FELJTON - OPORI MIRIS TAMJANA IZ AMERIKE: SPC našim ljudima u SAD i Kanadi obezbeđivala duhovni mir i čuvala identitet

Đuro Zagorac

21. 06. 2022. u 18:00

SRBI su otkrili Sjedinjene Američke Države i Kanadu tek kad su one doživele industrijski procvat, masovno su im krenuli u zagrljaj tek sredinom 19. veka. Posle smene vekova Srbi su se počeli oglašavati preko svojih udruženja, a organizovano su stizali da pripomognu matici u Balkanskim i Prvom svetskom ratu.

ФЕЉТОН - ОПОРИ МИРИС ТАМЈАНА ИЗ АМЕРИКЕ: СПЦ нашим људима у САД и Канади обезбеђивала духовни мир и чувала идентитет

Foto: Arhiv SPC

Ni stvaranje velike države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca nije umanjilo privlačnost Novog sveta u kome je radnička nadnica bila rekordna. Usledio je veliki pečalbarski talas. Na daleki put odlučivali su se pojedinci u punoj snazi. Retki su vodili porodice, išli su sa čvrstim uverenjem da će se, kad uštede, vratiti kući. Brojni su ostvarili cilj i povratili se, ali još više njih nije stiglo, smrt ih je preduhitrila.

Šta je sve moglo uticati da se naši ljudi "prime" na tom tlu, da opstanu? Zarada i uređeno okruženje, sloboda organizovanja, sigurno su bili presudni. Crkva, koju su Srbi podigli 1894. u Džeksonu - Kalifornija, smatra se kamenom temeljcem masovnog opstanka. Posle te, skoro svake sledeće godine, oglašavalo se negde novo zvono Srpske pravoslavne crkve. U crkvi i njenoj organizaciji ljudi su obezbeđivali duhovni mir, čuvali identitet, a to je značilo i dostojanstven život. Broj crkava i crkvenih opština se toliko uvećao da se morala uspostaviti i njihova čvršća organizacija.

ZATO je 1913. sazvan Crkveno-narodni sabor na kome je bilo odlučeno da se istupi iz jurisdikcije Ruske crkve u Americi i pređe pod okrilje Mitropolije u Beogradu. Veliki rat koji je usledio 1914, tu aktivnost je zaustavio. Sa doseljenicima pristizali su i sveštenici, imali su i svoje crkve, ali su i dalje potpadali pod duhovnu vlast mitropolita Ruske pravoslavne crkve. Tek posle uspostavljanja južnoslovenskog kraljevstva saborska odluka je zaživela; 1921. ustanovljena je Američko-kanadska eparhija Srpske pravoslavne crkve. Nju je organizovao i njome upravljao do 1923. Nikolaj Velimirović. U međuratnom periodu na njenom čelu se izmenilo više episkopa. Namera da se pitanje prve ličnosti dugotrajno reši realizovana je 1940. Za episkopa je postavljen već iskusni i ambiciozni Dionisije, odnosno Dragoljub Milivojević (1898-1979), koji je na njenom čelu opstao sve do smrti.

Prvu crkvu su Srbi podigli 1894. u Džeksonu, u Kaliforniji

Ko je bio ovaj Dragoljub koji je još za života obezbedio značajno mesto u istoriji Srpske pravoslavne crkve? Rodio se u selu Rabrovcu, nedaleko od Smederevske Palanke. Siromašnog porodičnog okova oslobodio ga je učitelj, obezbedivši mu pomoć da u Kragujevcu svrši gimnaziju; sa pravnog prešao je na bogoslovski fakultet. Rano se oženio i posle godinu dana ostao udovac. To ga je pogodilo, demoralisalo. Utehu je pokušao da nađe u Hilandaru. Po povratku predavač, poslat u Bogoslovsku školu na Halki gde je savladao i grčki jezik. Po povratku bio i iguman manastira Dečani, a 1938. biran za vikarnog episkopa patrijarha Gavrila. Mnoge je iznenadio pristankom da preuzme upražnjeno mesto na čelu Eparhije američko-kanadske. Pred taj put bio je zakićen i Ordenom Sv. Save.

DIONISIJE je izbegao ratna stradanja i raspad Jugoslavije, našao sigurno utočište. Postao je, međutim, i usamljeni moreplovac, izgubio je vezu sa Patrijaršijom i patrijarhom, radio mu je ostao jedini izvor saznanja. Noću je slušao tužne vesti iz otadžbine, a danju utehu nalazio u radu. Sedište eparhije je bilo Libertivil, kod Čikaga, u manastiru Sv. Save. Taj manastir Srbi su ranije otkupili od Rusa, a prikupili i sredstva da ga temeljno renoviraju. Dionisije je uspeo i da od kralja Petra II Karađorđevića dobije novi ikonostas u koji su bile ugrađene ikone Uroša Predića, uspeo je da proširi i manastirske imanje. Srbi su tu postali svoji na svome, manastir je postao oaza duha, ali i političkih razmirica koje se nisu mogle zaobići.

Ratne 1942. za predsednika njujorške Crkvene opštine "Sveti Sava" došao je Dušan Tripivčević, sekretar Mihajla Pupina. Taj angažman pedantnog sekretara bio je vrlo značajan. On je održavao dobre veze sa Episkopalnom crkvom, sa njenim biskupom. A Pupin je i upućivao Srbe na saradnju sa tom crkvom koja im je bila naklonjena. Od tog biskupa, preko Dušana, Srbi su dobili ponudu da u centru Njujorka kupe jednu staru katedralu sa dve velike kuće. Tržišna vrednost ovog poseda procenjena je na 500.000 dolara, a biskup je Srbima nudio za svega - 30.000!

Foto: Arhiv SPC

Vladika Nikolaj u Libertivilu

PRILIKA koja se nije smela propustiti. Da, ali Srbi nisu imali ni taj novac. Na scenu je stupio Dionisije. Obratio se Slobodanu Jovanoviću, predsedniku izbegličke vlade u Londonu. Episkop je u molbi podsetio predsednika da njegova, kraljevska vlada, ima obavezu prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno njenoj Patrijaršiji, da je finansijski pomaže. Ta obaveza dostigla je milijardu dinara ili 20 miliona dolara. Dionisije je tražio da se od tih obaveznih sredstava izdvoji ta simbolična suma za Eparhiju američko-kanadsku. Zvonio je Dionisije na sve strane, ali se eho nije oglašavao. To je, pokazalo se, pružilo priliku Dionisiju da iskaže i svoje menadžersko umeće. Tek, 11. juna 1944. katedrala je bila osveštana, sa nje su se oglasila zvona Srpske pravoslavne bogomolje, krštene "Svetim Savom".

Američko-kanadskoj eparhiji 1. maja 1945. ukinuta je svaka finansijska pomoć od strane Vlade u Londonu. Bez plata su ostali episkop, sveštenstvo, troškove zakupa i održavanja crkava i manastira, sve ubuduće moraju "sami izdržavati". Ukinuta je pomoć kad je bilo najpotrebnije. U Ameriku i Kanadu stigle su hiljade izbeglih ljudi, a za pomoć je vapila i Patrijaršija u Beogradu. Po logorima ih se nalazilo na hiljade koji su iščekivali poklon-pakete.

NA VAPAJE iz "porobljene otadžbine" poslata je i prva pošiljka u kojoj se nalazilo: 145 antiminsa, osam ubrusa i pet metara platna, više ćebadi, čaršava, jastučnica, kao i ček na osam hiljada dolara koje je Dionisije isposlovao kod Episkopalne crkve. O tom čeku obavešten je bio i ambasador nove Jugoslavije Savica Kosanović, s molbom da vlada u Beogradu uruči Sinodu ovaj novac "bez ikakvog odbitka".

SUKOB SA LEVIČARIMA U NjUJORKU

KAD je okončan Drugi svetski rat, Amerikanci su slavili generala Ajzenhauera, a sve više Srba ljubilo je ruku svog episkopa Dionisija. Nakon što je ukrasio svetosavki manastir u Libertivilu, on je "osvojio" i Njujork. U ovom centru sveta srpska populacija nije bila brojna, ali je bila organizovana. Tome je najviše doprineo glasoviti Mihajlo Pupin (1854-1935) gde je bio i ugledni profesor na Kolumbija univerzitetu. Inače, čim je stigao u Ameriku, Dionisije se susreo sa opakim opozicionarom, sveštenikom Vojislavom Gaćinovićem. On je osnovao društvo "Sjedinjeni Srbi" i pridobio je dosta pristalica. Dionisije je Gaćinovića optuživao da je levičar i prokomunistički orijentisan.

U crkvama u "porobljenoj otadžbini" najteže se podnosila nestašica antiminsa, bez kojih se ne može služiti Sveta liturgija. A tek sveće, sveće se ni svećom nisu mogle pronaći. Pojavile su se i ilegalne radionice za sveće, ali nestašica je ublažena tek pošiljkama braće iz Amerike. Paketima je dopremljeno oko dve hiljade kilograma parafina za sveće i čak dve stotine kilograma tamjana da se "naša Mater" okadi. Ubrzo su se javila braća iz "okupiranog" Beograda sa porukom: "Ne šaljite nam više ništa, nemamo sredstva da platimo carinu!"

SUTRA: Potucanje srpskih duhovnika

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna