U IRANU JE FILM OZBILJNA STVAR! Mani Hagigi, reditelj

Ana Popadić

20. 11. 2022. u 13:45

FILMOVI iranskog reditelja Manija Hagigija (53) su istovremeno očaravajući i uvek neočekivani - složni su u oceni svetski kritičari, a to dokazuju i premijere njegovih ostvarenja (Men at Work, Modest Reception, 50 Kilos of Sour Cherries, Pig...) na uglednim svetskim festivalima, poput Berlina, Tribeke ili Toronta, gde su osvajali i nagrade.

У ИРАНУ ЈЕ ФИЛМ ОЗБИЉНА СТВАР! Мани Хагиги, редитељ

Foto EPA

Hagigi je reditelj, scenarista, a povremeno i glumac ("kad mu zatreba novac"), a tokom karijere je kao koscenarista sarađivao sa velikanima iranske kinematografije, Abasom Kjarostamijem i Asgarom Farhadijem (čak je i glumio u Farhadijevom filmu "O Eli").

Na 28. Festivalu autorskog filma (FAF), Hagigi će 26. novembra predstaviti svoj poslednji film "Oduzimanje", premijerno prikazan na festivalu u Torontu. Ova triler-drama govori o bračnom paru koji upoznaje svoje fizičke dvojnike. Dok istražuju međusobne veze, njihove sudbine se sve više prepliću a životi im se nepovratno menjaju.

U ekskluzivnom onlajn intervjuu, za "Novosti", Mani Hagigi nam je iz svog doma u Teheranu kazao da je inspiraciju za "Oduzimanje" pronašao u ljudima u Iranu, jer je njihovo "javno lice" često veoma različito od onoga u privatnosti, ali da se ta dva lica jedne osobe mogu videti svuda oko nas:

- Tako je svuda u savremenom svetu. Svi imamo lice koje pokazujemo drugima, u javnosti ili na društvenim mrežama, i ono koje vide naši najbliži. U zavisnosti od toga koliko se te dve ličnosti razlikuju, to može da dovede do velikih problema i dramatičnih obrta. Ta dva lica, javno i privatno, naročito su izražena u diktaturama i ovim današnjim i onim nekadašnjim, kao na primer u istočnoevropskom bloku. Kada je razlika između te dve slike velika, ljudi počinju da se osećaju kao da vode dva života, da imaju dva identiteta. Tako sam i došao na ideju za film "Oduzimanje".

Film ima i snažnu emotivnu notu. U susretu sa svojim "ogledalom" vaši junaci žale za prohujalim vremenom, za supružnicima koji su se promenili...

- "Oduzimanje" je takođe i film o braku, ljubavi i vezama koje se menjaju kroz vreme. U razgovoru sa "dvojnicom" svoje supruge, Džalal primećuje da se ona smeje "kao što se njegova žena nekad smejala". Jer, čovek često nije svestan koliko se promenio, da više nije ista osoba kao kada je upoznao svog partnera ili partnerku. Ponekad ti nedostaje to tvoje nekadašnje ja, baš kao i tvom partneru. I upravo o tome govorimo u ovom filmu.

Čini se da se vaši junaci zaljubljuju u dvojnike svojih partnera?

- Da, ali oni se u stvari zaljubljuju ponovo u one iste osobe koje su nekad voleli.

Foto Promo

Detalji iz filma "Oduzimanje" , Foto Promo

Foto Promo

Komplikovani odnosi junaka "Oduzimanja" na kraju prerastu u pravi triler, žanr koji ste negovali i u prethodnim ostvarenjima, a koji nije uobičajen za iransku kinematografiju?

- Film je, pre svega, priča i važno je da bude interesantna, da pridobije publiku. Ne pišem naučni članak o identitetu ili o braku, već govorim interesantnu priču i želim da se gledalac pita šta će se sledeće desiti, da držim njegovu pažnju sve do kraja filma. Triler je moj način za to, i u pravu ste, Iranci ne prave često takve filmove, ali oni koji su gledali moje prethodne radove znaju da su svi takvi. Moji filmovi se razlikuju od većine iranskih filmova.

Iza vas je nekoliko uloga u sopstvenim, ali i tuđim filmovima. Da li ste razmišljali da igrate i u "Oduzimanju"?

- Ne, jer nisam profesionalni glumac. Glumim jer uživam u tome, nekad i zbog novca... ali ovaj film je zahtevao vrhunskog, ozbiljnog glumca, nekog ko će da igra dve različite osobe, da ih prikaže tako da publika uvek zna ko je ko na ekranu. To zahteva veliku veštinu, a ja to nemam.

Sve vreme u pozadini čujemo žuborenje vode, kišu ili česmu koja kaplje...

- Da nije bilo tih pratećih momenata oko bračnog para i njihovih dvojnika onda bi izgledalo da se strašne stvari dešavaju samo njima. Ali, kada imate kišu koja neprestano pada dok pratimo naše junake, tada se čini da se grozne stvari dešavaju svuda oko nas i da postoji još neko, osim njih, ko u tom trenutku pati. Ta uporna kiša pokazuje da oni nisu jedini problem, da ima i većih, da je napolju apokalipsa. Čini se da je ceo svet skrenuo s puta, ispao iz šina.

To je baš pesimističan pogled na svet?

- Da, baš tako. Ali, ovde je u funkciji filmske priče. Ipak, u svoju odbranu mogu da kažem da usred tog haosa, horora i strašnih stvari mi pronalazimo ljubav.

Hagigi u onlajn razgovoru sa našom novinarkom, Foto privatna arhiva

Iranska kinematografija je decenijama unazad slavljena i nagrađivana i tako je sa svakom novom generacijom autora. Kako se dostiže taj visoki umetnički standard?

- Prvenstveno zato što je pripovedanje u osnovi iranske kulture, imamo izuzetno bogatu tradiciju, volimo da pričamo priče, a o tome svedoče neka od najvećih književnih dela kroz vekove, pesme, legende... koje su nastajale u Iranu. Pripovedanje je duboko ukorenjeno u našoj duši. S druge strane, teško je to objasniti, ali kada živite u represivnom društvu u kom nije moguće govoriti slobodno, morate naći druge načine da izrazite svoja osećanja, svoje misli. Tada se okrećete pripovedanju, a film je danas najbolji način da pričate priču. Tako da su za visok standard iranske kinematografije zaslužni i pripovedačka tradicija i potreba ljudi da se izraze, da kažu ono što im je na duši. Naravno, ne smemo zaboraviti ni dugu i slavnu filmsku tradiciju, i pre iranske revolucije, i posle nje, sa Abasom Kijarostamijem i drugima. Oni su postavili letvicu izuzetno visoko za sve one koji dolaze. Ako želiš da se baviš filmom u Iranu, onda postoji standard koji moraš da dosegneš, velikani koje ne smeš da izneveriš. Za nas je film ozbiljna stvar i zbog toga smo, pretpostavljam, drugačiji i bolji.

Da li ste imali problema sa cenzurom u vašim filmovima?

- Da, toga uvek ima, obično traže da promenite nešto, ali do sada sam uvek odbijao. I "Oduzimanje" tretira zabranjenu ljubavnu vezu, bili smo usred razgovora sa bordom za cenzuru kada su počeli protesti, i onda smo, jednostavno, prestali da pričamo.

Živite i radite u Teheranu, a javno ste podržali proteste žena u Iranu. Nedavno vam je oduzet pasoš...

- Da mi nisu oduzeli pasoš, bio bih sa vama, u Srbiji, i promovisao svoj film. Nisam ga još tražio nazad, ali verujem da ću ga dobiti uskoro. Nalazimo se usred revolucije i veoma je teško znati šta će se desiti, šta nas čeka. Ipak, optimista sam, možda će trebati vremena, ali verujem da će stvari krenuti nabolje. Ne žalim ni za čim. Ono što sam rekao je prava stvar i nastaviću da podržavam proteste.

DVOSTRUKE ULOGE

IAKO je motiv dvojnika čest u kinematografiji, Hagigi je otišao korak dalje, pa su oba njegova junaka srela svoje "blizance", odnosno, glumica Tarane Alidosti i njen kolega Navid Mohamazade igrali su dvostruke uloge. Da li je bilo komplikovano snimati?

- Čini se tako, ali zaista nije. I drugi su to radili pre nas, dobro smo se pripremili, a imali smo i odličan tim za specijalne efekte. Osim toga, radili smo sa vrhunskim glumcima, tako da je sve teklo kako treba - kaže nam Hagigi.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)