NAJUŽASNIJE LAŽI O SRPSKIM ŽRTVAMA JASENOVCA: "Čajanka za logoraše" i revizionističke tendencije u Srbiji

Novosti online

11. 11. 2021. u 16:30

ISTORIČARKA dr Mira Radojević se u tekstu iz serijala "Ubijanje istorije", koji je objavljen u novom broju "Pečata", bavi analizom pojma i procesa "dekonstrukcije jasenovačkog mita", i raspravama o broju žrtava ustaške fabrike smrti.

НАЈУЖАСНИЈЕ ЛАЖИ О СРПСКИМ ЖРТВАМА ЈАСЕНОВЦА: Чајанка за логораше и ревизионистичке тенденције у Србији

Foto: Vikipedija

Koliko se u tom procesu može "odmoriti" od istorijske odgovornosti kazuje tvrdnja hrvatskog istoričara Igora Vukića, koji je u kolektivnoj monografiji o Jasenovcu, objavljenoj 2015. godine, bezočno pisao o svega nekoliko stotina ubijenih, uz istovremeno isticanje da su se logoraši bavili zanatima i umetnošću, pohađali kurseve, priređivali operske i pozorišne predstave, a uveče pili čaj i kafu u logorskim kantinama, piše Mira Radojević u "Pečatu".

Mnogo toga ilustrovalo bi detaljnije istraživanje bliskih veza desničarskog, tačnije proustaškog dela hrvatske istoriografije, sa emigrantskim hrvatskim udruženjima i istaknutim pojedincima u Australiji i Kanadi. Čak i bez takvog proučavanja, međutim, na osnovu lako dostupnih informacija, zaključuje se da je reč o upornom, sistematskom radu, materijalno i organizaciono podržanom sa različitih strana.

Istovremeno, iako pojedini "profesionalni srbomrzitelji" govore kako u Srbiji postoji nekakav državni projekat, osmišljen da preko političke istoriografije i udžbeničke literature "vaspitava generacije za buduće ratove", može se tvrditi da nema nikakvog konsenzusa o zaštiti nacionalne istorije i nacionalnih interesa od mnogobrojnih napada i teških udara. Štaviše, mnoge pojave zbunjuju i uznemiruju. Ovo se prevashodno odnosi na medijsku pažnju koju dobijaju ustanove i pojedinci u čijim se izjavama i saopštenjima deklarativno brani sećanje na nacionalnu prošlost, a suštinski podržavaju radikalne revizionističke tendencije.

To se pre svega može reći za Muzej žrtava genocida, na čijem se čelu, po vladinoj odluci donetoj u maju ove godine, nalazi istoričar Dejan Ristić kao vršilac dužnosti direktora, a predstavljen kao "jedan od vodećih stručnjaka u oblasti integralne zaštite i upravljanja kulturnim nasleđem". Najpre osudivši ustaške zločine, gospodin Ristić, u pojedinim medijima netačno proglašavan doktorom istorijskih nauka, istakao je i pre svog naimenovanja kako je "naša uspomena na Jasenovac dominantno politička i matematička", te da taj logor, čiji je broj žrtava procenio na 122–130 hiljada, "koristimo za prepucavanja" i "svi zajedno manipulišemo žrtvama".

Takva izjava podudarna je sa već poznatim njegovim stavovima, uključujući istoriografski neutemeljenu odbranu Josipa Broza od nerazjašnjenog odnosa koji je imao prema Jasenovcu, kao i tvrdnje da "mladima (ali očito i onima manje mladim) danas treba jedno ozbiljno resetovanje kolektivnog sećanja", budući da su ga poslednjih "trideset mučnih šovenskih godina zamaglili i mistifikovali upravo nacionalistički istoričari obeju strana. Uz blagoslov političke vrhuške, naravno".

Uprkos povremenoj protivrečnosti njegovih izjava, vlada je otišla korak dalje i Muzeju žrtava genocida poverila staranje o kulturi sećanja i širokom opsegu delatnosti koje proizlaze iz takve vrste nadležnosti. Svih proteklih meseci gospodin Ristić je, čini se, sveprisutan, s obzirom na to da javnost „bombarduje“ otvaranjem tematskih izložbenih postavki i, još više, izjašnjavanjem ne samo o pitanjima iz oblasti za koju je zadužen nego i mnogim drugim, kao što su problemi s kojima se SPC suočava u Crnoj Gori, dramatični događaji na Kosovu i Metohiji, postojeća pandemija i pitanje osiguranja redovnosti školske nastave. Ovo možda ne bi trebalo da čudi, budući da mu je Ministarstvo kulture i informisanja dalo puno poverenje, nezavisno od teških stručnih promašaja, poput puštanja ljotićevskih koračnica na proslavi Dana pobede ili "tvrdnje" da je Vidovdanski ustav donet 1919. godine, čime je demonstrirao zabrinjavajuće nepoznavanje istorije jugoslovenske države. Istovremeno, on samouverenošću kakvu po pravilu imaju "istoričari opšte prakse", razvejava i "demitologizira" sve srpske mitove i obmane, od srednjeg veka do današnjih dana, predstavljajući se kao kompetentni poznavalac "svega".

Upravo na takav način bavi se i brojem žrtava Jasenovca, zastupajući stav da taj istorijski podatak može sadržavati samo one stradalnike koji su utvrđeni imenom i prezimenom. Isti metodološki princip brani i gospodin Jovan Ćulibrk, episkop pakračko-slavonski, inače višegodišnji predsednik Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida, predsednik Komisije za Staro sajmište i predsednik komisije koju je za proučavanje Jasenovca imenovala SPC.

Na takvom stanovištu nalaze se i brojni drugi, srpski i hrvatski zastupnici tvrdnje po kojoj broj jasenovačkih žrtava nije veći od 120 hiljada. Međutim, daleko je više onih istoričara koji skreću pažnju na nekoliko važnih momenata, pozivajući se na već navedena mišljenja savremenika o razlozima nemogućnosti preciznog utvrđivanja broja ubijenih. U tom kontekstu, ističe se da je više ljudi ubijeno prilikom dovođenja u logor, te da su tragovi zločina planski uništavani. Osim toga, teško je ne primetiti da se niko od istoričara ne usuđuje da jevrejskoj zajednici postavi pitanje da li je svih šest miliona žrtava holokausta utvrđeno imenom i prezimenom, jer bi takva zapitanost neminovno bila protumačena kao antisemitizam i poricanje genocida nad Jevrejima. Napokon, izgleda da ni gospodinu Ristiću nije uvek jasno kakav stav treba da zauzme, te je prilikom opširnog objašnjavanja „lekcije“ koju je krajem avgusta ove godine očitao redakciji Džeruzalem posta zbog objavljivanja spornog teksta navodnog „Davida Goldmana“, dao prilično kontradiktornu izjavu.

Govoreći kako je povodom 80-godišnjice uspostavljanja koncentracionog logora Jasenovac omogućeno da se čuju sećanja Gordane Radojčić, Slavka Milanovića i Milinka Jekića, poletno je zaključio: „Ovaj put smo omogućili javnosti da svi mogu da čuju svedočenja ljudi koji su tada bili deca, koja su preživela. Dok njih imamo, imamo autentično svedočanstvo. Dok njih imamo, nisu potrebni istoričari [istakla M. R.] samo je potrebno omogućiti da se čuje njihova priča.“

Istorijska nauka mora da se zapita mogu li se njeni metodi istovremeno braniti, a oni koji ih primenjuju odbacivati kao nepotrebni i za šta se u stvari zalaže v. d. direktora Muzeja žrtava genocida. U međuvremenu, on maltene svakodnevno proširuje svoje aktivnosti i umnožava broj potpisanih sporazuma o saradnji.

Ceo tekst pročitajte u "Pečatu"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (4)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!