ISTORIJSKI DODATAK - PARTIJA HOĆE DA IZNUDI POKAJANJE: Savez komunista kažnjava svoje članove potpisnike "Predloga za razmišljanje"

MEĐUNACIONALNI odnosi u Jugoslaviji dodatno su se zaoštrili u martu 1967, a povod je bio "jezičko pitanje". Sastavljanjem dokumenata o jeziku hrvatski i srpski intelektualci stavili su ga u sam vrh političkih pitanja. Ovo pitanje je i do tada bilo prisutno u javnosti, ali tada je postalo jedna od osnovnih preokupacija vlasti.

Borislav Pekić i Borislav Mihajlović - Mihiz

Grupa hrvatskih intelektualaca se usprotivila Novosadskom dogovoru iz 1954. o jedinstvenom jeziku, usvojivši i objavivši 17. marta 1967. u štampi "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika". U njoj su sadržani stavovi sa jasnim političkim i nacionalnim ciljem. Teze o razlikama unutar srpskohrvatskog jezika i njegova podela na "varijante" izvedene su do kraja - "varijante" su pretvorene u posebne jezike. Iza dokumenta je stalo 18 vodećih hrvatskih institucija kulture, na čelu sa Maticom hrvatskom i Društvom književnika Hrvatske, a podržao ga je, i znatno doprineo njegovom usvajanju, i Miroslav Krleža.

Kada je objavljena "Deklaracija" srpsko partijsko rukovodstvo nije zvanično reagovalo. SK Srbije je je bio opterećen hipotekom i optužbama za velikosrpski hegemonizam, unitarizam, nacionalizam i šovinizam. Nije smeo da napusti zvaničnu politiku SKJ po kojoj je svaka republička partija trebalo "da sama očisti svoje dvorište". Suprotno od toga, srpski pisci koji su bili nacionalno orijentisani, smatrali su da je "Deklaracija" bila izraz sve jačeg hrvatskog nacionalizma, baziranog na antisrpskoj i antijugoslovenskoj osnovi, na koji je trebalo odgovoriti iz Srbije, između ostalog i u cilju zaštite Srba u Hrvatskoj, koji se u zagrebačkoj deklaraciji uopšte ne spominju, što je značilo da bi morali da upotrebaljavaju isključivo hrvatski "književni" jezik.

Na redovnoj godišnjoj skupštini Udruženja književnika Srbije, koja je odranije bila zakazana za nedelju 19. marta, pročitan je odgovor grupe pisaca koji je nazvan "Predlog za razmišljanje". Reakcija vlasti je bila oštra. Centralni komitet SKS je teorijski, politički i ideološki osudio beogradski "predlog", ali je operativan rad i kažnjavanje potpisnika preneo na Gradski komitet Beograda.

Brana Crnčević

KOLIKO JE SRPSKIH književnika potpisalo "Predlog" nikad nije precizno utvrđeno. U izvorima se najčešće navodi da su "Predlog" potpisala 42 srpska pisca, ali postoje i brojni navodi sa drugačijim podacima. U Arhivu Beograda u fondu GK Beograda nalaze se spiskovi sa 38 potpisnika. "Književne novine" su objavile da je tekst potpisalo 40 pisaca. Na spisku potpisnika koji je posedovao Gradski komitet obeležavani su oni koji su bili članovi Partije, tako što su pored njihovih imena dopisivani nazivi osnovnih organizacija čiji su bili članovi, tj. ustanova u kojima su radili, verovatno zbog evidencije o njihovom kažnjavanju. Uvidom u taj spisak moglo bi se zaključiti da ih je bilo 18.

Prema podacima centralong komiteta SKS "predlog" je potpisao ukupno 21 komunista, što znači da je svaki drugi potpisnik imao partijsku knjižicu. To je bio veliki udarac za sk. dokument koji je ocenjen najnegativnijim epitetima, tj. proglašen za šovinistički čin, potpisalo je isto onoliko komunista koliko i nekomunista. Ta činjenica dovodi u pitanje uporne tvrdnje partijskih čelnika da SKJ nije izgubio bitku u nacionalnom pitanju, za šta su ga optuživali upravo tvorci "predloga" i protivnici partije. Ako je SKJ imao jasnu nacionalnu politiku i jasan stav po pitanju međunacionalnih odnosa u državi i ako je bio u stanju da se uspešno nosi sa tim problemima, kako to da su članovi partije, i to iz reda obrazovanih ljudi, prihvatili nešto što je bilo suprotno partijskoj politici? Isto pitanje se nameće nad činjenicom da je skoro polovina komunista (devet) od onih koji su potpisali "predlog" ubrzo povukla potpis, neki čak na istoj skupštini na kojoj su stavili potpis ispod teksta. Koliko je njima bila jasna politika sopstvene partije o tako važnom pitanju kao što su nacionalni odnosi u višenacionalnoj jugoslaviji?

Partija nije imala izbora nego da kazni svoje članove potpisnike "Predloga". Taj posao je prepušten osnovnim organizacijama čiji su oni bili članovi. Gradski komitet je osudio dokument i prepustio nižim telima da izreknu kazne, polazeći od individualne odgovornosti svakog potpisnika.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Politički i psihološki pritisak

PRILIKOM KAŽNjAVANjA potpisnika osnovne organizacije nisu koristile iste aršine. U diskusijama i u određivanju kazni bilo je mnogo kontradiktornosti, neujednačenosti, kolebanja i nedoslednosti. Ugled nekih potpisnika bio je veliki u njihovim radnim organizacijama, prema nekima je postojala sentimentalnost, neki su bili rukovodioci koje nije bilo lako osuditi. Kažnjeno je ukupno 17 članova partije; poslednjom opomenom 7, ukorom 6, opomenom 3, a "oštrom drugarskom kritikom" bez formalne kazne 2 potpisnika.

Izrečenim kaznama najviše su bili nezadovoljni obični članovi Partije. Nije moglo ostati neprimećeno da je SK mnogo lakše kažnjavao radnike nego intelektualce i da su radnici strože kažnjavani za mnogo bezazlenije ogrešenje o partijski statut ili program. Na brojnim partijskim sastancima po beogradskim radnim organizacijama i ustanovama tih sedmica je više puta iskazivano nezadovoljstvo visinom kazni koje su potpisnicima "Predloga" odredile njihove osnovne organizacije, pa je bilo i zahteva da se umeša i CK SKS ili da Gradski komitet vodi računa da se više ne dešavaju pojave poput "Predloga za razmišljanje". Od Gradskog komiteta je traženo da se veća pažnja posveti disciplini i odgovornosti komunista.

Marko Ristić / Arhiva "Novosti" i "Borbe"

Biti izložen ispitivanju, kritikama i osudama svojih partijskih drugova na sastancima osnovnih organizacija, ispovedati se, pravdati i objašnjavati svoje postupke, svakako nije bilo prijatno potpisnicima "Predloga" sa partijskom knjižicom. Međutim, neprijatnost je pitanje ličnog osećanja, a represija je pitanje politike.

U ovom slučaju bi se teško moglo govoriti o represiji, već pre o jednoj vrsti pritiska, političkog i psihološkog. Potpisnicima nije bilo prijatno da se ispovedaju pred drugim komunistima na tim sastancima, ali su mogli slobodno da iznesu svoje mišljenje. Čak je bilo moguće i da sastancima prisustvuju nekomunisti. Međutim, biti partijski kažnjen i javno kritikovan na stranicama štampe i to kao neprijatelj najsvetijeg temelja revolucije (bratstva i jedinstva), sve je to bilo veliki politički i moralni udarac za komuniste potpisnike.

Potpisnici nekomunisti bar nisu morali da odgovaraju pred svojom partijom. To priznaje i Matija Bećković: "Ljudi koji su bili članovi partije su pokažnjavani, a to se smatralo mnogo težom kaznom, nego mi koji smo bili stavljeni na crne liste da ne možemo da objavljujemo i da se uopšte naše ime u javnosti pojavi".

Milorad Pavić / Foto M. Anđela

NAJVEĆE INTERESOVANjE vladalo je za sastanak komunista u Izdavačkom preduzeću "Prosveta", s obzirom na brojnost potpisnika iz te kuće, njihovu političku i umetničku "težinu", ali i činjenicu da su odatle poticali i najznačajniji potpisnici nekomunisti i da je grupa književnika iz te kuće i sastavila "Predlog". [...]

Petar Džadžić je ukazao da raskidanje Novosadskog dogovora nije bila želja srpskih pisaca, već da je "Predlog" samo ukazivao na posledice do kojih će dovesti takva želja hrvatskih institucija. Pitao je: "Kako im reći ne ako oni jednoglasno izražavaju želju za deobom jezika?" i zaključio da je "Predlog" napisan zato da bi se ukazalo na tragične posledice ako "Deklaracija" zaživi. Milorad Pavić je izjavio da ne bi potpisao "Predlog" da je znao da iza "Deklaracije" ne stoji SK Hrvatske.

"Predlog" je shvatio kao tekst za upotrebu na "zatvorenom profesionalnom forumu"... Odbacio je da su unitarizam i šovinizam bliski njegovom shvatanju... I Stevan Raičković je odbacivao bilo kakvu vezu sa šovinizmom i tvrdio da ne može jedan čin da proizvede šovinistu od čoveka: "Jedan trenutak može od čoveka napraviti ubicu, ali šovinistu - ne. Šovinizam je životni stav, to je ogledalo čovekovog rada".

Pred sednicu CK SK Srbije održanu 21. aprila 1967. Antonije Isaković je podneo ostavku na članstvo u CK. Na osnovu izveštaja komisije koja je ispitivala to pitanje (Dobrivoje Radosavljević, Latinka Perović i Petar Đoković), Predsedništvo i Izvršni komitet CK SKS su 20. aprila 1967. predložili CK da prihvati ostavku, jer on "svojim stavovima i obrazloženjem u vezi sa 'Predlogom za razmišljanje' ne daje osnova za članstvo u Centralnom komitetu". To je bila poslednja konsekvenca koju je Isaković podneo pred svojom partijom povodom nastanka "Predloga".

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pravoverni bezočno i bez stida napadaju

SAVEZ KOMUNISTA je očekivao da plenum Udruženja književnka Srbije održan 2. aprila 1967. ispuni dva cilja: osudi "Predlog za razmišljanje" i iznudi pokajanje njegovih potpisnika, kao i ograđivanje od onoga što su učinili. Plenum nije trebalo da daje sud o srpskohrvatskom jeziku, niti o tome da li je u pitanju jedan jezik ili dva, već da politički okarakteriše dokumenta o jeziku.

Aleksandar Petrović

Nepomirljivi protivnici vlasti i nepokolebljivi potpisnici "Predloga" shvatali su taj skup drugačije. Za njih je on bio ideološki obračun sa protivnicima. Mihiz zapisuje: "Uobičajena atmosfera ideološkog osuđivanja, ovoga puta visoko podignuta zbog značaja javnog skandala, preti da doraste do pogroma. Pravoverni bezočno napadaju. Optuženici, oni tanjih nerava i tanje hrabrosti, kaju se i povlače potpise". Četvoročasovna disksusija u kojoj je reč uzelo dvadesetak pisaca delimično je ispunila ova očekivanja.

Dokument je osuđen, ali se neki potpisnici nisu pokajali, niti su pokazali da su odstupili od svojih stavova. Dok su komunisti potpisnici morali da odgovaraju pred svojom partijom, neki nekomunisti potpisnici su skoro izazovno pitali kome oni treba da odgovaraju... Pozicija komunista potpisnika bila je drugačija. Njih je čekao sud Partije. Kako se čulo na sastanku beogradskih pisaca komunista 31. marta: "Srbi potpisnici-nekomunisti mirno večeravaju po klubovima, a potpisnici-komunisti razgovaraju sa svojom savesti".

Književnici i saborci. Dobrica Ćosić i Antonije Isaković / Foto Stevan Kragujević

I NEKI OD ONIH koji su se pokajali zbog stavljanja potpisa ispod "Predloga", kao i oni koji to nisu učinili, tražili su uzroke u pojavi "Deklaracije", napominjući da je ona bila polazna osnova i povod za sve što je kasnije nastupilo.

Saša Petrović, poznati režiser, izjavio je da je potpisao dokument iz revolta prema "Deklaraciji" i srpskog inata. Za profesora Zorana Gavrilovića "Predlog" je bio rezultat iznenađenja i saznanja da je već i ranije postojao niz šovinističkih ispada sa hrvatske strane. Izjavio je da je posle izjave kojom su se potpisnici "Deklaracije" ogradili od nje i "Predlog" postao bespredmetan.

Oni koji su ostali nepokolebljivi branili su se tvrdnjom da "Predlog" nije bio definitavn tekst spreman za objavljivanje. Nastavili su napadima na političare. Njih su optužili da snose krivicu za posledice koje su nastupile iz jezičkog spora, jer su javnosti nametnuli diskusiju o "Predlogu", što je dovelo do osude autora i potpisnika teksta. "Tvrdo" krilo potpisnika "Predloga" (Mihiz, Gavrilović, Bećković i Crnčević) nije htelo da prihvati za sebe nijednu od onih optužujućih kvalifikacija koju su im izrekli SK i javnost tih dana...

Nastupi Matije Bećkovića i Brane Crnčevića pogađali su komuniste mnogo više. Bećkovićeva retorika i nastup ocrnjeni su kao "patetični i bezobrazni", a Crnčevićevi kao "hladnokrvni (barem naizgled) ali isto drski".

Stevan Raičković

Njihove reči da je u pitanju "pogrešan" i "štetan" tekst bile su "isceđene s mukom" i nisu bile praćene priznanjem sopstvene odgovornosti i krivice, već su najveći deo izlaganja posvetili posledicama koje su već osetili, "alarmantno i drsko", tražeći "obzire, prava" i žaleći se na hajku koja je protiv njih vođena u javnosti. Negodovali su zato što su neke institucije svojim merama ugrožavale njihovu egzistenciju, skidajući ih sa repertoara i oduzimajući im prostor u štampi.

Matija Bećković je čak podučavao komuniste šta je linija SK, objašnjavajući da, po njegovom mišljenju, nije u duhu politike SK "da se ljudi stavljaju na sraman zid, na kineski način". Izrazio je sumnju da pojedine ličnosti u "hajci" koja je pokrenuta protiv potpisnika iživljavaju svoje lične strasti: "Reći meni da sam šovinista znači negirati moju osnovnu inteligenciju i građansku emancipovanost".

BORISLAV MIHAJLOVIĆ MIHIZ je odbacivao svaku vezu sa šovinizmom i nacionalizmom, branio se skeptičkim relativizmom Denija Didroa, ponavljajući njegove reči da "na ovom svetu ništa ne može biti rečeno, a da bude shvaćeno kao što je rečeno". Tražio je razumevanje sledećim stavom: "Uveren sam da je važnije pravo na pogrešno mišljenje nego na nepogrešivost".

Brana Crnčević je priznavao da je njegov potpis bio greška, ali ništa više od toga. Ostatak njegovog izlaganja bio je pun začikavanja protivnika i izvrgavanja ruglu napada na potpisnike.

Osvrnuo se na nastup Marka Ristića na sastanku aktiva komunista pisaca. Bio je oštar i izazivački prema Ristiću. Isticao je da ga se ne plaši ("Ja odbijam da drhtim od Marka Ristića"), uz opasku da je kod Simeona Zatezala, kao radnika, i sekretara Gradskog komiteta, video više razumevanja i logike za ljudsku dušu nego kod pisca Marka Ristića. Iako nije bio član SK, Crnčević, koji je sebe nazivao "komunist vanpartijac" , prisustvovao je tom skupu pisaca komunista tako što je na njega ušao kao "uljez", jer nije hteo da prihvati da se bilo šta u zemlji više tiče komunista nego njega. Nije hteo da povuče potpis.

Latinka Perović

To je obrazlagao ovako: "Ja ne razumem šta znači u jednom ozbiljnom društvu povući jedini potpis koji čovek ima! Hoćete li mi vi dati drugi? Mogu li da se potpisujem posle toga kao Salko Nazečić ili Miroslav Krleža?"

Slično svedočenje o Crnčevićevom govoru ostavio je Mihiz: "Marko Ristić ne udostojava skup da izađe za govornicu, sedi u prvom redu i dobacuje sarkastičnu optužbu koja pretenduje na duhovitost: - Nije to ni predlog ni za razmišljanje. Da umeju da razmišljaju, ne bi ga ni predložili. To je rezolucija. Otvorena i otrovna nacionalistički kontrarevolucionarna revolucija.

Brana Crnčević gleda prezrivo 'revolucionara' a obraća se skupu: - Zahtevate od mene da povučem svoj potpis?! Učinio bih ja to vama kad vam je baš toliko stalo. Ali, ljudi božji, ako povučem svoj potpis, čime ću se onda ubuduće potpisivati? Neću valjda imenom Marko Ristić?! Najpre tajac, pa onda prasak krepkog lekovitog smeha očas pootvara prozore stida i bestida".

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Vikipedija, Fejsbuk, Muzej Beograda, Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Preporučujemo

Društvo

0 0

ISTORIJSKI DODATAK - OD LAŽNE ISTORIJE DO DVOSTRUKIH STANDARDA: Kojim se sve floskulama služila antisrpska politika

13. 05. 2022. u 17:14

Društvo

0 2

ISTORIJSKI DODATAK - TITO I KRLEŽA ISTINSKI SAVEZNICI: Doživotni predsednik Jugoslavije o jezičkom pitanju

12. 05. 2022. u 17:14

Društvo

0 9

ISTORIJSKI DODATAK - TEŠKA VARKA ZA HRVATSKI NAROD: Partijsko i državno rukovodstvo u Zagrebu primenjuje princip simetrije

11. 05. 2022. u 17:14

Društvo

0 1

ISTORIJSKI DODATAK - LAŽNA POLITIČKA I NACIONALNA SIMETRIJA: Eskalacija sporova oko jezika i pokretanje partijskog mehanizma 1967. godine

10. 05. 2022. u 17:14

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije