FELJTON - TITO SE OPREDELIO ZA OTPISANE: Istorija je pokazala da se Broz razračunavao sa samim sobom

Mirko Stamenković

08. 11. 2021. u 18:00

ZANIMLjIV je detalj da sam ostavku, i to neopozivu, dao još dok je na TV Beograd čitana Brozova ocena oktobarskog sastanka sa Političkim aktivom Srbije, dok još nije ni bilo obnarodovano da će doći do masovne čistke u vrhovima beogradskih medija. Međutim, moje je ime uklonjeno iz impresuma tek 8. novembra 1972. godine.

ФЕЉТОН - ТИТО СЕ ОПРЕДЕЛИО ЗА ОТПИСАНЕ: Историја је показала да се Броз разрачунавао са самим собом

Tito i Petar Stambolić / Foto arhiva "Novosti"

Tome što je moje ime tako kasno uklonjeno iz sastava kolegijuma "Novosti" razlog je jednostavan: bili smo postigli dogovor sa Gradskim odborom SSRN Beograda da nam budu osnivači. Čekali smo da prođe 30 dana od objavljivanja u "Novostima" teksta novog Statuta i osnivačkog akta, kako bi odluka o novom osnivaču bila punovažna. Pridržavajući se toga, čekali smo da Beograd odredi ko će me zameniti na mestu glavnog urednika. Sada je to bilo u njihovoj nadležnosti.

PRILIKOM imenovanja za predsednika CK SK Srbije dr Vlaškalić je, naravno, rekao mnogo više nego samo reči zahvalnosti za ukazano poverenje. Kako je i sam bio iznenađen izborom, zamolio me je da ostanem i pomognem mu da sredimo govor koji će ići u javnost, jer je govorio "iz glave", bez papira sa makar nekoliko teza.

Prelistavajući docnije komplete "Novosti" iz tog perioda i sam sam se iznenadio što sutradan nije bilo Vlaškalićevog govora u listu. Sa ove vremenske distance teško je svedočiti zašto je bilo tako, mogu samo da nagađam.

U kompletu "Novosti", naime, našao sam da smo u nedeljnom broju dali skraćenu verziju jednog njegovog izlaganja na sastanku Saveta "Novosti" o ekonomskoj situaciji u Srbiji, ostavljajući mogućnost da čitaoci zaključe da je to možda sa sastanka CK SKS prilikom izbora za predsednika.

ODLUČUJUĆU ulogu odigrao je sam Broz. Vratio se na - "titoizam". Dramatičnost dana začetih u rezidenciji u Karađorđevu, decembra 1971. godine, upravo je u tome. Tu je bio kraj Tripala i Dabčevićeve, a u Srbiji Broz se opredelio za "otpisane" - stare kadrove i Dražu Markovića, ali samo kao za "izvršioce grubih radova".

U takvoj društvenoj atmosferi, i pokušaju da se republike zatvore u svoje "feude", Broz je svoj opstanak na tronu gradio na izazivanju sukoba unutar suparničkih političkih garnitura u republici. Pitanje je bilo samo na koje će se "ljude iznutra" Broz osloniti u republikama. Srbija je u tom pogledu bila idealna - uvek podeljena.

Nikezić je upozoravao da budemo obazrivi, a naročito da se ne hvalimo ekonomskim napretkom, da ne ističemo da smo tu negde, na pola koraka iza Slovenije i Hrvatske. I upravo zato je Broz imao poverenja u "stare kadrove". Samo se na njih mogao osloniti u atmosferi u kojoj se Jugoslavija raspadala.

BROZ je, budimo realni, i dalje znao da je njegov autoritet neprikosnoven i pratio je svoju ideju. Istorija će, ipak, pokazati da je to bio i period kada se Broz razračunavao i sa samim sobom, sa svojim izletom u "jugovarijantu demokratizacije socijalizma".

Okružio se ljudima koji su na to pristajali. Nije priznavao ono što je "biologija" činila sama po sebi. U većini republika odavno je već bila izvršena smena bezmalo kompletnih struktura ratnih kadrova. Ali među svima novima bili su i oni kojima su bila uvek "otvorena vrata" Užičke. Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo imali su suparnika u dr Vladimiru Bakariću, koji je ostao u Brozovom najbližem okruženju, ma koliko da su mu "izmicali tlo ispod nogu" u sopstvenoj republici. Dugo se krilo da su i Tripalo i Savka bili na čelu te kolone.

U SRBIJI je Marko Nikezić, ilegalac iz borbe protiv fašizma, intelektualac, sa svetskim iskustvom u diplomatiji, svesno išao na podmlađivanje CK SKS i svog okruženja. On je bio nosilac jedne sasvim suprotne struje u odnosu na "zagrebački Maspok" i "partijski nacionalizam", ali je imao i oslonac u nekim starim i vrlo autoritativnim kadrovima - u Koči Popoviću, Milentiju Popoviću, Mijalku Todoroviću, Dragom Stamenkoviću.

Ono što je mene činilo pristalicom politike koju je nudio Nikezić jeste da svaki forum odgovara za svoje postupke, da se Centralni komitet bavi politikom, ideologijom i društvenim odnosima, a da vlast odgovara za ono što zavisi od nje, recimo za zakone koje donosi i koji stimulišu ili zaustavljaju već započete promene. Reč je o unošenju tržišnih zakonitosti u samoupravnu praksu, što je neminovno moralo da menja i suštinu samoupravnog socijalizma.

MIHAJLO Pupin je govorio: "Ništa na zemlji ne treba smatrati za sitnicu, sve je sastavljeno iz malih, sitnih stvari [...] no ipak mi znamo da postoji još jedan veliki i visoko mudri zakon, koji mi nikako ne možemo našim umom dostići. Taj zakon čini nas, ljude, mnogo zavisnim od njega, pa zato i trebamo pred tim zakonom biti pokorni."

Pupin je mislio na religiju, na Boga. Srbija je tada znala da postoji "ovozemaljski bog". Nikezić nije bio taj!

Teško je reći da je Srbija imala ikoga tako bliskog Brozu kao što su bili Bakarić iz Hrvatske ili Kardelj iz Slovenije, koji su mogli da ga "truju" ocenama o tome šta se događa u ostalim republikama. Ranković je već bio prognan i time je Srbija bila hendikepirana. Skoro da niko nije verovao da Petar Stambolić i Draža Marković ikada mogu da postanu "Brozovi aduti" u urušavanju Srbije. Otuda je korisno podsetiti se nekih detalja iz prošlosti.

SVIMA je bilo jasno da je Nikezić predstavljao opasnost svojim idejama i duhom oslobađanja prostora za kreativne i sposobne ljude, pogotovo u ekonomiji. Glavne oponente imao je unutar državnih struktura u Srbiji ili među onima koji su ostali u "federaciji", zapravo, u starim partijskim kadrovima, recimo u Milošu Miniću, a ponajpre među onima koji su iz vremena okupacije i borbe protiv fašizma ostali u Srbiji, u bunkerima i dubokoj ilegali.

Polet u privredi gurnuo je u drugi plan Dražu Markovića i Petra Stambolića, koji su ostali zapamćeni kao "Srbija bunkeraša". Problem je, dakle, većim delom, na jugoslovenskom planu, bio u disproporcijama razvoja. Ali, nametao se i problem granica. Hrvati su "posle hiljadu godina došli do svoje republike", ali ne i države.

Knez Pavle se još 1939. godine sa Vlatkom Mačekom dogovorio o granicama Savske banovine, od koje je nastala Hrvatska banovina. U odnosu na prethodno stanje, posle Drugog svetskog rata Hrvatska je dobila i Baranju. Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod. Čak je bilo i istaknutih Srba na visokim položajima i u samoj partiji Hrvatske.

SRBIJA PROTIV KONFEDERACIJE

"EKONOMSKI nacionalizam" svakako nije bilo moguće svesti na hrvatsku opsesiju sprečavanjem "odlivanja njihovih para" ili namerama da se zaustavi ekonomski rast Srbije. Uvođenjem makar delom tržišnih zakona, ono, tržište, značajno je zaustavilo prelivanje viška vrednosti odlukama birokratskog aparata. Posledice jesu bile bolne. One su se najviše odrazile na zaostajanje već zaostalih i usporavanje onih koji su se podizali "planskom raspodelom", po kojoj se u centralne fondove uplaćivalo u zavisnosti od broja stanovnika, a ne od ostvarenog profita na tržištu. Otuda je bilo i primene zakona tržišta bez demokratskih društvenih promena i slobode javne reči. Srbija je bila zakoračila ka demokratizaciji, ali nikada nije bila za konfederalizam.

SUTRA: TITO HOĆE PRINUDNU UPRAVU

ZAPRATITE NPORTAL NA FEJSBUKU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

NIKOLA JOKIĆ GLEDA I NE VERUJE! Evo šta su 142 NBA igrača uradila zbog njega