BIO JE PISAC LJUDSKOG BOLA: Prerani odlazak srpskog književnika Miroslava Toholja (1957-2021)

Jovan Delić

26. 07. 2021. u 07:40

ODE prerano: prozni pisac je u 64. godini u punoj snazi i zrelosti. Znam da je imao knjigu pripovijedaka u rukopisu, od kojega se teško odvajao.

БИО ЈЕ ПИСАЦ  ЉУДСКОГ БОЛА: Прерани одлазак српског књижевника Мирослава Тохоља (1957-2021)

Foto N. Fifić

Znam da je paralelno radio i na jednom romanu. A imao je ogromnu, bogatu i potresnu građu.

Sad je smrt ispod svega podvukla crtu. Još jedan prekinut opus srpskog pisca. "Pospremanje stola" tek predstoji.

Počeo je kao neoavangardni pisac. Zvali su ga "postmodernistom". On u postmodernizam - posebno u njegove ideološke premise - nije vjerovao. Vidjelo se odmah da je "ludo" darovit pisac. Svaka knjiga mu je, do Građanskog rata, nagrađivana u Bosni i Hercegovini. Imao je lijep status i bio "književna nada". Roman "To sniva lamparija" (1979) dočekan je kao inovacija i prodor novog senzibiliteta. Uslijedila je nagrada izdavačke kuće "Svjetlost".

Isti izdavač ga je nagradio i za knjigu pripovjedaka "Apotekarkin raj i muške stvari" (1981). Roman "Gospodar srca" (1986) nagradilo je Udruženje knjižvenika BiH, a pridružio se svojom nagradom i grad Sarajevo. Najbolji u tom nizu je roman "Stid" (1989) koji je ostao nenagrađen; istina, nalazio se u najužem krugu romana za NIN-ovu nagradu. Tim romanom je Miroslav Toholj postao značajan srpski pisac. Zato bi ga trebalo reaktualizovati i obnoviti.

A onda su došle krvave devedesete - rat. Miroslav Toholj se nagledao i nadoživljavao užasa. Životno iskustvo i svakodnevni susreti s ljudskim bolom iziskivali su promjenu poetike. Toholj je došao do poetičkog uvjerenja da književnost koja previđa, čak ignoriše ljudski bol - nije književnost. Neće joj pomoći nikakva "tehnika" ni "majstorstvo". To nipošto ne znači da Toholj zanemaruje majstorstvo: iskustvo ljudskog bola treba što je mogućno bolje i uvjerljivije uobličiti i ispričati. Tako je Toholj postao pisac ljudskog bola. Slijedile su knjige "Kuća Pavlovića" (2001), "Mala Azija i priče o bolu" (2002), "Venčanje u vozu" (2007), "Zvona za Trojicu" (2002), "Sestre" (2013), "Vrsta koja izumire (izbor)" (2016). Pratile su ih nagrade: Zadužbine Branka Ćopića pri SANU, Zadužbine Ive Andrića, "Bora Stanković", "Svetozar Ćorović", Vukova nagrada.

Toholj je o ratu pisao ono što je vidio i doživio, ubjedljivo i darovito, potresno. Ko je pročitao "Kuću Pavlovića" i poglavlje o zmiji koja dolazi da pije mlijeko kraj poginulog mladića, taj zna šta je tuga. Ko je čitao Toholjeve stranice o seobi kostiju iz Sarajeva - "Malu Aziju i priče o bolu" - o majkama koje su ostale bez sinova i o sestrama bezbratnicama, taj zna šta je užas dočaran u literaturi. Smisao priče i pričanje je u poštovanju ljudske unutrašnje rane, ranjene duše. Savremena književnost zatvara oči pred brdima nesreće. Na savremenoj prozi je da otvori autentične priče o ljudskom stradanju i bolu, da pripovijeda ne lažući, otvorena za patnje i ljudsko stradanje.

Na uručenje Andrićeve nagrade Toholju došao je Milorad Pavić. Čestitao je Toholju i rekao da su mu priče izvanredne, a žiriju čestitao na hrabrosti. Ne znam šta je tu bilo toliko hrabro, ali je bilo prijatno čuti Pavićevo:

"Svaka čast!"

Meni je smetao naslov "Mala Azija", i to sam rekao Toholju. Bolje bi bilo da su u naslovu "Priče bola". Naslov sužava značenje Male Azije i može odvesti u jednostrano čitanje. A Mala Azija nije samo Turska niti islam, već je bila i Vizantija. Tamo je i Bogorodičin grob. A Turska i islam - to je ogroman svijet i užasno velika i složena tema. Ne uprošćavajmo.

Pisac je imao svoje razloge: "Ovako to vide i osjećaju moji junaci, a ne bih se sa njima sukobljavao".

Toholj je i u "Maloj Aziji" pokazao privrženost Andriću - vrhunska pripovijetka "Kolac" se ne zaboravlja - a blizak mu je i po obuzetosti istorijom i legendom. Veoma se približio iskustvima one proze što ju je LJubiša Jeremić zvao "proza novog stila" i postao je najdosljedniji nastavljač te proze. Ta proza često ima jedan simbolični, dragocjeni nanos koji se javlja u nizu živih i teških slika, kao kod Dragoslava Mihailovića. LJubiša Jeremić se veoma zalagao, kao član žirija, da Toholj dobije Ćorovićevu nagradu. Da se zna!

Ideja ponavljanja zla kroz vrijeme, kroz istoriju, prožima Toholjevu prozu. Odgovornost za ljudski bol i stradanje tu ideju pojačava, pa će se u Toholjevoj prozi nalaziti motivi zla i stradanja ponavljani kroz čitavo XX stoljeće. Priča "Božićno jutro" o Grigoriju Božoviću počinje kao da je pišu DŽojs, Kafka ili Kiš - istražnim postupkom. Kroz "pretres" i saslušanje saznajemo ključne momente iz života Grigorija Božovića. On je osuđen i "likvidiran" između Badnje večeri i Božića. Božović po govoru razaznaje da je njegov likvidator pravoslavac iz Like, koji je raskrstio s religijom i spreman je da izvrši svaki zadatak, pa i ubistvo. Ta je priča duboko iz naše nesreće i raskola.

Priča "Glava" razvila se iz ratne anegdote u priču strave i užasa u koju pisac unosi elemente jezivog humora. Rat pokazuje nastranu stranu čovjekove prirode, pa ova priča podjseća na ratne pripovijetke Dragiše Vasića.

Nešto od duha Vasićeve proze nalazimo i u romanu "Zvona za Trojicu". Mladost "otiče kao voda" ponirući u ratovima u kras i pijesak poput ponornice bez novog izvora. Ta je knjiga o Humu i Hercegovcima u posljednjih vijek i po; roman o ugroženosti svetosti mjesta i vremena, bilja i čovjeka. Čovjek u tuđoj carevini rascijepljen je i otuđen: tuđ u tuđoj državi, tuđ u vojsci, tuđ u porodici, on i sam sebe prezire kao tuđinca. LJudi hrle za zlatom u tuđi svijet zarobljavajući sebe u tuđini.

Rijetke su knjige u kojima se poklanja toliko pažnje konjima i bilju i u kojima se dovodi u pitanje ispravnost antropocentričnog pogleda na svijet. Ni hram ni zvona za Trojicu nisu podignuti. Jedino roman zvoni za potonulom mladošću koja je otekla kao voda. Ostaje riječ o bolu, nadahnuta i odbolovana. Ostaje priča.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)