ČUDA I NISU TAKO RETKA: Dejan Aleksić, uoči svečanosti uručenja nagrade "Gordana Brajović" u Aleksincu

Marina Mirković

10. 05. 2022. u 09:49

AUTOR raznovrsnog književnog opusa, podjednako dobar u poeziji, u poemi, u prozi i u drami, Dejan Aleksić je na najboljim tradicijama Radovića i Vladimira Andrića stvorio inovativnu pripovednu zbirku, zasnovanu na apsurdu, paradoksu, poetici oneobičavanja, metafikciji, "Malo-malo pa slon" - zabeležio je žiri za dodelu nagrade koja nosi ime Gordane Brajović.

ЧУДА И НИСУ ТАКО РЕТКА: Дејан Алексић, уочи свечаности уручења награде Гордана Брајовић у Алексинцу

Dejan Aleksić, Foto Z. Jovanović

Time je potvrdio svoju poetičku vernost čudu i zaslužio ovo priznanje za najbolje književno delo u 2021. godini - koje će mu biti uručeno upravo danas.

Na pitanje kakva literatura za decu nam je potrebna i kako ocenjuje tu književnu produkciju u nas, a kako bi se ona mogla sagledati u odnosu na svetsku i globalne trendove, Aleksić kaže:

- Naša literatura za decu je duboko ukorenjena u opštu kulturu i vaspitanje dece i mladih i gotovo je nemoguće zamisliti detinjstvo u kojem se ne pojavljuju dela Jove Zmaja, Desanke Maksimović, Branka Ćopića ili, recimo, Duška Radovića. Ne samo zato što su dela ovih autora deo obaveznog školskog programa, već i zbog toga što se deca s njima sreću i u okviru neformalnog, kućnog obrazovnog procesa. Najbolja književnost za decu ima univerzalnu vrednost. Dakle, duh vremena i sve što donosi promene u čitalačkom senzibilitetu ne umanjuju značaj takve literature. Ono što može biti nova čitalačka potreba najčešće su tematski okviri. Tako danas imamo pojačanu sklonost ka epskoj fantastici ili, na primer, neku vrstu izraženijih očekivanja prema temama iz oblasti generacijskih problematika. I po domaćoj književnoj produkciji vidimo da u svetu globalne povezanosti prednjače određeni trendovi.

Foto Arhiva

Da li su pesnici za decu dovoljno bliski deci koja neretko nama, iz starijih generacija, bivaju nalik vanzemaljskim bićima? Ili ona, i danas, i dalje očekuju, traže, žele isto što i mi nekada - nekog Zmaja i Ćopića, Brane (Crnčevića, Cvetkovića), Radovića, Ršuma...?

- Da, lepo primećivanje. Današnja deca odrastaju u eri digitalne stvarnosti, u zavodljivim simulakrumima. Ali i književnost je jedan lep simulakrum, dovoljno moćan - ukoliko, naravno, imamo ispravan odnos prema njemu - da nas učini saučesnicima atraktivnih istina. Književnost je, na saznajni i deduktivan način, uvek interaktivna. To je ono što moramo pokazati najmlađim čitaocima. Jednom kada to otkriju, neće se tako lako odreći knjige. A velika književnost, kakvu su stvarali autori koje pominjete, velika je upravo stoga što proigrava nešto imanentno svakom detetu: humor, logičku igru, raskoš jezičkih obrta, avanturu, imaginaciju... Dakle, ona nije trendovski oročena. Moderna je - kakve god novotarije da nam donosi vreme.

Koliko ste u toku sa stvaralaštvom dece - pesnika, i sagledavate li tu neke uticaje?

- Uključen sam vrlo intenzivno u te tokove. Imam brojne susrete s decom, u školama, bibliotekama, na raznim manifestacijama. Kada je reč o njihovom stvaralaštvu, deca - kao i obično - oponašaju ono što ima se predstavlja kao model. Oni najtalentovaniji već umeju da se odupru uticajima i stvore nešto autentično. Zanimljivo je da to obično nisu najbolji i najprimerniji učenici, već deca s povišenim stepenom buntovne prirode. To su upravo oni koji žele da razobruče matricu, oni skloni "rušenju idola". Svakako, to su malobrojni primeri, ali me uvek najviše oduševe.

Pored ovog našeg konkursa, postoji i Ršumova akademija "Saradnici sunca", nazvana Dušku u čast - gde se mladi uče stihovanju. Uči li se to(me) odista, i u kojoj meri?

- Pisanje je, donekle, i zanat. A svaki zanat se može naučiti, srazmerno snazi posvećenosti i volje. Jedan veliki američki pesnik, držeći kurs kreativnog pisanja, rekao je:

"Dajte mi vremena i od svakog ću čoveka načiniti solidnog pesnika." Naravno, on je znao da je između "solidnog" i "velikog" nepremostiva razlika, koja se ogleda u tome da je ovaj prvi samo lepa potvrda da se čovek može naučiti plemenitosti, a drugi da je plemenitost samo ukras ako uza sebe nema i dar. Dar je ono što se ne može preneti. To, ipak, ne znači da škole pisanja ne treba da postoje. Ako neko ume da prenese tu vrstu veštine, onda je to Ršum. Siguran sam da takvo iskustvo polaznike uvodi u sasvim novi horizont, u sasvim poseban način gledanja na svet.

Foto Promo

Verujete li da će poezija opstati zauvek - i kao poziv, profesija, zanat, da će uvek biti onoga koji za sebe sa ponosom kaže: "Ja sam pesnik"?

- Ne samo da verujem, nego znam da hoće. Kao i svaka druga umetnost. Ne postoji bolji i tačniji način da čovek nauči ponešto o skrivenim oblastima bića i bitisanja od poezije.

Ponajviše zato što je poezija najuzvišenija emanacija jezika, a jezik nas određuje više nego bilo šta drugo. Kada to kažem, ne mislim samo na autore poezije, već i na njene čitaoce. Ozbiljan i posvećeni čitalac poezije je individua kojom nećete uspeti lako da manipulišete. Pre svega što on dobro shvata da je istina konstrukt i da kao takva može biti opasno oruđe nečasnih igara. Potom i zato što on zna da je vidik stvar perspektive, ne nužno i objektivan raspored elemenata u prostoru i vremenu. Poezija nas tome najbolje uči. Zbog toga je potrebna. U našem vremenu je ta potreba mnogostruko izraženija.

Verujete li, kao "podjednako dobar pisac u poeziji i prozi", kako vele, da proza danas ili oduvek, ipak lakše stiže do deteta no stih?

- Proza je, može biti, prijemčivija. Obrazac "prisnog pripovedanja" veoma je važan za decu u ranoj fazi razvoja. Nema idiličnije slike od prizora u kojem roditelji, bake i deke, ili staratelji čitaju priče detetu. Na taj način se postiže posebna vrsta bliskosti, ničim zamenljiva. Jezik priče, klasične ili savremene, svejedno, zavodljiv je i neosetno nas seli iz sveta u svet. Kod poezije je to malo drugačije, ima svojevrsne teatralnosti, jer se jezik uvodi u artističku dimenziju, često je apartan, sintaksički zahtevniji. Zato ja, recimo, volim poemu. U takvim pesmama "dužeg daha" na raspolaganju su mi izražajna sredstva i prozi i poezije. Dakle, držim se priče, ali pripovedam jezikom koji se ne libi da uvede naročitu začudnost u narativni tok.

Susreti najmlađih / Arhiva

Sad već nekolikim nagradama ovenčanu knjigu posvetili ste Vladimiru Andriću, i Jovanu Ljuštanoviću - zašto baš njima, baš ovu knjigu? Da li ste i sami večni dečak, zauvek veran čudu?

- Okončati potragu za čudima po mom mišljenju znači završiti s korisnim životom.

Velika tajna u vezi s čudesnim je u tome što čuda i nisu tako retka. Poneke vrednosti nam se učine običnim stvarima samo zato što su deo svakodnevice. To je zato što smo navikli da za čudo smatramo samo ono što nam se ukazuje retko ili nikada. A, zamislite, i sam život je jedno vrhunsko čudo. Vlada Andrić i Jova Ljuštanović su stvaraoci koji su me neopisivo zadužili. Ostavili su neizbrisiv trag u našoj kulturi - prvi kao stvaralac i urednik, drugi kao teoretičar i istoričar književnosti za decu. Obojica su nas nedavno fizički napustili. Volim da verujem da bi im se knjiga "Malo-malo pa slon" dopala. Imao sam potrebu da im tom posvetom odam zahvalnost i poštovanje.

Uvek pišem za sebe

Uvek pred čitaoca postavljate visoke standarde, od onih ste "profesora koji dosta traže" ali zauzvrat i daju. Ne plašite se posledica odluke da nikada ne podilazite čitaocu?

- Podilaženje je, u stvari, vrsta potcenjivanja, a to je najgore što možete da učinite svom potencijalnom čitaocu. Zapravo, uvek pišem za sebe i hipotetičko drugo lice. To lice je osoba koja želi da od književnosti dobije ono najbolje. Pretpostavljam da su takvi čitaoci u manjini, ali ono što je ređe uvek je i vrednije

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

UEFA GLEDA I NE VERUJE: Evo šta će Belorusija da uradi zbog EURO 2024