RASKORAK OD PRVOG DANA: Događaji u prošlom veku, od osnivanja Jugoslavije, koji su unazadili Srbiju

Borisav Jović

25. 11. 2020. u 18:01

KAMEN temeljac jugoslovenske političke krize, koja je eksplodirala devedesetih godina prošloga veka raspadom zemlje i građanskim ratom, nalazi se u dva istorijska događaja koji su joj prethodili.

РАСКОРАК ОД ПРВОГ ДАНА: Догађаји у прошлом веку, од оснивања Југославије, који су уназадили Србију

Foto privatna arhiva

Prvi je odluka o stvaranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, a druga je u odluci Drugog zasedanja Avnoja 1943. godine o promeni državnog uređenja u demokratsku zajednicu ravnopravnih naroda, na osnovu čega je ustavnim uređenjem Jugoslavija podeljena na šest republika, sa skrivenom namerom da kasnijim raspadom Jugoslavije, one postanu samostalne države.

Zajednička država

NA KRAJU Prvog svetskog rata, pobedničko srpsko rukovodstvo, sa kraljem Aleksandrom i Nikolom Pašićem na čelu, raspolagalo je dvema osnovnim opcijama za stvaranje države na znatno većoj teritoriji od one sa kojom je rat započet: države Južnih Slovena ili samo znatno uvećane Srbije.

Još za vreme rata, u krajevima Austrougarske monarhije u kojima su živeli Hrvati i Slovenci, ojačale su ideje i pokreti da se posle završetka rata priključe Srbiji, da nikako ne ostanu u sastavu Austrije ili Mađarske. O tome je više puta vođen razgovor sa predstavnicima srpske vlasti, koje su bile sklone stvaranju velike države Južnih Slovena.

Principi stvaranja zajedničke države prvo su utvrđeni Niškom deklaracijom, prema kojoj je dogovoreno stvaranje jedinstvene države triju naroda, a potom je Krfskom deklaracijom to potvrđeno i dogovoreno da će ta zajednička država biti kraljevina sa srpskim kraljem na čelu.

Postojala je i druga opcija: da se formira država na teritorijama gde žive Srbi, bez Hrvata i Slovenaca. Bilo je upozorenja da Hrvati i Slovenci ne žele trajno da ostanu u zajedničkoj državi, da to smatraju samo prelaznom etapom za kasnije stvaranje sopstvenih samostalnih država. Srpsko rukovodstvo nije uvažavalo niti pomenute predloge, niti upozorenja. Kralj Aleksandar i Nikola Pašić nisu želeli da odustanu od stvaranja velike zajedničke države ujedinjenjem svih Južnih Slovena.

SRBIJI i Crnoj Gori, koje su se kasnije ujedinile, predlagano je na Londonskoj konferenciji 1915. godine da im se priključe Srem i Bačka, pola Slavonije (do Jasenovca), cela Bosna i Hercegovina, pola Dalmacije, uključujući i Split. Pošto bi to bila Srbija, a ne država Srba, Hrvata i Slovenaca, ona bi od samog početka postojanja bila lišena međunacionalnih trvenja, koja su je pratila od osnivanja do propasti.

Dana 1. decembra 1918. godine, predstavnici Hrvata, Slovenaca i Srba iz bivše Austrougarske doneli su odluku, zajedno sa predstavnicima Srbije i Crne Gore, koje su se neposredno pre toga ujedinile, o stvaranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, kao kraljevine sa srpskim kraljem na čelu.

Ovde su namerno upotrebljene reči Hrvati, Slovenci i Srbi koji su živeli na teritoriji bivše Austrougarske monarhije, a ne država Hrvata, Slovenaca i Srba, zato što takva država o kojoj se često govori u literaturi međunarodnopravno nikada nije postojala. Niti ju je priznala neka međunarodna institucija, niti bilo koja država. S pravnog stanovišta, Srbiji je tada priključena jedna teritorija pobeđene Austrougarske monarhije na kojoj su živeli Hrvati, Slovenci i Srbi, koji su izrazili volju da to učine.

Ova činjenica je važna jer su pojedini kvaziistoričari, kao što je Franjo Tuđman, želeli dokazati da je Hrvatska 1918. godine imala svoju državu koja se ujedinila sa Srbijom, što je neistina.

VEOMA brzo se pokazalo da su opravdana upozorenja koja su upućivana Srbiji da Hrvati i Slovenci ne žele iskreno zajedničku državu, nego da je njihova želja da stvaraju uslove za samostalne države. Oni su samo tražili način da se liše austrougarskog tutorstva, ali im je krajnji cilj bio stvaranje samostalnih država.

Novostvorena država je odmah naišla na spoticanja u svom funkcionisanju i to je potrajalo do njenog raspada.

Već 1923. godine, kada je trebalo izglasati prvi ustav nove države, predstavnici Hrvata i Slovenaca su bojkotovali zasedanje, a hrvatski politički vođa Stjepan Radić objavio je paralelno tekst ustava Hrvatske i zatražio javnu debatu o njemu. Pošto bez Hrvata i Slovenaca nije bilo moguće postići dvotrećinsku većinu, koja je bila neophodna za usvajanje ustava, kralj Aleksandar je učinio presedan i dao nalog da se ustav usvoji prostom većinom. Pošto su protivrečnosti i nesloge bile prevelike i nerešive, kralj Aleksandar je 1929. godine zaveo diktaturu i suspendovao pomenuti Ustav. Ubijen je 1934. godine u Marselju prilikom zvanične posete Francuskoj.

Takva Jugoslavija je od svog nastanka opstajala u stalnom sukobljavanju između ideja Srba da je ojačaju i ideja Hrvata i Slovenaca da jačaju svoje autonomije. U takvim okolnostima Jugoslavija je nekako preživela do početka Drugog svetskog rata.

Kralj Aleksandar, Nikola Pašić, Tito, Foto privatna arhiva

Drezdenski kongres

ČETVRTI kongres Komunističke partije Jugoslavije održan je od 6. do 12. novembra 1928. godine u Drezdenu. KPJ je u to vreme bila ilegalna partija i imala je svega 2.000 članova, ali budući da je u daljem toku istorijskih događaja na prostoru bivše Jugoslavije zauzimala sve važniju ulogu i da se u Narodnooslobodilačkoj borbi nametnula kao vodeća politička snaga, morala je zadobiti značajno mesto i u ovom tekstu.

Prvi razlog za to bile su odluke Drezdenskog kongresa o budućnosti Jugoslavije, o politici prema jugoslovenskoj državi, a naročito prema srpskom narodu i njegovoj ulozi u jugoslovenskoj zajednici.

Drugi, izuzetno važan razlog bio je što je KPJ u daljem toku istorijskih događaja preuzela vodeću poziciju, kako u ratnim, tako i u mirnodopskim uslovima i dosledno se držala odluka Drezdenskog kongresa, koje su bile pogubne za sudbinu zajedničke države Jugoslavije, a posebno za srpski narod koji je bio najzaslužniji što je ta država stvorena.

Drezdenski kongres KPJ u istoriji Jugoslavije i u opredeljivanju sudbine srpskog naroda s pravom zauzima ništa manje važno mesto od samog stvaranja zajedničke države 1918. ili događaja koji su kasnije zapečatili njenu sudbinu - Drugog zasedanja Avnoja ili Ustava SFRJ iz 1974. godine.

U Rezoluciji o nacionalnom pitanju, koju je usvojio Kongres, ocenjeno je da je nastanak Jugoslavije delo imperijalizma srpskog naroda; da je pod srpsku vlast stavljeno više malih naroda kojima su oduzeta njihova nacionalna prava. Rečeno je da su pod srpsku vlast stavljeni, ne samo najveći deo Slovenaca i Hrvata, nego i cela Crna Gora, deo makedonskog naroda, Bugara, Mađara, Albanaca i drugi.

NA KONGRESU je zaključeno da se Jugoslavija nalazi pred revolucijom. Kongres je potvrdio pravo svih naroda na samoopredeljenje i doneo odluku o stvaranju nezavisnih država - Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Makedonije, a mađarskom i albanskom narodu potvrdio pravo da se priključe svojim matičnim državama.

Zaključeno je da KPJ treba da stane na čelo oružane borbe potlačenih naroda radi stvaranja njihovih samostalnih država. Posebno je izražena solidarnost sa albanskim narodom na Kosovu, kome je pružena puna podrška da se bori za svoja nacionalna prava. Ceo koncept borbe za rasturanje Jugoslavije polazio je od toga da se radi o borbi protiv srpske hegemonije, koja eksploatiše i izrabljuje druge narode u Jugoslaviji, a kao glavni akteri koji to ostvaruju i protiv kojih se treba boriti obeleženi su srpska hegemonistička buržoazija i njena vojna monarhija.

Na Kongresu je izabrano novo političko rukovodstvo. Za generalnog sekretara je izabran Jovan Mališić, za organizacionog sekretara Đuro Đaković.

Politika KPJ utvrđena na Drezdenskom (četvrtom) kongresu u odnosu na Jugoslaviju i u odnosu na srpski narod ostala je dosledna idejama KPJ do kraja postojanja Jugoslavije, iako je vođena i sprovođena pod raznim maskama bratstva i jedinstva i ravnopravnosti i držanja naroda u zabludi.

Ante Trumbić, Nikola Pašić, Milenko Vesnić i Ivan Žolgher, Foto privatna arhiva

Splitski plenum

DO SAMOSTALNE države svaka jugoslovenska nacija doći će tako što će prvo dobiti svoju republiku, koju će, na osnovu prava na samoopredeljenje, kada za to međunarodne prilike budu povoljne, proglasiti samostalnom. Partija se tome neće protiviti. To je suština odluke Splitskog plenuma.

Posle pobede nacionalsocijalizma u Nemačkoj 1933. godine, učinjen je u celom evropskom komunističkom pokretu zaokret u politici od revolucionarnog rušenja kapitalizma ka stvaranju širokog fronta otpora fašizmu, kao glavnoj nastupajućoj opasnosti.

Slično se dogodilo i u Komunističkoj partiji Jugoslavije, koja je u prethodnim godinama kraljevske diktature radila ilegalno i bila znatno oslabljena. Na Plenumu CK KPJ održanom avgusta 1935. godine u Splitu, odlučeno je da se metod borbe Partije za njene ciljeve, pre svega za one koje je postavio IV Kongres, ali i nove koji se u međuvremenu nameću, prilagodi novim istorijskim okolnostima, uključenjem u Narodni front opšteg otpora nadirućem nacizmu i fašizmu, kao najvećoj opasnosti.

Ocenjeno je da je politika rasturanja Jugoslavije, na male nacionalne države, u novim istorijskim okolnostima bila riskantna i da bi mogla dovesti do toga da te male države postanu lak plen njihovih teritorijalnih aspiranata. Na taj način se ne bi moglo ostvariti rešenje nacionalnog pitanja po želji KPJ.

ODLUČENO je da se rešenje nacionalnog pitanja promeni tako, da se Jugoslavija federalizuje, da svaka nacija dobije svoju republiku, sa pravom na samoopredeljenje i otcepljenje, kada za to budu postojale međunarodne prilike. Kada takve prilike nastanu, KPJ se neće tome protiviti. Na ovaj način se politički ciljevi stvaranja samostalnih nacionalnih država ne ugrožavaju nego se postavljaju na realniju osnovu. Odabran je duži ali realniji put do njihovih ostvarenja. Život je pokazao da je taj put bio i realizovan.

Odmah se pristupilo organizovanju nacionalnih komunističkih partija, kao garancije da će donete odluke biti sprovođene u život. Već 1937. godine osnovane su nacionalne komunističke partije Slovenije i Hrvatske, kao i za Kosovo i Metohiju, tri najžešća pretendenta za samostalnost kada se budu ukazale povoljne međunarodne prilike. One su osnivale svoje organizacije po teritorijama onako kako su želele da im se prostire država kada je budu stekle. Bile su relativno nezavisne od CK KPJ, iako su formalno njemu bile podređene. Hrvatska je svoj posed proširila na Srem, Slavoniju i Baranju, na celu Dalmaciju i na pola Bosne i Hercegovine do reke Bosne i Neretve, uprkos tome što je stav CK KPJ bio da se Bosna ne može deliti.

KP sa Kosova i Metohije od početka je bila direktno povezana sa CK KPJ, što govori o čvrstoj nameri odvajanja ove pokrajine od Srbije i pripajanja Albaniji.

Ostale nacionalne partije formirane su kasnije iz određenih razloga. Formiranje makedonske komunističke partije odloženo je zbog nesaglasnosti balkanskih komunističkih partija - jugoslovenske, bugarske i grčke - oko tog pitanja. Do odlaganja stvaranja partije Crne Gore došlo je usled nerazjašnjenog nacionalnog pitanja. Crnogorci su se osećali Srbima, a vekovima su imali posebnu državu.

PREMA shvatanju rukovodstva KPJ, tada nije bilo potrebno da se osnuje nacionalna partijska organizacija Srba, zato što se Srbi nisu osećali ugroženo od drugih naroda i što njihova klasna borba nije imala karakter borbe za nacionalno oslobođenje. Nema sumnje da se radilo o jednom obliku diskriminacije i neravnopravnosti koja je zloupotrebljena kako se Srbima ne bi dala mogućnost da izražavaju zajedničke stavove o ključnim odlukama. Ta činjenica je omogućavala drugim partijama da svoju organizaciju šire i na teritorije koje su srpske, sa namerom da ih i zadrže. Granice su kasnije bile uglavnom tako i postavljane.

Nema osnove tvrdnja da je KPJ tada odustala od ideje stvaranja samostalnih nacionalnih država rasturanjem Jugoslavije revolucionarnim putem, što je, uostalom i u praksi dokazano. Takođe, KPJ nikada, ni na jednom svom forumu, nije odustala od prava naroda na samoopredeljenje i otcepljenje kada se za to ukažu povoljne okolnosti. Ključna promena izvršena je tek Ustavom SFRJ iz 1974, kada je davanjem mogućnosti republikama da se otcepe u svojim granicama, pogaženo pravo na samoopredeljenje onih naroda koji su u njima živeli a nisu želeli da napuste svoju državu, Jugoslaviju.

Drugi kongres u Vukovaru 1920. godine, Foto privatna arhiva

Okupacija Jugoslavije

KAPITULACIJA Jugoslavije i nemačkom okupacijom za srpski narod je nastala izuzetno teška politička situacija. Odmah je bilo jasno da od Jugoslavije više nema ništa. Ona je rasparčana u skladu sa interesima okupatora i njegovih saveznika, a za Srbe je najznačajnija nova činjenica bila stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) na prostoru od Zemuna i Drine do Jadranskog mora, na kome je živeo veliki deo srpskog naroda. Hrvati, koji su cvećem na ulicama dočekali i pozdravljali dolazak nemačke okupatorske vojske, kao verni Hitlerovi saveznici dobili su državnu samostalnost koju su vekovima priželjkivali, ali i započeli etničko čišćenje masovnim ubijanjem Srba, slično kao što su nacisti činili sa Jevrejima.

Za srpski narod odjednom su se pojavila dva velika neprijatelja: nacistički okupator i još opasniji, ustaški neprijatelj, koji je u svom nacionalnom programu imao genocid nad srpskim narodom i praktično ga sprovodio. Za svako iole zrelo nacionalno političko vođstvo morala su biti definisana pomenuta dva nacionalna neprijatelja i sva nacionalna energija, otpor i borba za opstanak morala je biti usmerena na odbranu od njih.

U toj novonastaloj situaciji bilo je apsolutno prikladno da se odmah redefiniše državni odnos prema Hrvatima i da se kao nacionalni cilj postavi ne samo odbrana srpskog naroda od genocida nego i odbrana teritorija na kojima on vekovima živi. Ratni rasplet je trebalo da ispravi grešku načinjenu 1918. godine, da se shvati s kim se može a s kim se ne može živeti u zajedničkoj državi.

MEĐUTIM, srpski narod nije imao političko vođstvo sposobno da ga povede pravim putem. Nesposobna jugoslovenska vlada, mada ona i nije bila srpska, negde je tumarala u izbeglištvu. General Draža Mihailović, koji je ostao u zemlji, nije imao politička ovlašćenja, on je radio po nalogu vlade i morao je da čeka rasplet sukoba velikih sila.

Politički obezglavljeni srpski narod, tradicionalno slobodoljubiv i spreman da se bori za svoju otadžbinu, pritisnut zločinima sa svih strana i spreman da se bori protiv njih, prihvatio je vođstvo jednog stranca, Hrvata Josipa Broza, ne znajući njegove krajnje namere i ciljeve, kao ni to da je on srpski narod smatrao eksploatatorom drugih naroda u Jugoslaviji.

Josip Broz je od srpskog naroda sakrio činjenice o masovnim zločinima ustaša nad Srbima da ne bi videli svog najopasnijeg neprijatelja. Skrivajući ustaške zločine, u prvi plan je isturen velikosrpski nacionalizam kao glavna opasnost po Jugoslaviju. Srpski narod je tragično, ali uspešno, zaokrenut od borbe protiv stvarnih neprijatelja, na borbu protiv samoga sebe, što se na kraju završilo raspadom Jugoslavije i Srbijom kao najvećim gubitnikom.

Takva zloupotreba celog jednog naroda, srpskog, i istorijski zaokret ka ciljevima i interesima na njegovu štetu, mogao se dogoditi samo zato što ovaj narod nije imao političko vođstvo sposobno da sagleda realnost, definiše prave nacionalne ciljeve i radi na njihovom ostvarenju. Iz kandži u koje je srpski narod, zabludom i prevarom, upao 1941. nije mogao da se izvuče do raspada Jugoslavije.

Zločini ustaša

ONO što se dogodilo u NDH u vreme Drugog svetskog rata uveliko potvrđuje sva naša ubeđenja da je stvaranje zajedničke države sa Hrvatima bila, ne samo politička greška, nego i tragedija za srpski narod. Ustaška NDH okomila se na srpski narod u Hrvatskoj gore i više nego što se Nemačka bila okomila na Jevreje i počinila je teže zločine nego Nemačka u logorima koje je pravila po Evropi.

Mnogo su monstruozniji i teži bili zločini ustaša nad Srbima nego Nemaca nad Srbima i drugima u ostalom delu Jugoslavije. Nemci su za jednog ubijenog nemačkog vojnika streljali sto Srba, a u NDH su Srbi ubijani samo zato što su Srbi i to bez obzira na uzrast, od dece do staraca. Etničko čišćenje bila je odluka vlasti NDH i za to nikada nije dobijena naredba od Nemaca.

U Hrvatskoj su ustaše sprovele program genocida i etničkog čišćenja na najbrutalniji način, pre svega u najvećem logoru Jasenovac, u kome je ubijeno preko 600.000 Srba, Jevreja i Roma. Mimo ovog stratišta Srbi su masovno živi bacani u jame, u kojima su mučenički umirali, paljeni živi u crkvama...

JOSIP Broz nikada nije stupio u konflikt sa ustašama zbog ovakvog odnosa prema Srbima.

Niti je ikada pokušao da oslobodi zarobljene u logoru Jasenovac. Niti je ikada posetio Jasenovac posle rata. Valjda bi morao da osudi zločince, a nije mogao jer mu je partija u međuvremenu sarađivala sa Pavelićem. U posleratnom periodu, umesto da je taj najveći zločin stavljen na prvo mesto političkih odgovornosti, da bismo jedni drugima mogli bar u budućnosti da verujemo, zataškan je kao da nije ni postojao, da ne bi remetio bratstvo i jedinstvo. Umesto odgovornosti za počinjene zločine, u Hrvatskoj je godinama jačalo antisrpsko raspoloženje, pa je različitim teorijama umanjivan počinjeni zločin, od toga da je u Jasenovcu pobijeno daleko manje ljudi, do toga da to i nije bio najstrašniji koncentracioni logor smrti nego neka vrsta radnog kampa ili sklonište za građane.

Etničko čišćenje srpskog naroda u Hrvatskoj nastavljeno je i u toku građanskog rata devedesetih godina prošloga veka. Samo u toku hrvatske ofanzive "Oluja" prognano je oko 250.000 Srba i uzurpirana im je imovina. Evropa to nije ni primetila. Uskoro je primila Hrvatsku u članstvo Evropske zajednice.

Hrvatska je dokazala da je genocidna država, a Evropa da joj to ne smeta.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DAN BEZ KUPOVINE: Da li ste spremni da se na 24 časa oslobodite potrošačke logike?