KADA ispred manastira Draganac zaigraju deca iz Vrbovca, čini se da i vetrovi stanu. I, kiša stane. Kada zapevaju, a u pesmi ih iz "publike" prati njihov voljeni vladika Ilarion, čini se da i šuma prestaje da šumi. Njih desetoro peva "Rasti, rasti, moj zeleni bore", a glasovi kao nezaustavljiv pisak retkih ptica koje s proleća objavljuju da obnavljaju gnezda, do samog neba sežu. I da je hiljadu horova zapevalo, ne bi se čulo kao kad su se oglasili ovi maleni izdanci Kosovskih Pomoravaca.

Komentari (0)