Navijači Zvezde neće zaboraviti ove reči Dejana Savićevića, bez oklevanja je Italijanima sve priznao

Čuveni Genije govorio za italijanske medije

Навијачи Звезде неће заборавити ове речи Дејана Савићевића, без оклевања је Италијанима све признао

MB Media Solutions Ltd, MB Media Solutions / Alamy / Profimedia

Legendarni crnogorski fudbaler i predsednik Fudbalskog saveza Crne Gore, Dejan Savićević, dao je opširan životni intervju za ugledni italijanski list „Gazeta delo Sport“. Popularni „Genije“ se osvrnuo na svoje detinjstvo, zvezdane trenutke karijere, a posebno mesto u njegovom srcu zauzima Crvena zvezda, koju je bez oklevanja nazvao svojom „prvom kućom“.

Iako je u Milanu stekao svetsku slavu i status božanstva, Savićević ističe da su mu godine provedene na „Marakani“ i evropska titula iz 1991. godine temelj svega.

Na konstataciju italijanskog novinara da je po dolasku u Beograd 1988. godine odmah postao „prva zvezda Zvezde“, Savićević je skromno odgovorio:

- Ma kakvi, bio sam samo igrač u jednom velikom timu. Bilo je tu mnogo šampiona, činili su da se osećam sjajno. Voleli su me, ali i ja sam voleo sve svoje klubove: Budućnost, Crvenu zvezdu, Milan i Rapid Beč. Ipak, pre svih Crvenu zvezdu – ona ostaje moja prva kuća.

Dejo je podsetio i kako je došlo do transfera na „San Siro“ 1992. godine, naglasivši da mu se iz Beograda nije žurilo:

- U Milan sam stigao 1992. Trebalo je prvo da idem u Juventus, pa u Romu, pa u Monako... A meni je bilo lepo u Zvezdi! Osvojili smo Kup šampiona, pobedili Marsej u Bariju. Ipak, izabrao sam Italiju jer je to tada bila najjača liga na svetu, sa najboljim igračima. Da sam otišao u drugi klub, ne bih osvojio toliko toga niti imao takvu vidljivost kao u Milanu.

Govoreći o počecima u Podgorici, Savićević je opisao svoje odrastanje uz prugu:

- Počeo sam u Podgorici. Moj otac je bio šef na železnici, komandovao je sa 900 ljudi. Živeli smo u kući iza stanice. Brat Goran je hteo da bude mašinovođa, a kasnije je radio sa nekretninama. Ja sam bežao preko šina i išao da igram fudbal na terenu punom kamenja. Tamo sam naučio da žongliram. Bio sam mladi bandit, imao sam budućnost probisveta i secikese! Srećom, postao sam fudbaler sa 13 godina u OFK Titogradu.

Iz Titograda je brzo prešao u Budućnost.

- U OFK Titogradu sam bio dve godine. Igrao sam iz čistog uživanja. Malo novca, ali nikada se nisam osećao tako slobodnim. Onda sam prešao u Budućnost. Za prvi tim sam debitovao sa 16 godina. Pisalo se da sam fenomen i čudotvorac, možda su malo preterivali. Nisam davao mnogo golova, više sam voleo asistencije, činilo me srećnim da spakujem gol saigraču. Iz Budućnosti sam ušao i u reprezentaciju – imao sam 20 godina kada smo pobedili Tursku sa 4:0, a ja sam dao treći gol. I onda sam 1988. prešao u Zvezdu.

Savićević je otkrio ko su mu bili fudbalski uzori, izdvojivši Mišela Platinija, Dijega Maradonu, ali i majstore sa naših prostora:

- Voleo sam vanserijske igrače, ljude mašte. Najviše sam voleo Maradonu, a pre njega Anta Miročevića i Safeta Sušića – bili su fantastični. Maradonu nikada nisam lično upoznao. Igrali smo jedan protiv drugog u Firenci na Mundijalu 1990. Izgubili smo na penale – ja sam pogodio, Dijego je promašio. Iako sam tada već bio poznat, u poređenju sa Maradonom bio sam niko i ništa.

Posebno je upečatljiva anegdota o susretu sa Francuzom Mišelom Platinijem u Beogradu:

- Platini je bio moj idealan fudbaler, bio sam zaljubljen u njegovu igru. Igrali smo u Beogradu protiv Francuske. Ušao sam sa klupe pri rezultatu 1:2 za njih, napravio dva poteza, podelio dva pasa i preokrenuli smo na 3:2. Na kraju utakmice izlazili smo zajedno kroz tunel. Želeo sam da mu priđem, da se predstavim i samo kažem: ’Zdravo Mišel, ja sam Dejan Savićević’. Ali, nisam znao ni reč francuskog, govorio sam samo naš jezik. Zato sam samo produžio pravo, nisam progovorio ni reč. Eh, lepe uspomene...

Nadimak „Il Genio“ dobio je upravo od novinara Gazete, a kruna karijere u Milanu bilo je finale Lige šampiona 1994. u Atini protiv Krojfove Barselone (4:0) i čuveni lob:

- To je najlepši gol u mom životu. Predsednik Silvio Berluskoni mi je veče pre finala rekao: ’Dejane, ako si genije, pokaži to sutra’. I dobro je ispalo (smeh). A što se tiče nadimka – nisam ja bio nikakav genije, samo odličan igrač. Vi iz Gazete ste me tako nazvali, valjda jer sam radio stvari koje drugi nisu mogli i imao više mašte. Moji prijatelji me i danas zezaju i zovu me ’Genije’. U Italiji me svi tako zovu, ali to je preterivanje.

Prisetio se i teškog početka u Milanu:

- Mučio sam se godinu i po dana. Bilo je teško, imao sam fizičkih problema, a konkurencija u napadu su bili Gulit, Van Basten, Rajkard, Papen... Ipak, navijači su bili sjajni, njihova pesma bila mi je najveća snaga. Prija mi kada me se ljudi i posle više od 20 godina sećaju i kažu da sam bio poput Platinija.

Savićević je na kraju prokomentarisao i aktuelni trenutak „rosonera“, uporedivši ga sa svojom erom:

- Moj Milan je bio drugačiji, mi smo stalno igrali finala Lige šampiona. Ovaj tim je mlad, trener je mlad. Protiv Lacija su dobro reagovali. Treba imati strpljenja i prihvatiti greške, one su deo fudbala. Znam da u fudbalu nema vremena, ali kvalitet će isplivati. Inter mi u ovom trenutku deluje ispred svih, ali sezona je duga. Ja sam u Milanu čekao godinu i po dana, moraju i oni biti strpljivi.

O svojoj svakodnevici i ulasku u sedmu deceniju života, Savićević kaže:

- Odlično se osećam. Trenutno sam u Budvi, u kući na moru, malo se vozim čamcem, ali uvek ima posla. Ja sam volonter na mestu predsednika Saveza, ne uzimam ni evro za to, ali posla ima i, na sreću, još uvek uživam u tome - zaključio je legendarni as.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Klikni na zvezdicu u gornjem desnom uglu i zaprati Novosti na Google News platformi

Komentari (0)

KAKO DA ŠTEDIŠ I DA DOBIJEŠ VIŠE?