RON HAUARD, DVOSTRUKI OSKAROVAC: Zašto nam je uvek potrebna neka tragedija da nas ujedini?

NIKOLA DRAŽOVIĆ

31. 10. 2020. u 10:38

POSLEDNjIH godina, za žitelje Kalifornije svaki oktobar izgleda isto. Po pravilu, više od 180.000 ljudi, ičekujući jedan od najvećih tamošnjih praznika, famoznu Noć veštica, živi svakodnevni horor. Oktobarska evakuacija, iliti spasavanje golog života pred vatrenom stihijom koja guta sve pred sobom, ovim ljudima postala je nezamisliva stvarnost u kojoj priroda pokazuje svoju moć, a čovek snagu. Umeće da svake godine sve započne iznova, svestan brzine kojom se snovi pretvaraju u pepeo.

РОН ХАУАРД, ДВОСТРУКИ ОСКАРОВАЦ: Зашто нам је увек потребна нека трагедија да нас уједини?

Foto Fejsbuk

Godine 2018, u četvrtak 8. novembra, više od 50.000 tih snova pretvoreno je u zgarišta, a njih 85 zauvek je ugašeno. Stravičan požar, koji se smatra najvećim u poslednjih stotinu godina u SAD, sa zemljom je sravnio gradić Paradajs. Bila je to katastrofa epskih razmera, koja je za sobom, ipak, ostavila jednu vrednu životnu lekciju. Dve godine kasnije, u nedelju 8. novembra, na kanalu Nacionalna geografija premijerno će od 22.00 biti prikazan film dvostrukog oskarovca, glumca, reditelja i producenta Rona Hauarda - "Obnavljanje Raja". Ova dokumentarna saga o stradanju i obnovi Paradajsa posvedočiće o neverovatnoj volji stanovnika američke varošice u podnožju Sijera Nevade, rešenih da i poslednji atom snage ulože u obnavljanje svoje zajednice.

Ron Hauard, koji nam je podario hitove za sva vremena, od "Blistavog uma" i "Apola 13", preko "Davinčijevog koda" i "Anđela i demona", do sjajnih dokumentarnih serijala nastalih u saradnji sa Nacionalnom geografijom, kao što su "Mars" i "Genije", ove godine na male ekrane donosi nam, kako to priznaje u ekskluzivnom intervjuu za "TV novosti", jednu ličnu i za njega emotivno veoma važnu priču.

- Imam mnogo rođaka koji žive u Redingu, nedaleko od Paradajsa. Moja tašta, koja je nažalost nedavno preminula, pet godina je živela u Paradajsu. Upravo zbog nje sam i posećivao taj gradić i doživeo ga u najboljem izdanju. Moja dugogodišnja pomoćnica, Luisa Velis, takođe je tamo imala mnogo poznanika. Zbog toga je i pratila sve ono što se događalo posle katastrofe i skrenula mi je pažnju na moćne slike koje stižu iz grada koji je preko noći postao potpuna suprotnost svom imenu - pakao na zemlji. Procenat uništenja bio je stopostotan. Nije ostao kamen na kamenu. Zapitali smo se kako će Paradajs biti obnovljen, i uskoro smo dobili odgovor. Voljom i ljubavlju svojih stanovnika - otkriva Ron Hauard na početku razgovora za "TV novosti" razloge zbog kojih je odlučio da se posveti dokumentarcu "Obnavljanje Raja". Naglašava da je bliskost sa pričom koja mu je slomila srce bila od presudnog značaja.

- Za mene je bilo veoma važno da odem na lice mesta. Da doživim sav bol koji je to uništenje donelo brojnim porodicama. Verujte, ništa slično ranije nisam video - pojašnjava Hauard.

* Sećate li se tog prvog dana kada ste došli na teren?

- To je jedno od onih iskustava koje slika ne može da dočara. Naš film pokušava, ali ne može da zabeleži prave srazmere razaranja. Kada ste tamo i iz prve ruke u očima lokalaca čitate istovremeno užas, ali i neku suludu nadu, doživljaj je poput adrenalina. Prožima svaki deo vašeg bića. Imate utisak kao da ste na epicentru emocija. To je kosmička sila, dinamika. U trenutku osetite puls univerzuma. Pred očima vam se odvija taj proces uništavanja i stvaranja materije ni iz čega. Shvatite da je sve u stvari samo energija. Ona je ta koja nosi stvaralačku moć. Nešto slično doživeo sam još kao dečak kada sam radio na prvom filmu. Bilo je to 1958, snimali smo u Evropi i bilo je mesta na kojima su se videle posledice Drugog svetskog rata. Snimali smo u kvartovima razrušenih gradova koji još nisu bili obnovljeni. Ono što smo videli u Paradajsu bilo je veoma slično. U tom nekom jezivom smislu. Kao u ratu, uništenje je bilo trenutno. Dogodilo se jezivim intenzitetom i brzinom. To je najsnažniji utisak koji sam poneo sa terena.

NE ŽALIM ZA GLUMOM

* GLUMOM ste počeli da se bavite veoma mladi. Kao reditelj podarili ste svetu neke od kultnih filmova. Uspevate li i dalje da uspešno balansirate između ove dve ljubavi?

- I dalje povremeno prihvatim neku ulogu, ali trenutno mi rediteljski posao i produkcija pružaju veće zadovoljstvo. Ne žalim, počeo sam da glumim od malih nogu. Moj otac, koji je, takođe, bio glumac, veoma rano je otkrio moj talenat za glumu. Tako je igrom slučaja na nekom kastingu, popunjavajući formular napisao: "Moj sin je dobar glumac". Zahvaljujući tome završio sam na setu tog filma - u Beču. Kako su moji roditelji bili siromašni, prokomentarisali su da drugačije nikada ne bi videli Beč, i prihvatili su to da će gluma biti moj poziv (smeh). Posle toga, kada smo se vratili u Kaliforniju i Holivud, tata me je predložio za novu rolu, ovog puta u seriji. Ostalo je istorija.

* U Srbiji, u ovakvoj situaciji, najčešća reakcija je da se odmah traže krivci. Empatija traje prilično kratko. Da li se bavite i tom stranom priče u ovom filmu?

- Nikada nisam želeo da ovaj film postane lekcija o rešavanju problema u zajednici. Poenta je uvek bila samo zapažanje. Ipak, rešavanje problema dolazi kroz vođstvo ljudi koji postavljaju jasne ciljeve i potom ih ostvaruju, i to je ono što mene inspiriše. Ovo je film o grupi ljudi koji brinu jedni o drugima i koji imaju svoju misiju. Zadatak je obnova grada. Ne bavimo se krivicom, iako je te godine, kao i narednih, podneto na desetine tužbi protiv Elektroprivrede Kalifornije, u kojoj mnogi koji su izgubili dom vide krivca. Mi smo se, međutim, bavili ljudima koji su u takvim okolnostima imali samo jedan cilj - da dođu od jedne tačke do druge i da prežive.

* Koja je najvažnija poruka vašeg filma?

- To što sam Paradajs počeo da smatram svojim gradom. Upravo zbog toga što se u njegovoj priči čuje glas naroda. Ova nesreća otkriva koliko je zaista naše društvo ugroženo i ranjivo. Da se ne varamo, žitelji Paradajsa oduvek su znali šta može da se dogodi. Sa vatrom žive decenijama. U takvim okolnostima, na spavanje ne odlaziš bez nekog plana za slučaj iznenadne opasnosti. A pored sveg planiranja, pokazalo se da za prirodu nikada ne možeš biti dovoljno spreman. Nezamislive stvari mogu da se dogode. I u tome leži i najvažnija pouka ovog filma. Videćemo nekoliko hiljada ljudi ujedinjenih nesrećom oko jedne zajedničke ideje, a to je - "Obnova Raja". Ono što mene muči u svemu tome jeste pitanje: "Da li je moguće da uvek neka tragedija mora da nas ujedini? Zar ljudi, kao inteligentna bića, i nešto najnaprednije što ova planeta ima da ponudi, ne mogu da streme ka savršenstvu zarad viših interesa? Zašto nam je uvek potrebno razaranje da bismo pokazali tu svoju dobru stvaralačku crtu?".

Foto Fejsbuk

* Dokumentarci su za vas još relativno nov žanr. Kako se oni uklapaju u vaš rediteljski rad? Koji su najveći izazovi?

- Tek sam u poslednjih pet godina počeo da snimam dokumentarce. Uporedo i dalje radim na klasičnim serijama i filmovima. Međutim, čak i u pogledu dokumentarnog žanra, "Obnova Raja" potpuno je specifičan projekat, jer je reč o realnoj kinematografiji. Moji raniji dokumentarci bili su usredsređeni na muziku i pevače, kao što su članovi grupe "Bitls", zatim Pavaroti, pa čak i Džej-Ziju. Bilo je zabavno raditi na njima i uživao sam praveći te filmove, ali oni nisu za osnovu imali neku priču. Kao reditelj, neko sam ko je u radu navikao na scenario. Snimajući ovaj film došao sam do zaključka da se kod dokumentaraca zasnovanih na istinitim događajima priča pronalazi tek u postprodukciji, bez obzira na ono što ste snimili tog dana ili pročitali u scenariju. U postprodukciji se zaista oblikuje prava priča. Ta disciplina, da se ne gleda samo kako bi scene trebalo da izgledaju, već šta bi one mogle da predstavljaju, to je za mene bio veliki izazov i veoma korisno iskustvo. Verujem da sam na ivici da se ozbiljno "zarazim" ovim žanrom, jer vam na tako inteligentan i lukav način nudi mogućnost da angažujete publiku. Gledaoci su danas postali lenja masa. Primaoci informacija. Emocije su im strane, a za mnoge i nepoželjne. Filmovi poput "Obnove Raja" trojanski su konj za tu obamrlost. Vidim svoju budućnost u njima.

* "Obnavljanje Raja" vaš je četvrti dokumentarac. Poznati ste kao veliki radoholik. Kako su ova godina i celokupna situacija uticali na vas?

- Bilo je izazovno. Sa jedne strane, radovao sam se jer sam posle duže vremena imao priliku da se posvetim nekim običnim stvarima. Ipak, kao neko ko je četiri dana po završetku jednog filma spreman za novi projekat, bio bih neiskren kad bih rekao da nije bilo nimalo neobično. Ono što je moj položaj učinilo malo drugačijim jeste činjenica da sam prve dve nedelje izolacije živeo u kancelariji. I to ne zato što sam imao mnogo posla, već zbog toga što je moja supruga već prvih dana obolela od Kovida 19. Bio je to veoma težak period za nas. Ona je sa decom bila u našoj porodičnoj kući tokom izolacije, a ja sam bio u kancelariji. Čak i kada je ozdravila, morali smo da se pridržavamo propisanih mera, pa su naše šetnje delovale pomalo viktorijanski. Držali smo se na rastojanju, bez dodira, samo se gledajući čežnjivo. Zanimljiva je ta neka nova stvarnost koja postaje deo naše svakodnevice.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

„PINOKIO“ PODIŽE ZAVESU: Teatri iz Srbije i Bugarske na zaječarskom festivalu