SUSRET SA ISTORIJOM Doktor Andrejka, svetski čovek a veliki patriota - Podsećanje na najveće ime u srpskom i jugoslovenskom fudbalu
DR MIHAJLO Andrejević Andrejka (3. 7. 1898, Požarevac - 20. 9. 1989, Beograd), najveće ime u našem fudbalu. Niko nije dostigao takve domete, niko nije dobio tolika priznanja.
Veliki kod nas, veliki u svetu. Član Izvršnog komiteta FIFE skoro punih pet decenija. Doživotni počasni član najvišeg tela svetske fudbalske organizacije od 1982. Dve godine kasni- je naći će se među prvom sedmoricom zaslužnih fudbalskih radnika odlikovanih ordenom Fifa. Dobitnik je zlatne značke Međunarodnog olimpijskog komiteta. Živeo je devet decenija između fudbalskih stativa, lekarske ordinacije i aule Medicinskog fakulteta, na kojem je 1953. izabran za redovnog profesora. Godinama je pisao u "Borbi" zanimljive članke iz oblasti medicine. Do smrti je obavljao funkciju predsednika Udruženja ratnika Srbije 1914-1918. Naravno da je bio i predsednik Fudbalskog saveza Jugoslavije. Bio je poliglota i lako se sporazumevao na sedam jezika. Svetski čovek, a naš.
Početak karijere dr Andrejke, kako su ga svi zvali, bio je paralelan sa počecima BSK-a. Kao izuzetno darovit, već 1914. zaigrao je za prvi tim. Ratne trube neće zaobići mladog Mihajla - odlazi u dobrovoljce, ali ubrzo biva zarobljen i odveden u Bugarsku. Lako poigravanje sa fudbalskom loptom omogućiće mu povlašćen status u logoru. Nekoliko puta igraće za Levski i FK 13. Ti fudbalski izleti dovešće ga u priliku da pobegne iz zarobljeništva i 1918. učestvuje u proboju Solunskog fronta. Po oslobođenju, odigrao je još nekoliko utakmica za BSK, a zatim otišao za Beč na studije medicine. Ni tamo nije mirovao - nastupao je za rezerve bečkog Vineršport kluba.
PO STICANjU lekarske diplome vraća se u Beograd i postaje najpre potpredsednik a potom i predsednik BSK, kao i sekretar za spoljne poslove Jugoslovenskog nogometnog saveza. Kad se NSJ preselio iz Zagreba u Beograd, najviše zahvaljujući njemu, uprkos bojkotu Hrvata, naša reprezentacija je 1930. stigla u Montevideo, na prvo Svetsko prvenstvo, gde smo podelili treće i četvrto mesto.
Ovo bi otprilike trebalo da piše u enciklopediji Srbije pod bibliografskom jedinicom Mihajlo Andrejević da ona postoji. Ali, predstavu o ovom značajnom čoveku generacije će sticati na osnovu kadrova iz filmova i serija o mundijalu u Montrealu - "Montevideo, bog te video" i "Na putu za Montevideo". Manje je važno što utakmica protiv Bugarske nije bila "prijateljska" već zvanična, u okviru Balkanskog kupa, i odigrana mnogo ranije nego što je prikazano u filmu, dok je pred sam polazak u Urugvaj reprezentacija igrala protiv tada moćne Ujpešt dože i pobedila sa 5:3. Nije mnogo važno ni to što je u filmu Tirke bukvalno sa ulice doveden da igra derbi za BSK protiv Jugoslavije, mada je u stvarnom životu bilo mnogo dramatičnije - on je iz rivalske Jugoslavije prešao u BSK za popriličnu svotu novca. Recimo da je sve to romantičarsko idealizovanje prošlosti u funkciji dobro upakovanog filmsko-televizijskog projekta. Ali, doktor Andrejka zaslužuje da se o njemu kaže koja reč više.
Ceo njegov život bio je ispunjen ljubavlju prema fudbalu i medicini. Kada je došlo vreme za specijalizaciju, kod njega nije bilo dileme. Postao je specijalista za plućne bolesti i tuberkulozu. Rešio je da život posveti lečenju najveće pošasti prvih decenija dvadesetog veka.
Jake veze koje je ostvario preko fudbala pomoći će mu ne samo u stručnom napredovanju, već i u nabavci novih generacija medicinskih aparata. Prvi moderan rendgen aparat stići će u Jugoslaviju upravo zahvaljujući dr Andrejeviću, preko Australije, i to po desetostrukoj nižoj ceni.
FINALE Svetskog prvenstva u fudbalu 1966. na Vembliju obeležio je sporni gol Džefa Harsta u produžecima utakmice (Enleska - Nemačka 4:2), a u senci je bio dr Mihailo Andrejević, predsednik Medicinske komisije. Fifa je prvi put uvela testiranje igrača na nedozvoljena sredstva. U to vreme, Andrejka piše doktoru Maksu Dancu, predsedniku zapadnonemačke sportske federacije i obaveštava ga da su testovi pokazali prisustvo izvesne količine efedrina u krvi trojice igrača, kojima se ne navode imena. Ova supstanca koristi se u sprejevima za nos, ali i kao stimulativno sredstvo. Tehnički gledano, igrači su bila dopingovani, ali ovaj propust Nemcima nije doneo sankcije.
O dr Mihajlu Andrejeviću svi su govorili kao o istinskom gospodinu, svetskih manira. Uživao je poštovanje i vlasti i opozicije, i onih koji su bili za kralja a i onih koji su sa simpatijama gledali ka Moskvi. Bio je rodoljub. Vreme okupacije proveo na relaciji između bolnice kojom je rukovodio i kuće. Mnogi poznati Beograđani koji su bili na listama Gestapoa i Specijalne policije nalazili su utočište kao pacijenti kod doktora Andrejke, najčešće pod drugim imenom. Jedan od njih bio je čuveni pesnik, urednik i izdavač časopisa "Misao" Sima Pandurović. Njegovu glavu tražili su i Nemci i nedićevci, i Gestapo i Specijalna policija. Gotovo dve godine dr Andrejka je krio Simu po bolnici. Premeštao sa sprata na sprat, sa odeljenja na odeljenje, pri tom često mu menjajući ime. I Sima je dočekao oslobođenje živ i zdrav. Ali, tek onda počinju njegovi ozbiljni problemi. Predstavnici nove vlasti, najverovatnije iz književnih krugova, nisu zaboravili neke Simine modernističke ideje koje su bile usmerene protiv realizma u umetnosti. Biva uhapšen i ubrzo osuđen na dvadeset godina gubitka građanskih prava.
ZAHVALjUJUĆI profesoru Andrejeviću, FIFA je otvorila front protiv dopinga u fudbalu. Ali, ni lekari klubova i reprezentacija nisu sedeli skrštenih ruku. Otkrivali su svojim štićenicima nova stimulativna sredstva, naravno, ona koja nisu bila na spisku zabranjenih. Posle Svetskog prvenstva u Španiji 1982. lekar prvoplasirane reprezentacije, Italije, dobio je najveću novčanu nagradu. Zašto lekar, a ne trener, upitali su se mnogi. Odgovor je imao doktor Andrejka: "Uoči svake utakmice igračima je ubrizgavao koktel čiji osnov je činio sok izvučen iz telećih brizli. Italijani su igrali kao u transu, gotovo da su se prošetali Mundijalom u Španiji."
Profesor Andrejević ispričaće i jednu tajnu, dugo čuvanu u fudbalskim krugovima Jugoslavije. Naime, u poluvremenu majstorice Jugoslavija-Španija za odlazak na Svetsko prvenstvo u Nemačkoj, 1974. godine, doktor Andrejka je našim igračima dao injekciju rastvora čokolade.
"To će, valjda, biti jedina utakmica koju će naši reprezentativci odigrati u istom ritmu i pobediti sa 1:0, golom Josipa Katalinskog."
Put u Montevideo i podela trećeg i četvrtog mesta na prvom svetskom šampionatu bila je omiljena tema dr Andrejke. Evo čega se sećao kada je brod pristao u Rio de Žaneiro:
Posle prvog Svetskog prvenstva i uspeha koji je postignut, Nogometni (Fudbalski) savez Jugoslavije bio je "pun kao brod". Hrvatska je momentalno ukinula svaki bojkot i zatražila svoj deo prihoda.
USTAŠE NA DOČEKU U MONTEVIDEU
PRILIKOM iskrcavanja naših igrača u Montevideu dogodila im se jedna neprijatnost. "Kada smo već bili na kopnu, poveća grupa naših iseljenika dočekala nas je našim pesmama i sviranjem na tamburicama. Međutim, druga, manja grupa, vikala nam je: "Dole Srbi!" valjda zato što su znali da u timu naše reprezentacije nije bilo igrača iz Hrvatske i Dalmacije, a možda su to bili provokatori iz ustaških redova, koji su i tada bili u emigraciji. Mnogobrojni policajci koji su nas obezbeđivali ubrzo su raščistili teren i ovi bukači su udaljeni sa pristaništa.
Preporučujemo
Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna
U POTRAZI ste za stanom u centru grada koji je dovoljno izolovan od gradske vreve, okružen zelenilom i rekom, a s druge strane vam je podjednako važno da kvart ima odlične saobraćajne veze sa svim delovima Beograda?
18. 04. 2024. u 10:00
BORBA ZA PRVI KORAK I DALjE TRAJE: Meridian fondacija još jednom pomaže lečenje Anastasie Mitić (VIDEO)
ANASTASIA Mitić je dete koje mnogi u njenom okruženju nazivaju “malim herojem” i čiju životnu priču prati neprestana borba od samog trenutka rođenja.
13. 04. 2024. u 10:00
TREĆA NEDELjA U ZAVOJIMA: Nina pokazala rane na nogama
GLUMICA Nina Janković doživela je neugodnu povredu.
22. 04. 2024. u 10:38
Komentari (0)