U BORBU DO POSLEDNJEG ČOVEKA: Dečaci, da bi sačuvali živote, slati su za vojskom

Miloš Ković

04. 03. 2021. u 18:00

NEMAČKE i austrougarske trupe na srpskom frontu prešle su u opšte nastupanje već 18. oktobra.

У БОРБУ ДО ПОСЛЕДЊЕГ ЧОВЕКА: Дечаци, да би сачували животе, слати су за војском

rbija je bila puna kolona izbeglica / Foto Arhiv Beograda

Srpske snage su im pružale žestok otpor. General Pavle Jurišić Šturm, komandant Treće armije, izveštavao je Vrhovnu komandu da su se, u svakodnevnim borbama sa nemačkom Jedanaestom armijom, Drinska i Dunavska divizija prvog poziva svele na po 5.000-6.000 pušaka, što je predstavljalo tek četvrtinu redovnog brojnog stanja srpskih divizija.

Zarobljeni Nemci govorili su da se u njihovim štabovima verovalo da Srbi imaju sveže snage, iako su iz dana u dan, bez roptanja, u borbu išli uvek isti ljudi. Vlastimir Petković, đak narednik iz devetog puka Dunavske divizije prvog poziva, zabeležio je da su pravo na odmor imali samo vodovi koji su na smenu čuvali pukovske zastave, ali i da su one sve češće poveravane ordonansima.

DEVETI puk imao je posebno teške gubitke 19. i 20. oktobra, kod sela Crljenca, na položajima Šumer i Kosa. Petković je opisao kako su Crljenčani, koji su bili u sastavu ovog puka, morali da sa položaja gledaju kako Nemci ulaze u njihove kuće. Deveti puk je, ukopan na Šumeru i Kosi, trpeo neprekidnu paljbu teške artiljerije, ali je imao da se održi, kako je u naređenjima pisalo, "do poslednjeg čoveka":

"Slika izaziva očajanje. Rovovi zasuti raskomadanim leševima, ranjenima koji nisu mogli biti izneseni i zemljom. Ljudi prljavi, pocrneli, znojavi iako je hladno, s divljim plamenom u očima i otečenim usnama. Čisti su još jedino zatvarači na puškama. Oficiri mirni, no rezignirani, svesni da će se i sa ovoga položaja odstupiti. Samo kada i posle koliko žrtava?! "Prelazilo je već u monotonost: armija naređuje " divizija naređuje " puk strogo naređuje " Ni stope nazad, do poslednjeg čoveka! A posle svakog naređenja svaki komandir je imao manje ljudi u rovu. Svi su od srca želeli da ono "do poslednjeg čoveka" bude što pre. Nikada valjda nije bilo teže biti živ!"

Drama razdvajanja porodice

VITOMIR Pantić je opisao dramu razdvajanja kroz koju je prošla njegova porodica: "I moj mlađi brat hteo je da pođe sa mnom. Ljutio se na mene što hoću da ga ostavim da ga Nemci i Austrijanci kolju". Ali, mati naša nije mu dala da ide sa mnom. "Zar bi ti mogao - kaže mu ona - da ostaviš svoju majku samu, bez tebe, da je Austrijanci ubiju, a ti bežiš i gledaš da spaseš samo sebe, a majka te se ne tiče!" Onda mu reče da ide ako hoće, ali on se već bio pokajao. Ali te majčine reči učiniše na mene vrlo velik i žalostan utisak, te sam od nje odmah tražio da i ja ostanem, da sa njima delim i dobro i zlo. Mati me pozva u drugu sobu i reče da tako govori zbog mlađeg brata, da ne bi žalio što ostaje, pošto ne može izdržati sve napore da pobegne od neprijatelja. Zatim mi reče, da i ja mogu ostati kod kuće, ako želim da sam sebe upropastim, jer ja nisam toliko mali da bi me Austrijanci ostavili na miru. Kad je došlo vreme da se polazi - pošao sam."

AUSTROUGARSKA treća armija do 22. oktobra ipak nije stigla do predviđene linije Aranđelovac - Kovačevac. Njen bok ugrožavao je vojvoda Mišić, koji je 16. oktobra odlučio da napusti Mačvu, da bi spojio snage sa trupama generala Mihaila Živkovića Gvozdenog i Pavla Jurišića Šturma. Nemačka Jedanaesta armija uspela je tek da se približi svom cilju, liniji Smederevska Palanka - Žabari, da bi se naglim prodorom 22-23. oktobra ipak probila do Palanke. Od početka pohoda do 22. oktobra ove dve neprijateljske armije zarobile su oko 5.000 srpskih vojnika i zaplenile oko 30 zastarelih topova. U isto vreme, međutim, samo Galvicova Jedanaesta armija izgubila je 231 oficira i 7.814 vojnika.

Uz vest o padu Skoplja i onespokojavajuću poruku Saraja Putniku, 22. oktobra saznalo se i za teške gubitke Drinske i Šumadijske divizije prvog poziva u sudaru sa nemačkom Jedanaestom armijom. Vlastimir Petković primetio je da je od 22. oktobra borbeni moral trupa srpske Treće armije počeo naglo da slabi. On i njegovi drugovi konačno su prestali da se nadaju kontraofanzivi. Započeo je period u kome su borbe vođene još samo da bi se obezbeđivalo povlačenje.

PORAZAN uticaj na borbeni moral imali su susreti sa izbeglicama, naročito sa rodbinom i prijateljima, od kojih su vojnici saznavali loše vesti o svojim porodicama i selima.

Deveti puk Dunavske divizije prvog poziva na prve kolone izbeglica naišao je u selu Pankovu, 23. oktobra, pošto je prešao na levu obalu Mlave: "Pred kafanom bezbroj kola i stoke. Na svakom koraku nevolja. Masa koja nije znala šta će i kuda će. Našli se, zatim, mnogi poznanici, rođaci, rodbina. Čula se mnoga bolna istorija, mnoge kobne vesti. Tako odmor, iako van borbene linije, nije mogao prijati. Mnogi presedeli čitavu noć kraj vatre. Srećom, odmah zorom se pošlo dalje od sela".

Srbijom su počele da teku reke izbeglica. Ona je već bila puna beskućnika.Iza izbeglištva uvek je stajao strah. Naročito u zapadnoj Srbiji, ljudi su upamtili nasilje i zločine Austrougara nad ženama, decom, starcima, ranjenicima i zarobljenicima.

Porodice oficira i državnih činovnika pokretala je dodatna strepnja od represalija.

DOKTOR Luj Tomson napustio je Šabac na volovskim kolima, praćen članovima svoje misije. Prema Valjevu, Gornjem Milanovcu i Kragujevcu, putovao je sa kolonama izbeglica.

On ih ovako opisuje: "To su samo žene koje predvode kola sa volovskim zapregama, na kojima su zbijena mala deca između svežnjeva sa prnjama. Odrasli i starci idu peške. Stoka sledi za njima. Uočavamo i dosta ranjenika koji se vuku kako mogu i kud mogu, jer im nije određen cilj; nedostaju im namirnice; često pitaju: "Gde treba da se ide?"".

Bilo je, međutim, žena koje su se borile rame uz rame sa muškarcima. Fon Galvic je, u Selevcu, 21. oktobra naišao na masovni oružani otpor u kome su učestvovale i žene, pa je morao da prihvati dugotrajnu uličnu borbu, od kuće do kuće. Zarobio je čak oko 400 civila i naredio egzekucije.

MOŽE se samo naslućivati kako su polazak u izbeglištvo podnosila deca. O tome svedoči jedna zbirka fragmenata iz pismenih zadataka đaka koji će, preko Albanije, dospeti u Francusku. Dušica Stojadinović se, tako, sećala: "Na dan našeg polaska, 15. septembra 1915, sa tugom u srcu obišla sam voćnjak, bašticu, živinarnik, pomilovala i nahranila moje malo kučence, koje veselo skakaše oko mene. Golubovi i druga živina gurahu se koje će pre uzeti hranu iz moje ruke, ne znajući da se ja s njima toga trenutka rastavljam. Još jednom preleteh pogledom preko njih i sa suznim očima ih poslednji put prebrojah."

Školski sastavi dece izbeglica nisu nužno odisali poželjnim, prigodnim patriotizmom. Milan Bojić piše: "Okrenuo sam se i video majku svu uplakanu i naslonjenu na vratima. Njen pogled bio je uprt za sinom koji je pošao ni u život ni u smrt."

ZATO uverljivivo izgledaju detinja pobožnost i rodoljublje Milovana K. Živanovića: "Polazeći iz svoje kuće, sretoh našeg sedog popu koji je sagnute glave išao ulicom. Pritrčah mu, poljubih ga u ruku i zatražih blagoslov. Njegov srebrni glas, koji nikada nije drhtao, tada zadrhta. Sa rasplakanim očima, prihvati moju glavu, poljubi je i isprekidano mi reče nekoliko reči. Poljubih ga u ruku i osetih neku prijatnu svežinu.

Prekrstim se, pogledam još jednom svoju kuću i prošaptah: "Sa nadom u Boga - napred!""

Majke i sestre neretko su ostajale u kućama, dok su dečaci, da bi bili sačuvani od represalija i zarobljeništva slati za vojskom, u pokušaju da tamo pronađu svoje očeve i braću.

SUTRA: Mladi regruti kreću na put

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna