INTERVJU Vesna Goldsvorti: Berlinski zid i nas je zatrpao

Marina Mirković

06. 02. 2022. u 11:45

NOVI roman proslavljene, svestrane, mnogobrojnim uglednim nagradama ovenčane Vesne Goldsvorti, rođene Beograđanke koja decenijama živi u Ujedinjenom Kraljevstvu, pisan na njenom "usvojenom" engleskom, svetsku premijeru doživeo je na njenom maternjem srpskom, a u izdanju "Geopoetike" - da bi tek potom doživeo britansko izdanje.

ИНТЕРВЈУ Весна Голдсворти: Берлински зид и нас је затрпао

Foto Privatna arhiva

"Gvozdena zavesa" nosi podnaslov "Ljubavna priča" koji je ironijski intoniran, budući da se roman bavi sudarom dva međusobno suprotstavljena sveta. Ugledni kritičari junakinju vide kao "modernu Medeju", a autorka o tome kaže:

- Medeja napušta očevo carstvo na istočnoj obali Crnog mora da bi živela sa Jasonom u Grčkoj, a tamo je čeka izdaja svega onoga čemu se nadala na "civilizovanom Zapadu". To je mitski predložak "Gvozdene zavese".

Šta sve simbolizuje "gvozdena zavesa"? Koliko su ta dva sveta (bila) doista nepomirljiva?

- Istok i zapad Evrope u vreme hladnog rata jesu dva sveta čiji su principi ustrojstva isključivali jedno drugo. Istok je verovao u konačnu globalnu pobedu komunizma, u društvenu svojinu nad sredstvima proizvodnje; Zapad je verovao u nedodirljivost privatne svojine, u višepartijski sistem zasnovan na individualnom pravu glasa. To su ideali: pokušavam ovde da ne unosim u celu stvar cinizam koji je više nego opravdan, nego da objasnim zašto su to viđenja koja isključuju jedno drugo. Sredinom osamdesetih, kada se dešava radnja "Gvozdene zavese", čini se da će ta dva sveta trajati zauvek, u nekoj ravnoteži snaga. Samo četiri-pet godina kasnije, "gvozdena zavesa" pada, Berlinski zid se ruši, Zapad trijumfuje. Pošto se zid srušio na nas, mi najbolje znamo kako izgleda nastavak te priče.

Šta za vas znači činjenica da ste primljeni u britansko Kraljevsko književno društvo, kao prvi srpski pisac (ili prva srpska književnica) od osnivanja udruženja 1821?

- Problem roda na srpskom jeziku je to da, ako kažem da sam prva srpska književnica, neko može da pomisli da sam u članstvu imala muških prethodnika iz Srbije, a nisam. Ovo dvesta godina staro društvo koje okuplja najistaknutije književnike ne treba mešati sa britanskim Udruženjem književnika koje je dvadesetak puta veće. Prilikom prijema mogla sam da se na pergament koji tradicionalno potpisuju novoizabrani članovi potpišem pisaljkom jednog od bivših članova: Bajronovim perom, perom Džordža Eliota ili T. S. Eliota. Izabrala sam ovo prvo, simbolično. Bajron je umro na Balkanu, kao dobrovoljac u borbi protiv osmanske vlasti.

Smatrate li moralnom obavezom umetnika i intelektualaca da daju svoj sud, da reaguju, izjasne se?

- Sve u meni se opire ovom pitanju. Odrasla sam u socijalističkoj Jugoslaviji, sa idejom da je ideal ono što Englezi zovu "sjajna izolacija", reakcija protiv staljinističkog načela da su pisci "inženjeri ljudskih duša", da imaju bilo kakve moralne obaveze. Nisam političko biće, a nisam ni tip koji voli da izlazi u javnost sa stavovima i razmišljanjima, mada volim da čitam ono što pišu moje kolege koje se lako i rado razgalame. Nekoliko britanskih listova pitalo me je nedavno da napišem nešto o Novaku Đokoviću. Prosto su me zbunili idejom, a ja sam ih još više zbunila odbijanjem da tako promovišem svoj novi roman. Pritom, postoji angažman od koga ne bežim, a on je suštinski sažet u mojoj prvoj knjizi "Izmišljanje Ruritanije": analiza predrasuda o Balkanu i njihovih korena. Tu je u pitanju desetogodišnji rad, ali to su studije književnosti i kulture, a ne književnost sama.

Da li se u susretu vaše junakinje sa Londonom osamdesetih krije priča Vesne iz tog doba?

- Ne krije se Vesna, ona je tu. Priča nije nimalo autobiografska, ali pozadina jeste. Moja junakinja, Milena, kreće iz jedne bezimene istočnoevropske zemlje koju sam izgradila od elemenata svih zemalja bivšeg varšavskog ugovora, sa ponekim jugoslovenskim detaljem, a stiže u London u vreme "čelične ledi", Margaret Tačer. Ako hoćete, Ruritanija uzvraća udarac. Milena dolazi iz jednog visokoprivilegovanog sveta u svet engleske boemije, večitih studenata, i naravno da se zaprepasti kada ih vidi kako jedu masnu salamu i piju loše bugarsko vino (sada je bugarsko vino odlično!).  Moj dolazak nije imao te kontraste jer ja nisam kćer partijskog funkcionera, međutim, trebalo je vremena da naučim da "čitam" Britance. Kao u romanu, ljudi za koje sam mislila da su puka sirotinja zato što su im odela bila puna rupa od moljaca, bili su u stvari vrlo bogati, a u međuvremenu su nekoliko puta bankrotirali. U Jugoslaviji je sve to bilo jednostavnije.

Foto Privatna arhiva

Kako se danas osećate u tom svetu, u kom živite, radite i stvarate, a kako pri susretu sa Beogradom i Srbijom?

- U Londonu se osećam isto toliko domaća koliko i engleski članovi moje porodice - možda i više na neki način jer sam očiglednije deo establišmenta u svojoj struci - javna ličnost. Beograd mi posle dve godine kovida užasno nedostaje - nisam ni shvatila koliko zavisim od redovnih poseta. Čitanje beogradskih novina nije preporučljivo za moje mentalno zdravlje. Uvek u meni stvori neku paniku da je sve otišlo nizbrdo, da gore ne može biti, ali je prednost u tome što se onda uvek prijatno iznenadim kad stignem.

Posle dva-tri dana sa društvom bude kao da nikad nisam nigde ni mrdnula.

Koliko vas je puta izneverio engleski jezik, pri pokušajima da izrazite svoja osećanja i razmišljanja?

- Radi se o jednom postepenom procesu. Kad sam došla u London, francuski sam govorila tečnije od engleskog. Moj engleski je bio solidan, dovoljan da nađem posao u izdavaštvu, ali na specifičnim naučnim projektima. Kad pročitam svoja pisma mužu iz tog doba vidim da su puna tipično "naših" grešaka. Ali osećanja i mišljenja uvek su tu!

Magistrirala sam, pa doktorirala, napisala hiljade stranica kritičkih studija, pre nego što mi je uopšte palo na pamet da pišem prozu ili poeziju. Tada sam se osećala kao da vozim nova kola; brzo, uzbudljivo, s manje kočenja nego u srpskom, ali jesam nesmotreno uletala u krivine. Sada se podjednako plašim i srpskog i engleskog. Neka gramatička pravila koja su u međuvremenu uvedena u srpski me zbune, a da ne pričam o tome što je srpski prepun anglicizama koji meni zvuče neprirodno pa i ružno.

Foto Privatna arhiva

Smatrate li prevod, osim što je autorsko delo, katkad i umetnošću? Kakvi su utisci o prevodu Nataše Tučev?

- Nataša je vrstan prevodilac, a ja ne samo da smatram da je prevod umetnost i autohtono autorsko delo, nego se aktivno borim da se ime prevodioca pojavi na naslovnoj strani knjige. Ponešto sam i sama prevodila, ali nikad nisam imala tu situaciju da mi pisac čuči na ramenu, kao što ja na neki način čučim Nataši. Trudim se da joj budem oslonac a ne smetnja. U nekoj idealnoj situaciji najradije bih sama prevodila, ali onda "Geopoetika" ne bi bila prva u svetu po datumu objavljivanja, već poslednja.

Kako ste počeli da pišete baš na engleskom i da li ikada pišete prvo na srpskom?

- Počela sam na srpskom, kao pesnik, u književnim časopisima. Dobila sam i poneku nagradu, ušla u nekoliko antologija. Pojma nemam našta bi mi sad ličila ta poezija.

Postepeno je pisanje na engleskom postalo za mene primarno, jedino je u poeziji opstalo takozvano translingvalno pisanje: malo na jednom, malo na drugom, a uvek uz prevođenje.

Moja zbirka poezije iz 2011, "Solunski anđeo", ima dva originalna izdanja - kod "Arhipelaga" u Beogradu i kod "Solta" u Kembridžu. Na engleskom je bila "Tajmsova" knjiga godine, nagrađivana je, a recenziju je pisao nobelobac Džon Kuci.

TALENAT SE NE MOŽE NAUČITI

Šta je ono suštinsko što pokušavate da usadite svojim studentima? Do koje mere se pisanje može (na)učiti?

- Teško pitanje osim ako ne pribegnem klišeu i kažem da je to "ljubav prema književnosti" - možda sposobnost da se istinska književnost prepozna u okeanu knjiga koje se štampaju. Dugo sam predavala englesku književnost, a na kreativno pisanje sam prešla nevoljno. Međutim, ubrzo sam iz korena promenila mišljenje: radim na najboljoj i najstarijoj katedri za kreativno pisanje u Evropi, pa su studenti vrhunski talenti. Talenat nije nešto što mogu da presadim studentima, ali ako ga imaju, mogu mnogo da im pomognem. Veština se uči, a ne talenat.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

RUSI U ŠOKU: Evakuisali 1.500 takmičara iz Krokusa, nijedan nije stradao od terorista, a sad se bune: Što nas niste spasili ranije? (VIDEO)