TAPIJA SRPSKOG DUHOVNOG IMANJA: Knjiga istoričara umetnosti Dragiše Milosavljevića "Mileševa osam vekova trajanja"

D. GAGRIČIĆ

09. 10. 2021. u 12:09

IAKO je više puta rušena, spaljivana, pljačkana i ostajala bez monaha, nemanjićka zadužbina Mileševa - grobni hram kralja Vladislava i strica mu Svetog Save, srpskom rodu kroz stoleća je bila svetionik svetosavskog duha i ostala tapija srpskog duhovnog imanja.

ТАПИЈА СРПСКОГ ДУХОВНОГ ИМАЊА: Књига историчара уметности Драгише Милосављевића Милешева осам векова трајања

Foto Arhiva

Njoj se dolazilo, u njoj se molilo, sa njom se živelo i delila sudbina u tami ropstva.

Sabirajući brojna svedočanstva iz domaćih i stranih izvora, istoričar umetnosti Dragiša Milosavljević iz Užica u knjizi "Mileševa - osam vekova trajanja" osvetljava sudbinu svetilišta i ulogu u o(p)stanku srpskog naroda, ali i podseća da je mnogo toga ostalo nerazjašnjeno i tajnovito. Još uvek nije pouzdano utvrđeno kad je ozidana svetinja, kako kaže epska pesma, "viš Prijepolja grada bijeloga, ne daleko od rijeke Lima".

- Na osnovu ktitorskih portreta sačuvanih na freskama Mileševe, ali i dopunskih istraživanja, izgleda da je Mileševa osnovana 1218-1219. godine, u vreme kada je na prestolu bio Stefan Prvovenčani. Ktitor je njegov sin Vladislav (1198-1267), u doba kad je bio princ. Mileševa je vekovima sticala slavu i ugled kao svetilište prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save, čije je mošti iz Trnova ovde preneo Vladislav (1238. ili 1239). Sava je bitno uticao na sva zbivanja vezana za osnivanje, izbor mesta, gardnju i uvođenje Mileševe u sam vrh najznačajnijih srpskih duhovnih centara - podseća Milosavljević.

Foto Arhiva

Posetioci, putopisci i izaslanici, koji su stizali bosanskim drumom ili od Dubrovnika i Carigrada - ostavili su zapise, najčešće iz vremena uspona i slave, a samo su je retki zaticali u ruševinama i lepotu fresaka gledali kroz rastinje i korov.

U novembru 1459. godine turska vojska ušla je u Bosnu paleći i pustošeći teritorije kojima je vladao herceg Stefan Vukčić Kosača. Letopisac vrhobreznički, nedaleko od Mileševe, na margini knjige zapisuje da "Turci opleniše i ušegoše Mileševu".

Autor knjige podseća da je teško dati pouzdan odgovor o broju stradanja i obnove svetilišta. Dve velike nesreće sručile su se na Mileševu u robovanju pod osmanlijskim osvajačima. Zbog vekovnog kulta Svetog Save i njegove moći duhovnog povezivanja naroda, Sinan-paša odneo je njegove mošti i spalio ih na Vračaru 1594. godine. Učešća Srba u ustancima 1683-1688. godine bilo je povod za razaranje Crkve Vaznesenja Hristovog i paljenje konaka.

Dragiša Milosavljević, Foto Arhiva

Među više obnova stare lavre, autor knjige piše da je značajna ona još u vreme Osmanlija, od 1863. do 1863. godine. Zahvaljujući upornosti prijepoljskih trgovaca dobijen je ferman od bosanskog vezira, a neki istraživači tvrde da je to bio i deo nacionalnog programa srpske države i crkve za vraćanje duga mestima značajnim za opstanak srpskog naroda.

U knjizi sa preko 430 strana su i svedočanstva da su mileševski monasi bili misionari, odlazili na Svetu Goru, u Rusiju, Moldaviju i druge zemlje, a bratstvo je slalo monahe u Veneciju, centar evropskog štamparstva, za opremu prve štamparije bogoslužbenih knjiga, otvorenu 1544. godine. Ovde su se rađale i zamisli o otvaranju drugih štamparija u srpskim zemljama.

Foto Arhiva

- Raskošno prepisivane i štampane knjige u Mileševi ili one koje su joj darivane - krase brojne biblioteke, muzeje i privatne kolekcije, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Neke od njih smatraju se raritetima vizantijske i postvizantijske kulture, bez ikakve nade u povraćaj u mesto gde su stvarane. Samo se nekoliko knjiga nekim čudom zateklo u Mileševi, bez dokumentovanih tragova o priložnicima ili poznijim donatorima.

Prepisivači brojnih rukopisa iz mileševskih skitova ostavljali su zapise na marginama i poslednjim stranama, kao jedino svedočanstvo o vremenu nastanka, o sudbini manastira, o stradanjima, vlastodršcima, igumanima i, po pravilu, samo sa nekoliko reči o njima grešnima - kazuje, za "Novosti", autor knjige.

Tragika Mileševe može se pratiti i preko njene riznice. Ovde odavno nema relikvija, ikona, zlatnih i pozlaćenih krstova, ripida i drugih brojnih crkvenih dragocenosti, prenetih u seobi na severne teritorije posle 1688. godine ili opljačkanih i prodavanih na bazarima Sarajeva, Novog Pazara, Skoplja...

KIVOT Delo majstora Longina Mileševca, Foto Arhiva

Za živopis hrama na ušću Kosaćanke u reku Mileševku, na zapadnim stranama srednjovekovne države, Sveti Sava angažovao je jednu od najboljih slikarskih radionica iz Soluna. Neke od mileševskih zidnih slika - Bogorodica iz Blagovesti i posebno Beli anđeo na kamenu, vrhunski su evropski estetski dometi 13. veka - prenosi Milosavljević brojna svedočenja i podseća:

- Mileševsko zidno slikarstvo ostalo je do danas svojevrsna vertikala srpske srednjovekovne umetnosti, koja je kristalizovana lepotom pozne antike i zaokružena hrišćanskom duhovnošću. Ta nepogrešivost u tumačenju i analogiji, ta tačnost u formulaciji, to odsustvo suvišnosti, bili su i ostali vizuelni govor jevanđelista, proroka i ktitora, kao i Damaskinovih beseda na praznik Uspenja.

SEOBE ISPRED OGNjA I SABLjE

MNOGO je crkava i manastira širom pravoslavnih zemalja u kojima su se stekli predmeti i crkvene stvari iz Mileševe. Nisu se mileševski kaluđeri odlučivali na dugo putovanje i neizvesnu seobu da bi svoje gole živote ispred ognja i britke sablje izbavljali, već su znali da trpajući sve što je vredno u njedra, bisage i na samare - budućnosti u nasleđe ostavljaju. Onima koji dolaze i koji moraju mnogo toga o njima i njihovim nesrećama saznati - piše, pored oslaog Milosavljević.

ZAVET ČUVANjA

SUDBINA nekih dragocenosti prilaganih na mošti svetitelja graniči se sa mitom. Čaša Ivana Groznog, plaštanica moldavskog vojvode Lapušnjanua, cetinjski aer majstora Georgija, epitrahilj i narukvice nalaze se u manastiru Banja kod Risna. Naslednici onih kojima su predmeti predati na čuvanje u međuvremenu su primili islamsku veru. Zbog zaveta na čuvanje - nisu ih otuđili, već su "i dalje palili sveće nad ovim dragocenostima". Najzad, da ne bi pale u turske ruke, predate su svešteniku, koji ih je odneo u Banju kod Risna, "gde Turci ne vladaju"...

ZAPRATITE NPORTAL NA FEJSBUKU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna