FELJTON - TAJNA POLICIJA GARANT OPŠTE NARODNE SREĆE: Titovi lavovi, bili su u Evropi i poslednji odsjaj isčezle feudalne epohe

Dejan Medaković

09. 07. 2023. u 18:00

U SUŽENOM prostoru slobode neprekidno se uvećavala društvena hipokrizija, a gubitak javnog morala nadoknađen je pokornošću i građenjem privida.

ФЕЉТОН - ТАЈНА ПОЛИЦИЈА ГАРАНТ ОПШТЕ НАРОДНЕ СРЕЋЕ: Титови лавови,  били су у Европи  и последњи  одсјај исчезле феудалне  епохе

Tito sa ubijenim medvedom u lovištu kod Bugojna, Foto Fejsbuk

Jedna od tih zabluda počivala je i na ozakonjenom mitu o bratstvu i jedinstvu, a samo mali broj ljudi je prozreo šta se sve krije iza te svečano usvojene dogme. Nataložene stare mržnje i nesporazumi samo naoko su bili poraženi, iako se sa svih strana čulo da je to ovoga puta konačno.

Trube pobednika svakodnevno su oglašavale to dugo čekano i teško izboreno novo doba.

Iako se gotovo svakodnevno gasio poneki lampion, upaljen da uveliča to pobedničko slavlje a smanjivao broj istinskih vernika, stvoreni birokratski aparat samozadovoljno i nekontrolisano nastavio je da proždire narodnu muku.

Formula „jedan radi, a trojica pišu” razvila se u neuništivo načelo naše ekonomije.

Življenje preko moći i od ponovljenog kreditiranja nezadrživo je povećavalo korupciju.

Ta bolest uvukla se u sve pore našega javnoga života i više ništa nije bilo kadro da je iskoreni. Bilo je jasno da je podstiče i onaj grabežnički, neumereni stil života najviših predstavnika partijske i državne vlasti. U epicentru ovakvog ponašanja bio je Josip Broz Tito i to je istovremeno bila i tragika ove zemlje. Obnevideo u svom sjaju, a okružen dvorskim laskavcima i već sasvim pokorenom partijom, Tito nije mogao, ili nije želeo, da vidi kako se bude i jačaju centrifugalne snage oslonjene na neprevaziđeno negativno istorijsko nasleđe.

NEREŠENO nacionalno i ekonomsko pitanje stare Jugoslavije ugrozilo je i ovu novu, a pred tom činjenicom nije se moglo uteći u prazno samozavaravanje. Gresi stare Jugoslavije kružili su kao aveti zemljom i vrlo brzo oni su uključeni i u savremenu političku borbu. I dok se tako trošila i rastakala unutrašnja snaga zemlje, ostareli Tito lutao je svetom tražeći za svoje ideje nove prostore. Kao da se stari pustolov odjednom obreo u skučenom prostoru svoga zavičaja, on je, neobavljena posla, kod kuće, prevideo njegovu skoru propast. Izdao ga je i njegov najuži krug, ljudi kojima je on podario njihovu lažnu veličinu. Bez Tita brzo se ispoljila sva njihova beda, nemoć da ne proćerdaju nasleđeno. A kada je Tito umro 4. maja 1980. sigurno je da nisam bio jedini koji se tada zapitao da li ta njegova smrt simbolički označava i kraj čitave jedne epohe.

U SEĆANjE sam prizivao smrt cara Franca Jozefa 1916, ili smrt kralja Aleksandra I 1934. godine. Dobro pamtim da sam za oba slučaja upravo u porodici čuo da je sa njima umro i čitav jedan svet. Doduše, kao da to ipak ne priznaju u potpunosti, u porodici su se ponekad čula i drugačija mišljenja. Tvrdilo se da su neke pojave te vladarske epohe bile dovoljno snažne da ipak pretraju. Onda sam čuo kako skoro pobedonosno govore: „Gle, gle, pa ovo je kao u vreme Franca Jozefa, nema sumnje, povampirila se Austrougarska. Posebno se to odnosilo na feudalno ponašanje Josipa Broza Tita, kod koga su spoljne sličnosti sa Habzburzima bile očevidne. Dolazile su one do izražaja u Titovoj skoro fanatičnoj ljubavi prema lovu, koju je moj ujak Lazar, kao naš najveći lovački stručnjak u porodici, oduvek upoređivao sa nadvojvodom Francom Ferdinandom. „Taj nije bio lovac, već strelac”, govorio je ujak, „a mi lovci to dobro razlikujemo”. Ubijao je sve što stigne, od zečeva do slonova, a u svom dvorcu Konopište obesio je deset hiljada samo jelenskih rogova.

A TI TITOVI lovovi, posebno oni u Karađorđevu, Belju i Bugojnu, bili su u Evropi i poslednji odsjaj njene iščezle feudalne epohe. Bilo je gotovo neverovatno sa kakvom se strašću i krug oko Tita priključio i podredio njegovoj ličnoj strasti. Čak i oni rukovodioci koji nisu bili lovci, pa su osećali i neku vrstu odvratnosti prema ovoj vrsti zabave, postajali su preko noći strastveni poklonici lova trudeći se da ih kao takve zapazi i svevideće gospodarevo oko. Bilo ih je smešno videti u nekakvim lovačkim kostimima skrojenim prema slikama iz modnih žurnala. Zaista smešni bili su i oni brižno namešteni lovački stavovi kada su se fotografisali, stavljajući pobednički jednu nogu na truplo kakvog odstreljenog jelena, divojarca ili divlje svinje. Ali, znali su oni dobro da i sama pripadnost najužem lovačkom krugu svemoćnog šefa partije i države može da donese i neko pomeranje u piramidi vlasti. Bio je to čitav jedan sistem u kojem nije bilo savetno bilo kakvo odvajanje. Odbiti ponuđene privilegije odgovaralo je brzom političkom padu. A kada se to jednom desi, svako je znao da su mogućnosti za vraćanje sasvim neznatne.

Takav pali anđeo bio je osuđen na večno iskajavanje zbog svoje smelosti da se odvoji od one jedino spasavajuće celine. Svaki poslušni saputnik onoga koji je sedeo na vrhu piramide vlasti imao je mogućnost da živi spokojno i da bezbrižno uživa svoje privilegije. Istina, gospodar je trošio mnogo i nekontrolisano, ali je sa svoje obilate trpeze štedro bacao mrvice onima koji su ga bespogovorno sledili u svim njegovim političkim vratolomijama. Taj način ponašanja širio se sa vrha nadole i nije bilo teško da čovek u kakvoj debeloj provinciji prepozna, razume se u odgovarajućoj lokalnoj srazmeri, onaj model koji je nastao u Beogradu.

U TOM carstvu vladala je i nepogrešivo ustrojena partijska hijerarhija. Jedino je ona bila istinsko sudište našeg celokupnog života. U tom tribunalu proglašavani su pravi i krivi, pametni i glupi, odani i zaverenici, tu je određivan krvotok celokupne zemlje.

Bio je to svet koji se svakoga dana sve više odvajao od stvarnosti, osetljiv jedino na svoje privilegije. Pronađeno je i jedno spasonosno rešenje za očuvanje vlasti: otkrivanje skrivenih neprijatelja koji vrebaju u svojim busijama i čekaju da se ustreme na naš socijalistički poredak. I tako, stvoren je mehanizam za trajnu budnost i podozrivost, a naša spokojnost i sreća poverena je tajnoj policiji. Otkrilo se da je idealno društvo ono u kojem niko nikome ne veruje, a ta opšta zavađenost uključuje i obavezne mirotvorce koji se regrutuju iz redova partijskih poslušnika. Ovakvim krutim i nepromišljenim stavom žrtvovani su mnogi umni ljudi našega naroda, a niko se nije ni zapitao kome su bili potrebni ovoliki ozbiljni gubici u živoj snazi. Slično, nerazumno i sasvim bahato ponašanje uočeno je i u odnosu na našu istoriju i duhovnu baštinu.

Proterivanje dijaloga

PARTIJA je uspela da stvori žalosnu jednoobraznost koja je pretila da raznim prividima ukoči naš duhovni život. U takvim prilikama iščezla je i jedna velika tekovina evropske civilizacije: mogućnost da se ostvari bilo kakav ozbiljniji dijalog. Za takve podvige nedostajala je prava potreba i želja da se sasluša i druga strana. Ozakonilo se uverenje da su pravednici isključivo oni koji su ušli u carstvo istomišljenika.

SUTRA: VLAST JALOVIM FRAZAM BEŽI OD PRAVIH PROBLEMA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

VODITELJKI SE STANJE NAGLO POGORŠALO I HITNO JE OPERISANA: Nažalost, tek kad je kasno shvatimo da je zdravlje najvažnije