POLA VEKA ČEKALI DA NEKO PO NJIH DOĐE: Navršava se 80 godina od ustaškog zločina nad Srbima u jami Ravni Dolac kod Livna

Jelena Matijević

30. 07. 2021. u 07:00

BOŽE, da li je moguće da je moja majka odavde izašla živa? Posle 42 dana bez hrane i sa malo vode od kišnice koja je padala samo jedan dan?

ПОЛА ВЕКА ЧЕКАЛИ ДА НЕКО ПО  ЊИХ ДОЂЕ: Навршава се 80 година од усташког злочина над Србима у јами Равни Долац код Ливна

Foto: Printskrin

Da li je moguće da je još njih 13 preživelo i izbavilo se iz jame duboke 48 metara? Tek tu, na njenom dnu shvatio sam da mi niko od preživelih nikada rečima nije dočarao kakvo je zlo učinjeno. Bio sam skamenjen.

Nisam znao za sebe. Od bola nisam mogao da progovorim. Bolelo me je pola veka tišine koja je nadjačavala vapaje tu umorenih žena i dece.

Foto: Printskrin

Foto: Printskrin

Ovo je delić misli i osećanja Vladimira Maljkovića (66), kada se pre ravno tri decenije spustio u jamu Ravni Dolac kod Livna. U nju su ustaše, pola veka ranije, na današnji dan, na Ognjenu Mariju 1941, bacile 218 Srba - žena i nejači. Tu na dnu još jedne žive srpske rane, kako kaže, "dočekalo" ga je 204 Bačkovića, Boškovića, Gligića, Ercega, Kozomora, Lalića, Stojića, Vulića... Čekali su da neko dođe po njih, da im kosti pohrani onako kako ljudski običaji nalažu.

- Želeo sam da ih vidim netaknute - priča nam Vladimir u dvorištu svoje kuće u Surčinu.

- Tu su mi ujak i dve rođene tetke, mnogobrojni najbliži rođaci. Spaslo se samo njih 14, među njima i moja majka Milica Maljković, njena sestra Danica Lalić i njihova majka, moja baba Cvita Bošković. Te 1991, u toj prokletoj jami kao bljesak su mi sevnule davno izrečene reči još jedne od preživelih, Milice Galke Erceg: "Nas je samo nekakva nebeska sila spasla i ništa drugo. Bog je hteo da nas sačuva za ukor živima i sramotu zlotvora. Da se zna i pamti kako je bilo."

PREŽIVELI

Milica Maljković, Foto: Arhiva

BAKA Božana Boja Lalić, poslednja je od 14 preživelih iz jame Ravni Dolac. Živi u Livnu i o njoj brine ćerka, ali joj je poslednjih desetak godina zdravlje mnogo narušeno. Moja majka Milica je poživela 90 godina, upokojila se prošle jeseni, 20. oktobra. Uz njih dve preživeli su i Milica Erceg, Ljuba i Mara Konjikušić, Stana Crnogorac, Gospava Bošković, Sava Kozomara, Janja Lalić, Cvita, Gospava, Danica i Mara Bošković, Danica Lalić i jedini muškarac Gligorije Stojić - ispričao nam je naš sagovornik.

A, bilo je neljudski, nečovečno, svirepo na načine kakve ni đavo ne može smisliti, već samo zao čovek. U pet paklenih julskih dana u livanjskim selima ustaše su ubile 1.800 Srba, samo iz roda Lalića njih 113. Ubijali su ih zverski, žive u jame bacali...

Foto Knjiga Livno i Livanjci

- Posle pola veka došlo je vreme da zemne ostatke umorenih u jami Ravni Dolac iznesemo i sahranimo na način dostojan čoveka. Već se nazirao novi rat, ali nismo hteli, nismo želeli da odustanemo. U selu Donji Rujani, 28 kilometara od Livna, okupilo se nas pedesetak potomaka, sa nama i speleolog Miro Kurtović, divan čovek kojem smo večno zahvalni. Put do jame je bio nepristupačan, ni kozje staze nije bilo, samo dvojica-trojica su znali gde je. Uz to je bio pljusak, otvorili se nebo i zemlja, ali niko nije pomislio da odustane, iako smo nosili teške agregate, opremu, motorke da posečemo drveće - priča Vladimir.

ILIJA PRONAŠAO BRATA ILIJU

Foto: Arhiva

MILICA Erceg (na slici), u jamu je bačena sa šestogodišnjim sinom Ilijom, ali je dečačić ubrzo preminuo. Majka ga je uvila u svoj sadak, to je vrsta prsluka, i položila u jedan ugao jame. Milica je spasena. Sa mužem Perom dobila je 1944. sina i nadenuli su mu ime Ilija.

On je, kad smo 1991. bili u jami, baš onako kako mu je mati opisala, otišao prvo u taj ugao i našao svog brata Iliju uvijenog u ostatke sadaka. Bio je to jedan od najtežih trenutaka. A, taj Ilija mlađi je, sredinom šezdesetih prvi iz našeg kraja stasao da bude vojnik JNA, dotad ih nije bilo... Eto kakve su bile razmere ustaškog pokolja u livanjskom kraju - ispričao nam je Vladimir Maljković.

Kad su stigli do jame, kako kaže, granulo je sunce. Najpre su posekli oko 10 kubika drveta da bi prišli ulazu i od balvana napravili platformu za posmrtne ostatke. Sveštenik je održao opelo, a prvi se u jamu spustio speleolog Miro Kurtović. Potom jedan Savović, pa naš sagovornik. Spustilo se ukupno njih 15, ali istovremeno samo po četvorica-petorica.

- Nikada pre toga nisam video ljudske skelete, a bilo ih je na sve strane: lobanje, kosti, dečje kosti kao niti... - teško govori Vladimir.

- Bila je i jedna neeksplodirana bomba, malene narukvice koje su roditelji stavljali deci, opanci, delovi garderobe, novčići, nakit... Jezivo. Rukama smo polako razgrtali nanose zemlje koje je voda pola veka sa sobom nosila u Ravni Dolac kroz jednu bočnu pukotinu. Tada smo shvatili da je 14 mučenika baš ta voda spasla, mada su pili i mokraću, sve do onog dana kad su čobani otkrili da u jami i posle šest nedelja ima živih. Tada je počelo njihovo izbavljanje. Spasavale su ih komšije Hrvati koji u zlu nisu učestvovali i koji su zbog tog poduhvata i sami stavili glave u torbu. Posebno su bili zahvalni Vinku Tomašu.

Opelo posle ekshumacije prvi pomen žrtvama iz jame Ravni Dolac,  obavljen 1991. , Foto: Arhiva

SAMO PESNIČKA OPTUŽNICA

STRAVIČNI zločin u jami Ravni Dolac i druga gubilišta i bezdanice, neopojene grobnice oko Livanjskog polja u kojima nikada niko neće kosti izbrojiti, inspirisali su pesnika Ivana Gorana Kovačića da napiše čuvenu poemu "Jama". Bila je to svojevrsna pesnička optužnica i ljudski protest protiv zla. No, pravnih optužnica za počinioce ovih zločina, nažalost, gotovo da nije bilo, iako su svi znali koji su i odakle su. Samo njih nekoliko su osuđeni na po dve-tri godine zatvora - naglašava naš sagovornik.

Ostatke umorenih, tek 50 godina kasnije, izneli su potomci i posle opela, 11. avgusta 1991, pohranili u kriptu spomen-kapele posvećene Ognjenoj Mariji u porti crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Livnu.

- Nisu dugo imali mira. Tokom građanskog rata, kapela je razrušena. Kosti su im raznosili po Livnu, sve dok im jedan fratar nije rekao: "Nemojte opet činiti zlo". Posle rata mi iz Udruženja "Ognjena Marija livanjska", uspeli smo da je obnovimo. Svake godine na današnji dan odlazimo u Livno i naša sela, do grobova predaka... Ali tamo Srba više nema, još od početka osamdesetih godina prošlog veka... Što je Pavelić započeo, završilo se... - s nemirom govori Vladimir.

Kripta posmrtni ostaci pohranjeni u kapeli pored crkve u Livnu, Foto Knjiga Livno i Livanjci

Mesecima posle ekshumacije, kaže, nije spavao. Razmišljao je kako su Srbi u Livanjskom polju posle Drugog rata mogli da žive pored onih koji su im naneli takva zla.

- Shvatio sam da oni ne umeju da mrze. Ostao im je nemir večiti. Često su govorili: "Ne daj bože, šta se trpjeti može", ali u njihovim rečima nije bilo žuči, ni "grkih riječi", ni kletava. Sve su sveli na prezir, na nepominjanje, na uporno verovanje da se zla ne mora bojati onaj ko zlo ne čini. Ja se, evo gotovo otkad znam za sebe, pitam jesu li bili u pravu. A, odgovor još nemam - zamišljeno govori Vladimir Miljković.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (3)

DUVAN: Neprijatelj zdravlja, životne sredine i ekonomije