FRONT SE PRENOSI NA ISTOK: Ulazak Osmanskog carstva u rat na strani Centralnih sila povećao je strateški značaj Srbije

Miloš Ković

15. 02. 2021. u 18:00

NAJVAŽNIJE borbene operacije 1915. preneće se sa zapada na istok i jugoistok Evrope.

ФРОНТ СЕ ПРЕНОСИ НА ИСТОК: Улазак Османског царства у рат на страни Централних сила повећао је стратешки значај Србије

Foto Arhiva

U njima će Antanta trpeti uzastopne poraze, dok će Centralne sile ići iz pobede u pobedu.

Okretanje ka istoku bilo je posledica neuspeha "Fon Šlifenovog plana", koji je trebalo da Nemcima omogući brz obračun sa Francuskom, da bi se potom sve snage Centralnih sila mogle upotrebiti protiv Rusije. Odlučujuća nemačka ofanziva zaustavljena je na Marni, prvih dana septembra 1914. godine. Do 11. novembra propao je novi pokušaj Nemaca da, u manevru upamćenom kao "trka ka moru", sa severa obuhvate i, u proboju ka Parizu, zaobiđu francuske i britanske trupe. Već sredinom novembra 1914. jasno se videlo da će se na zapadu voditi rovovski rat, i da će tu biti malo suštinskih promena. U isto vreme, krajem avgusta i početkom septembra 1914, na Istočnom frontu, pobede Nemaca nad Rusima kod Tanenberga i na Mazurskim jezerima pokazale su da su tu još bile moguće velike pobede, teritorijalni dobici i masovna zarobljavanja.

Među stratezima Centralnih sila mišljenja su, ipak, bila podeljena. Pobednici kod Tanenberga i Mazurskih jezera, generali Paul fon Hindenburg i Erik Ludendorf, tvrdili su, naime, da je rat trebalo dobiti na Istočnom frontu. U tome su imali podršku načelnika austrougarskog generalštaba, generala Konrada fon Hecendorfa. On je dokazivao da će se pobedom nad Rusijom u isto vreme rešiti i srpsko pitanje i postići pobeda na jugoistočnom frontu.

NjEGOVE armije su, međutim, na ruskom frontu, u Galiciji, i u Srbiji, bile tako temeljno potučene, da se, do marta 1915. i pada tvrđave Pšemisl u ruske ruke, Austrougarska našla na ivici kolapsa. Do tog trenutka, izgubila je preko 2.000.000 vojnika; postojala je opasnost da će Rusi, u prodoru kroz Galiciju, stići do Budimpešte.

Potreba da se spasava Austrougarska prisiliće načelnika nemačkog generalštaba generala Erika fon Falkenhajna da se okrene ka istoku. On je, naime, verovao da glavni neprijatelj Nemačke nije bila Rusija, nego Velika Britanija, i da će rat biti odlučen na zapadu. Tvrdio je i da je, od pobede nad Rusima, važnije bilo spajanje sa savezničkim Osmanskim carstvom, zbog čega je trebalo poraziti Srbiju i pridobiti Bugarsku.

Ulazak Osmanskog carstva u rat na strani Centralnih sila, napadom Gebena i Breslaua, nemačkih ratnih brodova pod turskim zastavama, na ruske crnomorske luke, dodatno je povećao strateški značaj Srbije. Bilo je samo pitanje vremena kada će Nemačka poželeti da uspostavi neposredan dodir sa svojom novom saveznicom, da bi mogla da je, kao i Austrougarsku, podržava i snabdeva. U isto vreme, Osmansko carstvo sprečavalo je Britance i Francuze da, preko Crnog mora, snabdevaju i pomažu Rusiju.

MASAKR ATANTE NA GALIPOLjU

NA Galipolju su Britance i Francuze, međutim, u aprilu 1915. sačekali ukopani i naoružani Turci, pod komandom nemačkih oficira. Do početka napada Centralnih sila na Srbiju u oktobru 1915, posle višemesečnih krvoprolića, bilo je jasno da je Antanta na Galipolju pretrpela potpuni poraz. Od skoro pola miliona savezničkih vojnika, koliko je tu angažovano, iz stroja je izbačeno preko 252.000. Mnogi Nemci smatrali su ovu bitku najvažnijom u 1915. godini. Posle neuspeha Antante na Galipolju, strateški prevažna Turska je, naime, ostala u stroju Centralnih sila. U aprilu 1915. počeo je i genocid nad Jermenima. Posle Galipolja, Rusija je konačno ostala bez savezničke pomoći i snabdevanja. Rumuni i Grci su zaplašeni, a Bugari ohrabreni da se okrenu Nemačkoj, Austrougarskoj i Osmanskom carstvu.

ZATO će se na prostranim osmanskim teritorijama otvoriti čak četiri nova fronta: rusko-turski na Kavkazu (novembra 1914), britansko-turski u Mesopotamiji (novembra 1914), britansko-turski u Palestini i na Sinaju (januara 1915), i britansko-francusko-turski u Dardanelima (februara 1915). O silini sukoba u Osmanskom carstvu svedoči i činjenica da su se tamošnje vlasti upustile u genocid nad tri naroda: Jermenima, Grcima i Asircima. U isto vreme, Turci će u Prvom svetskom ratu imati ogromne demografske gubitke.

Konačno, džihad, koji je carigradski Šeik ul Islam 14. novembra 1914. objavio Britaniji, Rusiji, Francuskoj, Srbiji i Crnoj Gori, značiće proširenje sukoba na sve zemlje u kojima su živeli muslimani, od Indije do Bosne i Albanije. Od tada će i Srbija morati da računa na neprijateljstvo većinskog dela balkanskog muslimanskog stanovništva, uključujući i Albance, od kojih će toliko toga zavisiti 1915. i 1916. godine.

OKRETANjE Osmanskog carstva Centralnim silama usmerilo je pažnju zaraćenih strana na Balkan. Tu se, sve do 1916, odigravala najvažnija diplomatska borba u Prvom svetskom ratu: trebalo je pridobiti za savezništvo Grčku, Bugarsku i Rumuniju. I Italiju su ambicije vodile na Balkan, u Dalmaciju i Albaniju. Za sile Antante, rešavanje bugarskog i italijanskog pitanja podrazumevalo je odricanje Srbije od dela svoje teritorije (u Makedoniji), i od jugoslovenskih ratnih ciljeva (u Dalmaciji).

Slično Centralnim silama, i Antanta je imala svoje "zapadnjake" i "istočnjake". Počevši od sredine novembra 1914. u Parizu i Londonu vođene su slične rasprave, u kojima su suprotstavljena mišljenja ministara i vojnog vrha. U Parizu su predsednik republike Rejmon Poenkare, general Franše d'Epere, premijer Rene Vivijani i ministar Aristid Brijan predlagali pružanje odlučujuće pomoći Srbiji i zajednički napad na višestruko oslabljenu Austrougarsku. Sa njenim slomom Nemačka bi, naime, ostala bez svog glavnog oslonca. Ustuknuli su, međutim, pred odlučnim otporom vojske, predvođene svemoćnim načelnikom Glavnog generalštaba, generalom Žozefom Žofrom, koji nije hteo da slabi francuske pozicije na Zapadnom frontu.

U LONDONU, okretanje jugoistoku zagovarali su članovi Ratnog saveta Dejvid Lojd Džordž, Vinston Čerčil, Artur Balfur, Moris Henki. Ministar Lojd Džordž uporno je zahtevao pružanje pomoći Srbiji i napad na Austrougarsku. Prvi lord Admiraliteta Vinston Čerčil je tražio napad na Osmansko carstvo u Dardanelima. Time bi se, kako je on tvrdio, Turci podstakli da se pobune protiv sultana, otvorili bi se putevi snabdevanja Rusije, pružila pomoć Srbiji i podstakao ulazak Grčke, Rumunije, možda i Bugarske, u rat na strani Antante.

I ovde je, međutim, ključan bio otpor najviših vojnih krugova, predvođenih ministrom vojnim, feldmaršalom lordom Horacijem Herbertom Kičenerom.

Kako se stanje na frontovima menjalo, tako su delovi britanske vojske i sam Kičener postajali skloniji napadu na Tursku. Preovladala je ideja iskrcavanja na Galipolju i zauzimanja Dardanela. I Rusija je, u vreme bitke sa Turcima kod Sarikamiša, krajem 1914. i početkom 1915, tražila od Saveznika da napadnu Osmansko carstvo.

SADA su, naime, čak i tradicionalni saveznici Osmanlija, Britanci i Francuzi, zagovarali podelu turskih teritorija. Centralne sile su podsticale džihad protiv Engleza, Francuza, Rusa i Srba; imale su mnogo razloga da očekuju i podršku Vatikana. Antanta je, s druge strane, ohrabrivala nacionalizme podređenih naroda: Arapa, Jermena, Srba, Hrvata, Čeha i drugih. Britanci su hteli i tursku naftu.

SUTRA: Planovi za uništenje Srbije

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

EJ, LJUDI, ALI BUGARSKA... Ovom pričom je Nikola Jokić šokirao Amere