NATO SE NE STIDI NI POSLE 22 GODINE: Planove Ane i Ivana prekinula prva raketa koja je pala na voz

I. Mitić

12. 04. 2021. u 21:50

SPRŽENI, užareni i za šine zalepljeni vagoni voza, jauci i lelek preživelih putnika. Svuda okolo krv i delovi ljudskih tela, koje su skidali i sa grana drveća. Miris spržene kože i bolni krici povređenih putnika.

НАТО СЕ НЕ СТИДИ НИ ПОСЛЕ 22 ГОДИНЕ: Планове Ане и Ивана прекинула прва ракета која је пала на воз

sećanje na pomen ispred spomenika/poginuli Ana i Ivan Marković

Jeziva su sećanja koja se ne zaboravljaju, ali se često sanjaju. Na javi se o njima retko i teško govori. Bole rane koje ni 22 godine posle počinjenog zločina ne mogu da zacele.

I ovog proleća komemorativnim skupom obeležena je godišnjica bombardovanja putničkog voza na ulazu u Grdeličku klisuru. Tokom NATO agresije na našu zemlju 12. aprila, na drugi dan Vaskrsa, dva projektila pogodila su voz pun putnika, a još dva su pala na obližnji drumski most na Koridoru 10.

Prva raketa, koja je pogodila početak drugog vagona voza dok je prelazio Bistrički most na Južnoj Moravi, odbacila je lokomotivu i prvi vagon daleko od mesta stradanja, dok je druga u potpunosti spržila treći i zalepila za šine četvrti vagon. Identifikovano je 15 poginulih, a mnoga tela nikada nisu pronađena. Povređeno je više od 50 ljudi.

Žrtve su bili civili, od šestogodišnjeg Branimira Stanijanovića iz Aleksinca i njegovih roditelja do bračnog para Marković - Ane i Ivana.

U braku su bili tek pet meseci, a zajedno od brucoških dana. Oboje su završili postdiplomske studije kao najbolji studenti Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu i radili kao istraživači u fabrici lekova "Zdravlje". Putovali su u Ivanov Vladičin Han, gde su sahranjeni. Zajednički i veliki planovi ovih dvadesetpetogodišnjaka prekinuti su u trenutku kada je na voz pala prva NATO raketa.

 - Ispratio sam ih sa stanice u Leskovcu. Ušli su u drugi vagon voza, koji je bio pun putnika. U njemu nije bilo vojske, pa mi je i danas neverovatno da su meta bili civili i da je voz namerno sačekan i bombardovan - priča Žarko Bjeletić, Anin otac, koji je i ove godine obišao mesto stradanja svoje ćerke i zeta i položio cveće na spomenik na kome je ispisano: "Ne treba se bojati ljudi već neljudskog u njima".

Na tom mestu bio je i dvadesetak minuta posle tragedije i zatekao je prizor koji nikada neće zaboraviti. Anu i Ivana tražio je i u bolnici nadajući se da su povređeni, ali ih je prepoznao među onima koji su nastradali. Njegove rane ne mogu da zacele, a još su mu teže kada sluša zapadne zvaničnike koji beskrupuloznim izjavama pokušavaju da opravdaju NATO zločine tokom agresije na našu zemlju.

 - Bolje im je da ćute umesto što se brukaju onim što govore. Nemaju ni trunke poštovanja za žrtve i njihove porodice. Ničeg se ne stide, a trebalo bi da ih bude sramota što su ubijali nevine ljude, krive samo zato što su Srbi. Pravdali su se sipajući so na naše rane, i to ne prestaju da čine ni posle više od dve decenije od zločina koji su počinili - ističe Žarko Bjeletić, profesor hemije i nekadašlji direktor leskovačke Medicinske škole.

NATO je negirao napad na voz. Kasnije ga je priznao, ali ga je bezdušno nazvao "kolateralnom štetom" i tako pokušao da opravda pogibiju nedužnih ljudi. Kraj spomenika podignutim u njihovu čast stoji i natpis "Da se ne zaboravi". Zato se tu svakog 12. aprila okupljaju članovi porodica poginulih i povređenih, brojni građani, predstavnici leskovačke lokalne samouprave i srpske železnice. Putnički voz zastane kraj mesta tragedije i svojom sirenom preplavi dolinu Južne Morave sećanjima na zločin koji će obeležavati i generacije koje tek dolaze.

NE PRESTAJE DA BOLI

 - Rane naše domovine još uvek nisu zalečene. I dalje su sveže. Ono što je našu zemlju zadesilo 1999. godine ne prestaje da boli. Pamtimo i dan kada su naša Grdelica, naš Leskovac, naša Srbija, 12. aprila te godine, zavijeni u crno. Učinjena nam je velika nepravda. Izgubljeni su životi. Svaki život je neprocenjivo vredan, a sećanje na stradale živi i živeće - poručio je Goran Cvetanović, gradonačelnik Leskovca.

LAŽ POSLE ZLOČINA

Posle tvrdnji NATO da je pilot shvatio da voz stiže na most tek kada je bilo kasno da zaustavi rakete, ustanovljeno je da je snimak koji je emitovan kao dokaz za ove navode bio ubrzan skoro pet puta, čime je lažirana i brzina voza. Od jačine eksplozije iz ležišta su izbacivana vrata i prozori okolnih kuća, a meštani su videli gust dim i preživele putnike koji su se izvlačili kroz prozore voza i, strahujući od novog napada, bežali ka polju.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

NAGLE PROMENE OSIM BILJAKA POREMETILE I LJUDE: Od vremena sam i psihički uzdrmana i nije lepo uopšte...