ZAŠTO DRŽAVA NE ŠTITI ĆIRILICU: Paradoks srpskog pisma i jezika

Piše prof. dr Milanka Babić

22. 06. 2021. u 19:33

PRIJE dan-dva, povodom Spasovdana, u Istočnom Sarajevu otvorena je Hercegovačka kuća, prodavnica organskih proizvoda, prehrambenih i kozmetičkih.

ЗАШТО ДРЖАВА НЕ ШТИТИ ЋИРИЛИЦУ: Парадокс српског писма и језика

Foto privatna arhiva

Vrpcu su presjekla dvojica gradonačelnika, trebinjski i istočnosarajevski. A kako se zove to što je otvoreno, ako vas tuda put nanese, saznaćete samo ako znate engleski, pa prevedete Herzeg House, Organic Store. To je inače uspješni maloprodajni lanac trebinjskog Agrarnog fonda i dio trebinjske turističke ponude, a nudi ono šta se po starim receptima još uvijek proizvodi u hercegovačkim domaćinstvima. U prevodu na srpski, naziv "hercegovačka kuća" pokazuje upravo te fine nijanse semantike koje razotkrivaju domaćinski potencijal hercegovačkog sela, zdrave korijene i temelje na kojima mora da počiva društvo koje pretrajava vijekovima i opstaje na hercegovačkom kamenu. A snaga sela i prirode sada je na cijeni - propagira se boravak u prirodi da dišemo čisti vazduh i riješimo se stresa, da jedemo zdravu organsku hranu i da sve to reklamiramo - na engleskom!

Za razliku od našeg prirodnog i zdravoseljačkog u semantičkom potencijalu "hercegovačke kuće", Herzeg House, Organic Store je moderno, urbano i tuđe, što mu daje dodatnu vrijednost boljeg i tržišno poželjnijeg?! I zbilja ne sporim da je u turističkoj ponudi Trebinja i ostalih gradova Republike Srpske engleski naziv firmi za koje se turisti interesuju vrlo pragmatičan, ali sporim što u prezentovanju srpskih proizvoda na srpskom prostoru ne postoji primarni naziv na srpskom jeziku i što taj nepostojeći srpski naziv nije hijerarhijski nadređen engleskom.

Ilustracija Tošo Borković

U državi koja cijeni, štiti i promoviše sopstvenu kulturu to bi bilo obavezno, ako već nije zakonom predodređeno kao nezaobilazno. Da sam ja gradonačelnik (a sada bih već prema najnovijem jezičkom Zakonu o rodnoj ravnopravnosti Srbije morala biti gradonačelnica) koji ovih dana u Republici Srpskoj otvara Herzeg House, Organic Store, meni bi bilo neprijatno što predstavljam politiku koja se deklarativno jako zalaže za srpski jezik i ćirilicu! A ono tamo ne da nema ćirilice, nema ni srpskog jezika! I zaista, sve politike koje Srbima u borbi za vlast ispiraju mozak, i opozicione i pozicione bez razlike, nacionalnim vrijednostima kao što su srpski jezik i ćirilica služe se kao političkom štakom na koju se oslanjaju u situacijama kada javnost gubi povjerenje u njihove ideološke koncepte iza kojih ne slijede obećani rezultati sveopšteg napretka i dobre egzistencije za običnog malog čovjeka.

Kada politika ne uspijeva na egzistencijalnom planu, onda se svašta obećava na esencijalnom, sa jasnom predstavom o kolektivnoj psihologiji Srba da cijene slobodu i nacionalnu kulturu, koja se stvara i živi samo u srpskom jeziku. No, malo šta se od obećanog ostvaruje, što pokazuje i aktuelni staus srpskog jezika i ćirilice. Možda se u Srbiji i ne uočava koliko je prostor srpskog jezika i srpske kulture devastiran, koliko to uočava onaj koga je život ostavio u Bosni i Hercegovini i u Republici Srpskoj, koja se na tom planu uvija pod stalnim pritiskom raznih međunarodnih faktora i bošnjačke politike i filologije koje utiru put dominaciji bosanskog imena jezika na teritoriji BiH i njegovom institucionalizovanju u okviru obrazovnog sistema Republike Srpske, a preko njega i u ostalim sferama.

Možda je zato i srpskom prosječnom govorniku i srpskom lingvisti u Srbiji sasvim prirodno i demokratski što se među manjinskim jezicima odavno već našao i "bosanski", kao ime koje za srpski upotrebljavaju srbijanski Bošnjaci. Srbima u Bosni i Hercegovini time je vezan kamen oko vrata, jer im nacionalni bosanski identitet putem imena jezika kao državnog prijeti još od vremena austrougarske aneksije, a povampirio se sa radikalnom islamskom politikom bošnjačke većine u BiH koja na svim mogućim poljima nastoji da ih odvoji od cjeline srpskog naroda. U tom programu, Srbi ili "bosanski pravoslavci" su na "bosanski način" drukčiji od ostalih Srba, govore "srpskom varijantom bosanskog jezika", samo to još neće da priznaju.

Priznanje takvog statusa neće uslijediti deklarativno, ali hoće vremenom, urušavanjem srpskih identitetskih kategorija i nebrigom o njima u praksi. A nebriga se ogleda i u navedenom primjeru nekriterijalne najezde engleskog jezika tamo gdje bi srpski morao biti neizostavan, kao i u paradoksu ćirilice kao suštinske dominante nacionalne kulture koja je skoro izgubila funkcionalnu vrijednost. Potvrda tome ima na sve strane, a odnos savremenog govornika srpskog jezika u svim navedenim područjima, pa i u Republici Srpskoj najjasnije reflektuju nazivi firmi i reklama - već je za čuđenje kad se na njima nađe ćirilica.

Vrlo često se u javnosti i medijskim diskusijama postavlja pitanje na koji način sačuvati i zaštiti ćirilicu. Da bi se to postiglo, da bi ćirilica vratila status koji je imala prije najezde latinice - vrlo je dug put povratka, ali svakako kraći od puta njenog progona iz savremene nacionalne kulture. Bez donošenja zakona o jeziku i pismu (što se odavno zagovara), koji bi definisao odnos službene, javne i individualne upotrebe pisama, bez njegovanja kod mladih kulture pamćenja i čuvanja ćiriličke pismenosti i u njoj stvorenih vrijednosti koje narod određuju - ćirilica nikada neće vratiti svoj staus osnovnog i obaveznog pisma koje čuva jedinstvo srpskog naroda u Srbiji i van nje, a time i kontinuitet nacionalne kulture. Ako pak u srpskoj filologiji i državnim institucijama postoji volja za dobro osmišljenim i vrlo aktivnim djelovanjem, taj veliki cilj se može dostići.

ODBAČEN PREDLOG ZAKONA

Republički sekretarijat za zakonodavstvo odbacio je postojeći Predlog izmena Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama, kojima se štiti ćirilica.

Predlog izmena uradilo je 2017. godine Ministarstvo kulture u saradnji sa predstavnicima Odbora za standardizaciju srpskog jezika SANU.

Sekretarijat je obelodanio da smatra da predloženi zakon nije dobar i da Ministarstvo kulture može da piše novi. Otišli su i korak dalje tvrdnjom da nam uopšte nije ni potreban zakon koji bi zaštitio nacionalno pismo, već će taj posao raditi strategija kulture.

Lingvisti i pisci su ogorčeni najavama da se odustaje od donošenja zakona o zaštiti ćirilice. Ocenjuju da je taj postupak primer državne nebrige, neznanja, arogancije i ignorisanja struke kad su posredi identitetska pitanja.

Prof. dr Milanka Babić je redovni profesor srpskog jezika na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)