FELJTON - EKONOMSKO ČUDO DEDA AVRAMA: Zbog sankcija imovina zemlje u inostranstvu je bila blokirana

Momir Bulatović

05. 07. 2021. u 18:00

TALASI izbjeglica koje su stizale sa ratom zahvaćenih područja vršili su dodatni pritisak na vladine socijalne fondove, a kad nekome treba hrana i osnovni smještaj, to je pitanje koje ne trpi odlaganje.

ФЕЉТОН - ЕКОНОМСКО ЧУДО ДЕДА АВРАМА: Због санкција имовина земље у иностранству је била блокирана

Novčanica od pet stotina milijardi dinara / Foto "Večernje Novosti"

U republičkim vladama je već postojao recept za kreiranje žiralnog (obračunskog) novca. Račun budžeta, neke državne institucije, ili samog odabranog preduzeća, bio bi uvećan u Službi platnog prometa. Najčešće, prostim dopisivanjem nula na postojeće stanje.

Na taj način su republičke vlade dolazile do novca. On je, istina, bivao obezvrijeđen narastajućom inflacijom, ali to nije predstavljalo nepremostiv problem. Ako kreiranje novca ne košta ništa, ne treba se sekirati što pada njegova vrijednost. Samo se nastavi sa "doštampavanjem". Emisijom novca je saniran niz državnih problema, od socijalnih davanja i zbrinjavanja izbjeglica, preko ulaganja u proizvodnju i odbranu zemlje.

Sve ovo je ostavljalo ekonomske posljedice u bankarskom sistemu, u privredi i na ulici, kao sinonimu sive ekonomije. Nemoguće je bilo da država emituje ogromnu količinu novca, a da zabrani ostalima da rade isto. Novac je, usljed toga, stvaran na ulici (dileri su određivali kurs za tekuće konverzije dinara i njemačke marke), u bankama (otkup deviza za viši, žiralno isplaćeni dinarski kurs) i u preduzećima (šticovani žiralni kurs, koji su određivali izvoznici u prodaji deviza preduzećima koja zavise od uvoza).

PROIZVOĐAČI i trgovci su u cijenu roba ugrađivali očekivani porast kursa njemačke marke. Zbog visokih cijena, pojačavala se potreba za novim novcem i spirala se ubrzavala do neslućenih razmjera. Pojavile su se brojne štedionice u kojima se trgovalo novcem, a pravi procvat su doživjele "banke" zasnovane na piramidalnim sistemima prevare klijenata (Dafiment, Jugoskandik...). U novembru je zabilježen rast cijena od dvadeset hiljada odsto. Štampana je novčanica od pet stotina milijardi. Bila je opšta nestašica, došlo je do porasta cijena i u njemačkim markama. U svojoj kulminaciji (januar 1994. godine) hiperinflacija iznosila je više od 313 miliona odsto.

Završni račun federalnog budžeta za 1993. pokazivao je da je od ukupnih sredstava čak 94 odsto bilo iz primarne emisije. Znači, gotovo sav novac koji je bio potreban za funkcionisanje savezne države bio je štampan u Topčideru.

Koliko god ovo izgledalo suludo, opšte prilike u kojima se tada nalazila država nalagale su da se ovako postupi. To je bilo jedino rješenje. A kad je jedino, besmisleno je diskutovati da li je ono dobro, ili loše.

NA SAVEZNOM nivou je najveći dio troškova (oko 80 odsto) odlazio na odbranu zemlje. Pod odbranom su se podrazumijevali izdaci za Vojsku Jugoslavije. Zemlja je bila pod velikim međunarodnim pritiscima, a građanski rat se vodio u državama sa kojima se graniči. Pored toga, u ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći iz Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa. Po svim međunarodnim i istorijskim pravilima, ona je imala i pravo i obavezu da pruži svaku pomoć svom narodu. Zbog inflacije i neuporedivosti podataka, veoma je teško izračunati ukupnu pomoć (humanitarnu i vojnu) koju je SR Jugoslavija, u tim godinama, uputila srpskim krajinama. Ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara.

Paralelno sa razbuktavanjem hiperinflacije, pripreman je antiinflacioni program. On je stupio na snagu 24. januara 1994. godine. Štampan je Novi jugoslovenski dinar koji se mijenjao u srazmjeri jedan naprema dvanaest miliona starih dinara. Odnos sa njemačkom markom bio je - jedan prema jedan. Novi dinar je bio interno konvertibilan (u domaćem bankarskom sistemu, mijenjao se za njemačku marku bez ograničenja). Ipak, ključna odluka u vezi s programom bio je prestanak deficitarnog finansiranja javne potrošnje. Moglo se trošiti para samo koliko ima u državnim fondovima.

DEVIZNE rezerve ne samo da su izdržale primjenu programa već su bile i znatno uvećane (do kraja mjeseca maja za dodatnih 335 miliona DEM). Inflacija je odjednom prekinuta. Program "Super Deke Avrama" proglašen je za ekonomsko čudo.

Zašto se toliko čekalo sa njenim slamanjem i zašto je bilo dopušteno da ona uđe u podivljalu, hiperinflatornu fazu? Postoji i razlog i objašnjenje.

U ekonomskoj teoriji je poznato da je lakše zaustaviti veliku nego kontrolisati malu inflaciju. Da bi se prekinula jugoslovenska hiperinflacija iz 1992/1993. godine primijenjen je Avramovićev program. Ali on je bio moguć tek na realno izuzetno niskom nivou potrošnje. Ukupan evidentirani fond plata na mjesečnom nivou (što je predstavljalo minimalnu obavezu savezne države) realno je iznosio svega sedamdeset miliona njemačkih maraka. Kako su tada raspoložive devizne rezerve iznosile oko 270 miliona njemačkih maraka, bilo je jasno da program može biti u potpunosti podržan puna četiri mjeseca, čak i ako ni jedna marka ne bude ponovo ušla u devizne rezerve.

PROGRAM je dao efekte kada su prosječne plate i penzije bile toliko obezvrijeđene, da su iznosile svega desetak njemačkih maraka. Tada je bila dovoljna podrška od nekoliko stotina miliona DEM, da bi program pokazao svoje autonomne pozitivne efekte. Na nivou primanja od stotinu DEM, on ne bi funkcionisao, jer bi zahtijevao nekoliko milijardi maraka podrške, a tolikih para u državi nije bilo.

Inflaciju su, dakle, izazvale surove privredne sankcije i blokada Jugoslavije. Ona je bila tretirana kao sredstvo za odbranu napadnute države. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sa stanovišta građanina, sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou. U oba slučaja, njegova kupovna moć je jednako manja. Tim dodatnim "porezom" (koji nije bilo teško prikupiti) plaćani su neophodni državni troškovi - prije svega za socijalne fondove i vojsku.

PRELASKOM u hiperfazu, inflacija je počela da izaziva suprotne efekte. Zato je morala biti suzbijena. To je bilo urađeno tek onda kada je pad potrošnje bio usklađen sa deviznim rezervama koje je trebalo da posluže za stabilizaciju ravnoteže ostvarene na tom (nižem) nivou ekonomskih aktivnosti.

Jugoslovenska hiperinflacija obavila je jednu važnu državnu ulogu. Ona je izvršila preraspodjelu enormnih troškova koji su stajali pred SR Jugoslavijom u prvim danima njenog postojanja. Zbog sankcija njena imovina je bila blokirana, ili zamrznuta u inostranstvu. Nije postojala mogućnost uzimanja kredita. Sankcije su paralisale svaku privrednu aktivnost. Zemlja je bila izložena prijetnjama i mogućnostima vojnog napada. Bila je preplavljena izbjeglicama. S druge strane, od nje je tražena materijalna i vojna pomoć za dijelove srpskog naroda kojima su bili ugroženi sloboda i opstanak.

HIPERINFLACIJA POSLEDICA SANKCIJA

EKONOMSKA istorija bilježi hiperinflacije koje su bile dužeg trajanja i jače od jugoslovenske. Međutim, nije zabilježeno da je neka država imala hiperinflaciju kao posljedicu kažnjavanja, odnosno zabrane svima u svijetu da obavljaju normalne privredne aktivnosti sa jednom državom i njenim preduzećima. Stoga je postupanje državnih organa ondašnje Jugoslavije u podsticanju inflacije i slamanju hiperinflacije, veoma teško klasifikovati sa stanovišta ekonomske teorije. Možda je najpribližniji izraz - ekonomska gerila?

SUTRA: OZVANIČENjE DUŽNIČKOG ROPSTVA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

UEFA GLEDA I NE VERUJE: Evo šta će Belorusija da uradi zbog EURO 2024