prošlosti i zadovoljstvu što tako neposredno možemo sa njom da se sretnemo. To bi podstaklo našu radoznalost i ukazalo nam na to da eksponati u muzejima nisu samo stari i tajanstveni predmeti već da se u njima kriju istorija i život.

U muzejima se često prodaju knjige i publikacije koje mogu biti od velike koristi. Bivši direktor Britanskog muzeja napisao je izuzetnu knjigu "Istorija sveta u 100 predmeta" (iz tog muzeja) u kojoj "priča epsku istoriju čovečanstva dugu preko dva miliona godina kroz predmete koje je napravio čovek". Ti eksponati su iz raznih delova sveta, od kamenog doba do danas.

Svaki posetilac u jednom trenutku mora se zapitati šta se iz svih tih predmeta može "učitati" i na koji način otkrivati ono što se u njima krije.

Da li se iz njih mogu razumeti tokovi istorije, mogućnosti i znanja ljudi, zbivanja i pojave, bila bi logična pitanja. Zaključak bi bio da je za to potrebno posedovati i određen nivo stručnih i opštih znanja. Ali, ubrzo bismo shvatili da treba i nešto više od toga - imaginacija. Da bismo čuli glas istorije kroz eksponate potrebna je i "poetska rekonstrukcija". U pomenutoj knjizi stoji da se istorija iz izloženih predmeta ne može "bez pesnika" rekonstruisati. Tu knjigu nije pisao pesnik već jedan od najpoznatijih svetskih autoriteta za istoriju umetnosti.

Znači, da bi se čuo govor istorije kroz eksponate njihovim sopstvenim glasom, on se ne može čuti bez imaginacije i, metaforično, "bez pesnika". Pesnici imaju maštu i imaginaciju kojom, u nekim trenucima, mogu da prevaziđu svoja nepoznavanja konkretnih zbivanja i činjenica. Znači imaju moć da "iskorače iz stvarnosti".

U pomenutoj knjizi radi se o materijalnim i umetničkim predmetima, a ne o pesničkim zbirkama ili epovima. Možda nam treba vremena da preispitujemo svoja uverenja. Baveći se time dublje shvatićemo da ta uverenja ne moraju i nisu u sukobu sa tvrdnjom da se bez imaginacije ne može razumeti ono što se krije u muzejskim eksponatima. A iz njih se može videti "kako smo mi ljudi oblikovali naš svet i kako smo ga oblikovali u poslednja dva miliona godina".

Razgledanje muzeja omogućiće nam da osetimo "šta nam poručuju i otkrivaju nečujni glasovi skriveni u muzejskim predmetima". A predmeti stvoreni ljudskim rukama nose u sebi poruke o znanju, nivou razvoja čoveka i njegove kulture, kao i duha vremena. Potrebne su mašta i imaginacija da bi se iz tih predmeta sve to moglo otkriti, odnosno zamisliti i "oživeti".

Ko je bio u Britanskom muzeju mogao je da vidi eksponat od pre milion i osam stotina hiljada do dva miliona godina star koji se veže za ljudsku vrstu. Nazvan je "Olduvai alat za sečenje kamena". Dobio je ime po mestu gde je nađen, u dubokoj pukotini ravne savane u Tanzaniji, nedaleko od granice sa Kenijom. Taj, kako bi istoričari rekli primitivni alat, omogućava da se rekonstruiše i zamisli to vreme. To ne bi bilo ostvarivo bez pesničke imaginacije, kako na više mesta kaže pomenuta knjiga.

A maštu i imaginaciju ima svako ljudsko biće, manje ili više razvijenu i manje ili više svesno toga. Da nije tako, svet bi verovatno izgledao samo kao mehanicistička tvorevina, uglavnom vidljiv preko svojih racionalnih i ponavljajućih zakona.

Ko ima problema da se bar malo složi sa ovim pogledom može da se priseti Homerovih i drugih dela koja govore o životu i istoriji, često uverljivije nego knjige istorije.

Gledajući u muzejima tkanine i šare na njima stare hiljadama godina, nije teško razumeti da se bez mašte i imaginacije ne bi razumelo ono što se više oseća nego što bi moglo da se izrazi i opiše. Tu je i osećanje da gledajući iz neposredne blizine predmete koje su pravili i dodirivali ljudi pre više hiljada godina shvatimo koliko smo i mi deo te jedinstvene i neobjašnjive celine života i vremena. To će nas podstaći da počnemo pomalo na drugačiji način da gledamo oko sebe, pa i na sebe.

Sve ukazuje na to koliki značaj ima umetnost za razumevanje prošlosti i istorije.

Čovekovi tragovi, način života i sve drugo može se naći i razotkrivati u predmetima koje je čovek ostavio iza sebe, više slučajno nego namerno. Izgleda da vreme i umetnost imaju neku tajnu koja ih jedini. Da li je to Duh koji održava sve?

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

EKSKLUZIVNO: Pogledajte šta policija radi u kući Dankine majke (VIDEO)