ODLUČILA SAM DA NE ŽIVIM U STRAHU: Glumica Vanja Ejdus o ulozi u predstavi "Orlando", teatru u doba korone, sećanju na oca, TV serijama...

Vukica Strugar

17. 11. 2020. u 13:12

ROMAN Virdžinije Vulf "Orlando", dobiće svoju pozorišnu verziju u nacionalnom teatru, a premijera bi trebalo da bude 29. i 30. novembra na Sceni "Raša Plaović".

ОДЛУЧИЛА САМ ДА НЕ ЖИВИМ У СТРАХУ: Глумица Вања Ејдус о улози у представи Орландо,  театру у доба короне, сећању на оца, ТВ серијама...

Foto Željko Jovanović

Biće to i prva postavka ovog dela (napisanog 1928. godine) o "društvu i identitetu, ljudskim sličnostima i različitostima" u Narodnom, u režiji Bojana Đorđeva i dramatizaciji Tanje Šljivar. Kako teku probe u vanrednim okolnostima, razgovaramo sa glumicom Vanjom Ejdus:

- U predstavi muškarac i žena igraju isti lik, Orlanda. Naš koncept je da jedno veče glavnog junaka (junakinju) igra Iva Milanović, a drugo veče Dragan Sekulić - otkriva Vanja Ejdus.

- Priča se odvija od 15. do 20. veka: Orlando je u početku bio muškarac, ali se tri stoleća kasnije budi kao žena. Ovo je priča o potrazi za identitetom i rodnoj ulozi u društvu, pa je razumljivo to "igranje" s polom.

NEZABORAVAN Sa ocem Predragom Ejdusom, Foto V. Danilov

o Menjanje pola daje priliku Orlandu da vidi svet oko sebe iz različitih vizura?

- Ta promena omogućava glavnom junaku (junakinji) da posmatra uloge u društvu, šta se menja kada postane jedan ili drugi pol. Unutra se uvek oseća isto, samo se ostali ponašaju drugačije...Likovi oko njega su, na neki način, Orlandov odraz. I sami se provlače kroz epohe, uvek opčinjeni Orlandom čija je zavodljivost u samoj pojavi i harizmi koju nosi.

o Kakva je vaša uloga?

- Igram 18. vek i Madam Dedifan, damu iz visokih krugova koja podučava Orlanda šta je to, u stvari, društvo u smislu tračeva, skrupula, ponašanja i konvencija. Tako je u romanu, a mi smo sve ovo smestili u TV emisiju, pa sam ja nešto između salonske dame, voditeljke šou-programa i kvaziisceliteljke koja leči pogledom. Svi igramo i druge razne uloge u predstavi: pripovedače, sluge, pse...

o Vaš lik prilagođen je, na neki način, vremenu i društvu u kome živimo?

- Igramo u kostimima iz 18. veka, a print je pop-art. Dakle, to je mešavina svega, pa i žanrova. Madam Dedifan okuplja društvo i drži ga u besmislu, "isceljujući" pogledom. Ona je voditeljka TV programa koja dovodi Orlanda u svoj šou.

"Nesporazum", Foto Narodno pozorište

o Stvari ostaju iste, različite su samo epohe, maniri, običaji?

- Društvo se sigurno menja, samim tim što su drugačija pravila ponašanja. Koliko se samo, u međuvremenu, oslobodila seksualnost i promenio položaj žena. Promenila se i tehnologija, informacije su postale dostupnije, veća je sloboda govora - bar kroz internet. A ljudske manjkavosti ostale su iste od antičkog vremena do danas - strasti, sujete, pohlepe, ljubomore.

o Vaši likovi su uglavnom introvertni, ali bogatog unutrašnjeg života?

- Srećna sam što imam takve uloge, ponekad pomislim da nešto jednostavnije ne bih ni znala kako da odigram. Od početka sam dobijala veoma kompleksne zadatke. Bilo je tu i heroina, i tragičnih, i komičnih likova. Ali, volim kad je komplikovano da mogu da otključam i vidim šta je ispod. Neinspirativno mi je da igram karaktere. Priželjkujem složene ličnosti koje me teraju da kopam po sebi i svom glumačkom biću. I, trudim se da se ne ponavljam.

o Prva uloga u angažmanu Narodnog pozorišta, Hasanaginica, donela vam je prvu i to veliku

- Sterijinu nagradu?

- Sećam se da mi je neko te večeri rekao kako se često dešava da kad mlade glumice dobiju takvu nagradu, više ništa ne igraju. To me zbunilo na sekund, ali sam pomislila, ma to je nemoguće. Posle "Hasanaginice" sam mnogo igrala, igram i danas. Iza mene je više od 50 naslova. Priznanje me nije "pritislo" kao neka obaveza već mi je dalo podstrek i samopouzdanje.

o U seriji "Mama i tata se igraju rata" igrate za vas netipičnu ulogu - policajku?

- Bilo je izuzetno zabavno! Kičić me je zvao i rekao da piše ulogu za mene. Odmah mi je bilo interesantno, samo se moja mama iznenadila i pitala otkud da ja dobijem takvu ulogu. Dopala mi se, ima neku svoju boju i razvoj - od grube i hladne, opasne policajke koja maltretira svog partnera do, zapravo, ranjive osobe. Uživala sam na snimanju. Mislim da je Kičić napravio fantastičnu seriju koja je različita od svega što se ovde nudi. Nepretenciozna je i laka, duhovita, topla i emotivna. Istinita.

"Antigona", Foto Narodno pozorište

o To nije vaš jedini aktuelni TV projekat?

- Treba da se pojavi serija "Jedini izlaz", snimala sam je prošle godine. Igram policijsku hakerku. Radila sam i film sa Srđanom Dragojevićem "Nebesa", tu imam jednu lepu epizodu. Pa serija "Dvanaest reči", a letos sam snimala i sa Dejanom Zečevićem "Drim tim". Komedija, fantastično napisana. Eto, krenulo me ove godine...

Ansambl "Kolo" i časovi glume

-DIREKTOR "Kola" Vlada Dekić želeo je da modernizuje ansambl i uveo im, između ostalog, časove baleta i glume. Pozvao me je jer je znao da se time bavim, dugo godina sam imala školu glume za decu i kratko vreme za odrasle. Tako je nastao Etno-samit fest pre četiri godine, na koji su dolazili ansambli iz regiona i stručnjaci iz tih oblasti. Uz predavanja i seminare koje su imali, ja sam održavala radionice na kojima koristimo elemente folklora da bismo ispričali neku priču pozorišnim jezikom - kaže Vanja Ejdus.

o U međuvremenu, mnogo glumaca je obolelo od korone. Imate li strah na snimanjima i probama?

- U početku sam se veoma plašila, u vreme kad smo bili zatvoreni i o virusu veoma malo znali. Vremenom sam prestala, jer strah kao vibracija ranjava i privlači loše. Odlučila sam da ne živim u strahu, ali sam oprezna. Vodim o svemu računa i pokušavam da nastavim normalan život. Ranije sam bila opterećena time ko mi je prišao, koliko blizu, da li je dunuo, dodirnuo me, da li sam imala masku... Svi smo prali namirnice, podove. Kuče nisam šetala tri nedelje! I dalje sam, kao i svi, zbunjena - šta je to. Neko se u porodici razboli, neko ne. Neko umre, drugom nije ništa - prođe bez simptoma. Ceo svet je po ključem, ništa mi nije jasno.

o Prošlo je dve godine od smrti vašeg oca, kakav je osećaj kad ga vidite na televiziji ili filmu.

- Čini mi se kao da je Peca na nekom putu, još ne mogu da shvatim da je umro. Ali kad imaš oca kojeg možeš da "nađeš" na "Jutjubu" ili televizoru, bar meni, to strašno znači. Kad god mi nedostaje, upalim neki klip i gledam ga. I to me potpuno umiri, kao da je tu. Mogu da ga gledam, čujem, osetim i vidim. To me, nekako, smiri. Malo ga odslušam i kao da je sve u redu...

o Kako bi se on, koji je veoma voleo druženja, sa svim ovim suočio?

- Kad sam prvi put ušla u polupraznu salu, gde su svi sedeli sa maskama, pomislila sam - Peca je na vreme umro. Toliko mi je sve bilo tužno i ne znam kako bi se on nosio sa koronom. Nikad nije mogao da se svrti i smiri, ne mogu da zamislim kako bi na njega uticalo ovo sedenje kod kuće, izolacija, nerad...

o Hoće li ljudi posle ovoga biti bolji ili gori? Da li, kao i u ratu, ovakve situacije samo izoštre karakterne osobine?

- U vanrednim okolnostima u ljudima mnogo brže ispliva sve što nose u sebi. I lična nezadovoljstva, neostvarenosti, potrebe, dobri i loši odnosi, ali i neki lični kvaliteti. Svi smo se s tim suočili, pogotovo u prvom naletu kad smo bili mnogo kod kuće. Taj period mi je veoma značio, čak i u pozitivnom smislu. Sama sa sobom sam porazgovarala i sama sebi odgovorila šta želim dalje i šta mi nedostaje.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

BORIŠA SIMANIĆ ŠOKIRAO SVE! Evo šta je izjavio reprezentativac koji je izgubio bubreg igrajući za Srbiju (VIDEO)