ZAVET SVETOG SAVE: Arhitektonski izazov - Prošlost, sadašnjost i budućnost pod kupolom Hrama

Jelena MATIJEVIĆ

31. 07. 2020. u 13:00

KOJIM stilom graditi Hram Svetog Save, bilo je višedecenijsko otvoreno pitanje ne samo zbog njegovog značaja za srpski narod, nego i zbog traganja za pravim i najboljim arhitektonskim rešenjem.

ЗАВЕТ СВЕТОГ САВЕ: Архитектонски изазов - Прошлост, садашњост и будућност под куполом Храма

Foto: Privatna arhiva i Foto - dokumentacija "Novosti"

Trebalo je zadovoljiti sve aspekte njegovog duhovnog, istorijskog kao i zavetno-sabornog uticaja.

Izboru konačnog rešenja presudila je ispunjenost dva važna zahteva: da bude bude graditeljsko znamenje srpskog naroda i da jedinstvena sinteza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dvojbe nije bilo jedino oko toga da stil gradnje bude srpsko-vizantijski i taj zahtev je pred arhitekte postavljen još 1904. godine. Ali kako odrediti kod tog stila i kako to usaglasiti sa modernim načinom i sredstvima gradnje, bila su pitanja za čijim odgovorima se tragalo naredne dve decenije nakon što je 1905, posle raspisivanja javnog konkursa za izradu projekta, svih pet prispelih radova odbačeno kao nedovoljno dobri. Novi konkurs je raspisan 1926. i tada su stigla 22 projekta. Prva i treća nagrada nisu dodeljene, ali je arhitektonsko rešenje arhitekte Bogdana Nestorovića, koje je osvojilo drugu nagradu, proglašeno za najuspešnije. Odbor za izgradnju hrama je 1930. poverio izradu projekta arhitekti Nestoroviću, kao i arhitekti Aleksandru Deroku, uz saradnju inženjera Vojislava Zađine.

1926. na konkursu izabrano rešenje arhitekte Bogdana Nestorovića

Izgled budućeg zavetnog hrama Srba, dakle, nije bio nimalo lako otelotvoriti, jer je bilo važno izraziti njegov duhovni smisao. A on je utemeljen gotovo osam vekova ranije, kada su na oblikovanje srpskog duhovnog, kulturnog i istorijskog bića najveći i trajni pečat ostavili veliki župan Stefan Nemanja i Rastko Nemanjić. Na delu osnivača srpske države i njegovog sina - prvog srpskog arhiepiskopa i prosvetitelja, utemeljeni su ne samo svetorodna loza Nemanjića, već i "vekovni sklad celokupnog narodnog, kulturnog i prosvetnog bića Srba". Iz svega što su zajedno činili jasno je da su za svoj narod želeli i državu i zemlju, ali istovremeno i Crkvu sjedinjenu sa istorijskim tokovima života, kao i običnom ljudskom svakodnevicom Srba.

Foto: Privatna arhiva i Foto - dokumentacija "Novosti"

Nestorovićeva i Derokova skica za Hram

- Oni žele zemlju i čoveka i život na zemlji koji streme ka Nebesima, koji su prijemčivi za Nebesa i njihovu večnu Tajnu, koji su prozirni za tu Tajnu i prožeti njome - opisuje mitropolit Amfilohije težnje Stefana Nemanje i njegovog sina Rastka.

Upravo ovo, doslovno bogočovečansko življenje i činjenje potonjih svetih Simeona i Save, postalo je usmerenje društvenog, crkvenog i kulturnog puta srpskog naroda. Kroz vekove ono je preraslo u istorijsko načelo i merilo svih događaja i svih vrednosti u životu Srba. Sve što je na njemu zasnovano i sa njime usaglašeno doživljava se kao istinska i prava vrednost.

SRPSKOVIZANTIJSKI STIL

TRAGANjE za načinom mišljenja i življenja u novijoj srpskoj istoriji idu uporedo sa potragom za stilom gradnje u crkvenoj arhitekturi. u toj potrazi važnu ulogu imali su, krajem 19. veka, Srbi koji su bili učenici bečkog arhitekte Teofila Edvarda Hanzena, nadahnutog vizantijskom arhitekturom. Istorijski romantizam i arhitektonsko nepostojanje jedinstva poslužili su, počev od osamdesetih godina 19. veka, kao osnova takozvanog neovizantijskog stila koji je težio ne prosto da oponaša, već da uvodi nove komponente u gradnju. Taj stil je kod Srba nazvan i srpskovizantijskim.

- Samo u ovom kontekstu posmatrana ideja o gradnji Hrama Svetog Save na Vračaru, kao zavetne saborne crkve srpskog naroda, može biti pravilno shvaćena, ostvarena i osmišljena. Jer, stara srpska arhitektura nemanjićkog i poslenemanjićkog perioda - bilo da je izrasla iz vizantijskog svetosofijskog opita, bilo da je iznikla iz njegovog spoja sa zapadnom romanikom - nastajala je i razvijala se u okvirima tih osnovnih načela, kako mišljenja i življenja, tako i ljudskog delanja uopšte. A Hram Svetog Save ne može biti ni zamišljen ni ostvaren van tog živog opita i svetosavsko-simeonovskog predanja srpskog naroda - piše mitropolit Amfilohije u svom delu "Duhovni smisao Hrama Svetog Save na Vračaru".

Još je Sveti Maksim Ispovednik u svom spisu "Mistagogija" iz 7. veka, koji je nezaobilazna "pomoć" za razumevanje osnova pravoslavne arhitekture i umetnosti, napisao da je svaki istinski hrišćanski hram zapravo "ikona čoveka i sveta" u kom se prožimaju i dinamičan odnos i "razgovor" imaju Bog, čovek i svet. Kada se hram gradi, u njega se, kroz prigodan materijal na prirodan i smeran način, ugrađuje svet. Gradi se po čovekovoj meri, ali tako da istovremeno svojom ikoničnošću obuhvati beskrajnu stvarnost.

Foto: Privatna arhiva i Foto - dokumentacija "Novosti"

Bogdan Nestorović

- Kao što je čovek stvoren "po slici i prilici", po bezmernoj meri večnog Boga, tako se i hram gradi za tog i takvog čoveka, po njegovoj "slici i prilici" - objašnjava mitropolit crnogorsko-primorski.

I Sveti Sava je ukazivao na tu dimenziju hrama. U "Hilandarskom tipiku" napisao je da kao što je čovek sastavljen od duše i tela, tako je i sa manastirom i hramom: građevina je telo, a služba u njemu - duša. Telo se, prirodno, prilagođava i oblikuje prema duši, a harmonija se postiže svetim bogosluženjima u hramu koji je, zapravo, mesto gde su zemlja i nebo - jedno.

Foto: Z. Jovanović

Baš tako su zavetni Hram Svetog Save na Vračaru "shvatili i doživeli" arhitekti angažovani na njegovom projektovanju i gradnji. Svesni da je on usmeren i na prošlost i na budućnost srpskog naroda, ali da, pre svega, ima nacionalni karakter. Hram na Vračaru tako postaje jedinstvena umetnička celina, koncipirana od najboljih umetnika, "slobodno i bez ograničenja, kroz prizmu savremenog shvatanja umetnosti i života, tako da bude pravi izraz zahvalnosti Srba svom prvom prosvetitelju". I pored svih događaja i tragičnih zbivanja koji su usporavali ostvarivanje ideje o gradnji zavetnog Hrama Svetog Save, on je, kako je govorio protoneimar, arhitekta Branko Pešić, "i pre nego što je sagrađen, postao ogledalo duhovnih i kulturnih kretanja i zbivanja u srpskom narodu, prerastajući postepeno u budilnik narodne svesti i samosvesti".

Postojale su, međutim, polemike o nacionalnoj komponenti u crkvenom graditeljstvu, pa i oko stila gradnje Hrama Svetog Save. One su se, kako piše Miodrag Jovanović, razgorele početkom 20. veka, najpre tokom prvog konkursa za Hram, a potom i u vezi sa izgradnjom Crkve na Oplencu (1912). Ali te dve najznačajnije građevine kod Srba našeg vremena, upravo su i iznikle iz ovih polemika i iz gotovo trovekovnog traganja za nacionalnim identitetom i jedinstvom.

Foto: Privatna arhiva i Foto - dokumentacija "Novosti"

Aleksandar Deroko


 


 

Serijal finansijski podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ŠOKANTNE PROMENE: Zaboravite tenis kakav ste znali, biće dibidus drugačiji! Evo kako će se ubuduće odvijati