INTERVJU Slikarka Biljana Đurđević: Zaglavljeni smo u blatu Danteovog kruga pakla

Miljana Kralj

15. 05. 2022. u 10:23

IZ veka u vek, ponavljamo na stotine istih i sličnih grešaka, za koje smo već shvatili da su bile devastirajuće za čovečanstvo, ali i prirodu, tvrdi u razgovoru za "Novosti", Biljana Đurđević, slikarka, profesor beogradskog FLU i gostujući predavač na njujorškom Univerzitetu Parsons.

ИНТЕРВЈУ Сликарка Биљана Ђурђевић: Заглављени смо у блату Дантеовог круга пакла

Foto M. Anđela`

U Salonu MSUB, u Pariskoj ulici, ova umetnica velike međunarodne reputacije, predstavlja novi ciklus - "Studija slučaja", sa slikama u kojima, piše kustos Miroslava Karić, "u svojevrsne alegorijske scene snažnog dramskog naboja" vizuelno sažima fenomene otuđenosti, socijalne anksioznosti, agresije, nasilja, mehanizama kontrole, medijske manipulacije, indukcije straha...

* Jedna od ključnih tema ovog i prethodnih cilusa jeste otuđenje, ali vaše poruke nisu direktne. Kako dolazite do tih metafora?

- Ne znam koji su mehanizmi i kako ih stvaram, ali znam šta me pokreće i sa čim imam najviše korespondenciju. Da bih ušla u rad na svojoj slici, moram da budem u njoj. To ironično, samo po sebi, nosi neku vrstu otuđenja. Ali, najbitnija od svega mi je komunikacija sa idejama drugih umetnika, filozofa, književnika, koji su se bavili istom tematikom, čime dograđujem platformu sa koje počinjem da radim. Postoji i jedan drugi nivo: odbacivanje svega, da bi se došlo do novog stanja stvari, da bih to prikazala iz sopstvenog ugla. Prvo se pretrpam, a onda se ogolim. Na neki banalan način rečeno, tako dolazim do prizora objekata, ljudskih tela, stanja. Uđem prvo u komunikaciju, koja je često veoma emotivna, a iz toga u fazu kada sam sama sa sobom.

* Oslanjate se u radu na filozofiju, književnost, često autore iz antike, a dela vam govore o savremenosti, odnosno negativnim vizijama budućnosti?

- Dugo sam bila ubeđena da se bavim distopijama, a onda shvatila da sam duboko u ilustraciji svakodnevnog života. Dok god sam verovala da je posredi distopija, imala sam otklon od rada, a onda me gotovo udarila ta najtužnija stvar, da sve to zapravo živimo. Kada referišem na stare filozofe i pisce, to je pre svih Aristotel, a u novom ciklusu - Dante Aligijeri. Nažalost, stalno preživljavamo istu istoriju. Taj ljudski rod ništa ne radi kako treba. Sve vreme smo u repeticiji onoga što ne bismo smeli da ponovimo.

* I sada smo u situaciji, za koju se govori "nikada nije bilo ovako - pandemiju smenjuje rat". Da li je baš tako?

- Nije, jer stalno gledamo jedan te isti film iznova, bez namere da operateru kažemo: "Hajde pusti nešto novo!"

* Vaša nova serija započeta je radom "Oruđe delanja", na koji se nastavila grafička novela, a na nju i veliki formati, u čemu, takođe, ima mnogo ponavljanja?

- Dugo mi se ove ideje muvaju po glavi, postoje čak na nekim crtežima iz devedesetih godina, a tek sad sam ih artikulisala kao novi opus. Grafička novela, čiji sam u početku bila veliki protivnik i izdavač "Besna kobila" su mi mnogo pomogli. Da nije bilo njih i Jelene Spajić sa FLU, drugačije bi izgledala i "Studija slučaja".

* Tema izložbe je degradacija ljudskog roda smeštena u prostore napuštenih fabrika, železničkih stanica, koji deluju gotovo metafizički...

- Prostori od armiranog betona ne mogu da se zagreju, pa su metafora hladnoće i otuđenosti čoveka, nedostatka topline. Šta god sa njima čovek da uradi, koliko god sveća da upali, opet neće dobiti dom. Mnogo su mi važni ti prostori, pa sam u Fondaciji "Prada" u Milanu, koja je sva od betona, umesto da gledam izložbu, sve vreme fotografisala zidove.

* U tom prostoru na vašim slikama glavni junak je jedan muški lik koji se ponavlja, ko je on?

- Može da bude bilo ko od nas. Običan čovek. Šezdesetih godina, u Njujorku je urađen Milgramov eksperiment, kojim sam se vodila, a bavio se time kako običan čovek, ako ima nadređenog, prihvata da radi neke stvari, bez obzira kakve to posledice ima po druge. Tako su u koncentracionim logorima, recimo, zlostavljači svoje postupke objašnjavali onim što su im nadređeni rekli da rade. Reč je o nedostatku odgovornosti za mučenje drugog ljudskog bića, ili prirode, što nije u skladu ni sa osnovama humanosti, ni sa etikom. Bilo mi je važno i da taj lik ima mladalačko telo, zbog povodljivosti mladih u grupi, koja nosi agresivnost i opasnost. To je ultra dokazivanje, koje objašnjava jedan simptom društva, to pokazivanje drugima, da možeš da budeš gori nego što oni jesu.

* Zašto ste se opredelili za monohromatiku?

- Od početka sam za sagovornika imala Dantea, tako da je izložba svojevrsna referenca na njegov osmi krug pakla, sa tim monohromnim blatom. To doprinosi jednoj gadnoj atmosferi duha čoveka. Pratila sam liniju opisa jaruga, kao sivih i došla do ovog ambijenta slika. Da ne zvuči prepotentno, ali što je Vergilije bio Danteu, Dante je meni, vodio me kroz krugove pakla. Zaustavio me je na osmom, u kome su sve naše nedaće.

* Imamo li šanse da dođemo do čistilišta?

- Ono postoji ako ustanemo, a ne odustanemo. To je razlika kada si saučesnik, ili neko ko gradi bolju budućnost.

* Na izložbi ste iskoračili iz slike u nove tehnologije?

- Davno sam krenula da radim animaciju, ali sam sebe morala da vratim, jer sam se "pecala" na neka već data tehnološka rešenja. Bilo mi je zato važno da nađem način da uđem u animaciju, a da ostanem u slici, verna sebi. Korigovala sam se, pa su sada prikazane animacije - slikani pokreti. Tri ulja na platnu su "frejmovi" korišćeni za animaciju pokreta.

Foto M. Anđela`

* Paralelno ste prisutni na svetskoj i našoj likovnoj sceni...

- Internet je mnogo doprineo tome da se svi između sebe znamo, to više nije ni varoš, već pravo globalno selo. Ko god da nešto uradi, već istog dana znamo i šta je uradio i gde je izlagao. Ali, za našu scenu karakteristična je promocija površnosti, što me onespokojava. Imamo afinitet za brza rešenja. Taj proces na "prvu loptu", zaigravanja trendovima bi trebalo onesposobiti. Tržište, koje trpi sve, dosta se tu umešalo, u nekim drugim zemljama i pre naše. Značajno je zato intervenisati u trenutku studiranja.

* Kao profesoru, šta vam je tu presudno?

- Dobili smo nastavni program, oličen u Bolonjskoj konvenciji, koji insistira na mediokritetu. Nažalost, sada postoji to ograničenje opterećivanja studenata, prema kome je maksimum koji mogu da istrpe 100 strana, jer će im Bože moj, pući glava, ako pročitaju više. Tako se stvara konstrukcija površnog čoveka, koji nije izgradio kritičko mišljenje, razvijanje sopstvenih ideja, već prihvata šta mu je servirano. Ne treba degradirati te mlade mozgove. Svoje studente teram da čitaju, da ne prihvataju olako ni kada slušaju muziku. Obično na prvim časovima, kao radnu vežbu puštam neku od legendarnih pesama, kao što je Sympathy for the devil "Rolingstonsa", pa im objašnjavam njenu pozadinu - od Bulgakova i "Majstora i Margarite", pa nadalje. Ne želim da stvari prihvataju zdravo za gotovo.

VELIKI FORMAT KAO MARATON

* ZA vaš rad karakterističan je i veliki format?

- Volim tu vrstu nadmetanja sa sobom, a ne sa stvarima i ljudima oko nas. Veliki format je kao maraton, ali da bi se on istrčao morate to voleti, a ne trčati radi trčanja i slikati radi slikanja. On mi daje mogućnost da dosta toga kažem, a ne odem u ilustraciju, da ostanem u likovnosti dela. Svaka projekcija u mojoj glavi je vezana za format. I mali i veliki.

PREPOZNAVANjE

O DUGOGODIŠNjOJ saradnji sa istoričarem umetnosti Miroslavom Karićem, koji je kustos i ove postavke, umetnica kaže da su se jedno u drugom prepoznali:

- Pored toga što je odličan istoričar umetnosti, on je i erudita, i sa njim je uvek interesantno pričati. Ima i prijatnu narav. Kada je neko dobar čovek, sve je lako posložiti. Ono što je najbitnije je njegovo veliko profesionalno iskustvo.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

UEFA GLEDA I NE VERUJE: Evo šta će Belorusija da uradi zbog EURO 2024