ZAŠTO DRŽAVA NE ŠTITI ĆIRILICU: Zalutali smo na putu u nigdinu

Ranko Risojević

24. 08. 2021. u 11:13

SVE što imamo danas, počelo je mnogo ranije. O svemu se može ispresti bezbroj priča, naročito o jeziku.

ЗАШТО ДРЖАВА НЕ ШТИТИ ЋИРИЛИЦУ: Залутали смо на путу у нигдину

Foto Privatna arhiva

Jezici su se stvarali lokalno, da bi se ljudi sporazumijevali, ali ne samo jedni s drugima, nego i sa svetim. Jezik su prvi crteži u pećinama nekadašnjeg našeg pretka. Taj odnos prema svetome, dizao je jezik iznad običnog sporazumijevanja u svakodnevnom životu. Zato je značaj Ćirila i Metodija bio toliko velik, jer se sporazumijevanje pretvorilo, po uzoru na grčko, u svete slike koje su postale pismo. Tako je i samo pismo postalo sveto. Razlike u jeziku nisu bile previše velike, trebalo je da i sveto ujedini brojna slovenska plemena i da ih odvoji od svetog koje im nameće narod drugog jezika na zapadu. U početku se uspjelo, ali se iz godine u godinu sa smjenom vladara počelo i sveto mijenjati. Mijenjao se jezik, mijenjalo se sveto, umjesto pisma, mijenjala crkva, oni koji su se lako sporazumijevali međusobno i sa svetim, odjednom su postali strani jedni drugima. Te podjele ušle su u plemena, po načelu zapadne i istočne crkve.

Foto Ilustracija Tošo Borković

Tu će podjelu pokušati da spasu ćiriličari, ali je pritisak latiničara prejak. Tako se mijenjao i jezik, nije bilo suštinsko kako se izgovara neka riječ, da li u istočnom ili zapadnom narječju srpskog jezika; do dolaska Vuka Karadžića nisu bili bitni izbor i razlikovanje. Ali se brzo promijenilo. Nestankom slova jat, ta razlika je postala ne samo čujna, nego i vidljiva na papiru. Vuk je Novi zavjet preveo ijekavski, prihvatajući sve izgovore, samo da se ne miješaju, što se pokazalo nedovoljno da se sve bogatstvo srpskog jezika očuva. Pisalo se ćirilično, ali se prostor jezika sužavao, napuštala su se rubna narječja, pojavile se razlike po kojima se razlikovao čovjek Srbin sa zapada od čovjeka Srbina sa istoka. Umjesto jedinstva, zavladala je jezička isključivost. Prvo su Hrvati napisali rječnike razlika, kojima smo se rugali, ali su i neki Srbi insistirali na razlikama. U Banjaluci je objavljen "Hrvatsko-srpski rječnik razlika" u koji su mnoge riječi iz Vukovog "Rječnika" prokazane kao nesrpske. Umjesto da srpski jezikoslovci nastoje da sve blago dojučerašnjeg policentričnog srpsko-hrvatskog jezika bude i srpsko, oni su se počeli da odriču prvo ijekavice, potom leksike koja se ne koristi u Beogradu, prihvatajući sasvim nakaradnu podjelu duhovne imovine. Rečeno je narodu: Srbin govori ekavski, leksikom Slobodana Jovanovića. Šta je to prouzrokovalo? Još jednu katastrofu srpske politike, da djela na ijekavici pripadnu automatski hrvatskom korpusu, uključujući i narodne pjesme.

Nematerijalnu baštinu srpskog naroda u zapadnim krajevima nekadašnje Jugoslavije prisvajaju Hrvati i to prisvajanje potvrđuju na najvišem svjetskom nivou. Jedan od primjera je i narodna pjevana pjesma ojkača. Ali to je samo početak, uskoro će se tu ubrojati narodna epska i lirska književnost, potom i djela srpskih pisaca koji su pisali zapadnom varijantom srpskog jezika. Logika je ovdje strašna, ako nema kulturne baštine nije bilo ni njenih tvoraca. Nikada! U svijetu to već ide.

Izmene zakona čame u fioci

Republički sekretarijat za zakonodavstvo odbacio je postojeći Predlog izmena Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama, kojima se štiti ćirilica.

Predlog izmena uradilo je 2017. godine Ministarstvo kulture u saradnji sa predstavnicima Odbora za standardizaciju srpskog jezika SANU.

Sekretarijat je obelodanio da smatra da predloženi zakon nije dobar i da Ministarstvo kulture može da piše novi.

Otišli su i korak dalje tvrdnjom da nam uopšte nije ni potreban zakon koji bi zaštitio nacionalno pismo, već će taj posao raditi strategija kulture.

Lingvisti i pisci su ogorčeni najavama da se odustaje od donošenja zakona o zaštiti ćirilice. Ocenjuju da je taj postupak primer državne nebrige, neznanja, arogancije i ignorisanja struke kad su posredi identitetska pitanja.

Prvi put sam se našao u Torontu, kod kćerke, 2005. godine. Kao bibliotekar, otišao sam u centralnu gradsku biblioteku kod "naše" bibliotekarke, Drage Dragašević, koja me je upoznala sa načinom rada u njenoj velikoj biblioteci. Tu sam upoznao glavnog klasifikatora, čije sam ime kasnije zaboravio, porijeklom iz Čehoslovačke, koji me je pitao kako smo podijelili književnost poslije raspada Jugoslavije. On nije znao kako da razdijeli srpsku od hrvatske književnosti, o bosanskoj iliti bošnjačkoj i crnogorskoj da i ne govori. Dugo smo o tome razgovarali, ali bez pravog odgovora. Svjetski bibliotekari ne poznaju naše nacionalne književnosti, oko kojih se sporimo već decenijama. Šta je bitno za klasifikaciju. Može li se podjela napraviti na osnovu pisma štampanog djela, tako da latinicom štampana knjiga ide automatski u hrvatsku, a ćirilicom štampana u srpsku književnost. Nisam to prihvatao, kao što ne prihvatam odricanje od kompletne leksike našeg jezika, ali bibliotekarska struka jeste. Katalozi naših i svjetskih biblioteka najrječitije govore o tome. Učinak je za nas katastrofalan. Sa gubljenjem teritorije, gubi se i nematerijalna kulturna baština, čak se polako prisvaja ćirilica, prije toga glagoljica, natpisi na stećcima, itd. Okrenimo se oko sebe, na sve strane vidljivo je da ne znamo ni ko smo ni gdje smo. Recimo, u Nišu, nijedan natpis iznad apoteke nije napisan ćirilicom, nego imamo samo dvije varijante, latinične, APOTEKA i PHARMACY. Kome su namijenjene te firme? Bugarima? Oni su ćiriličari. Makedoncima? I oni su ćiriličari. Čini mi se da smo zalutali na putu u nigdinu.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)