UBRZAN RAD SRCA I NESANICA ZBOG - DEPRESIJE: Zdravstveni problemi česti kod neprepoznavanja psihičkih teškoća

Snježana Vidačković

31. 05. 2022. u 19:50

UBRZAN rad srca, visok krvni pritisak, problemi sa disanjem, nagon za povraćanjem, učestalo mokrenje vrlo često su znak nekog psihičkog problema. Pacijenti to uglavnom ne primećuju, te se obraćaju internistima, gastroenterolozima, urolozima...

УБРЗАН РАД СРЦА И НЕСАНИЦА ЗБОГ - ДЕПРЕСИЈЕ: Здравствени проблеми чести код непрепознавања психичких тешкоћа

Foto: Free Images Pixabay

Ukoliko lekar ne prepozna da su to pokazatelji nekog emotivnog poremećaja, vrlo lako se skrene u pogrešnu dijagnozu, samim tim i u neodgovarajuće lečenje.

Te telesne manifestacije psihičkih tegoba jasno ukazuju da se nešto dešava u čovekovom organizmu. Vrlo je lako odustati od odlaska psihijatru, teže je motivisati pacijenta koji ima problem sa mentalnim zdravljem da potraži pomoć. Saveti poput "nije ti ništa", "uzmi nešto i radi", "naspavaj se, pa će proći", "umislio si" možda jesu dobronamerni, ali su pogrešni i takvi da će još više pogoršati stanje.

U razgovoru za "Novosti", profesor doktor Milan Latas, psihijatar u Klinici za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra Srbije i autor knjige "Anksiozni poremećaji - teorija i praksa", potvrđuje da se telesnim tegobama vrlo lako mogu maskirati psihički poremećaji poput anksioznosti, depresije, stresa. Svega onog što se nekad nazivalo "neuroza".

- Taj termin se više ne koristi u savremenoj psihijatriji. Nastao je krajem 19. i početkom 20. veka jer su to zapaljenja nerava koja su dovodila do poremećaja, odnosno "neuroze". Međutim, savremena psihijatrija potpuno je isključila taj pojam, formulisani su različiti psihijatrijski poremećaji poput anksioznosti, stanja straha, brige, zabrinutosti, panike. Tu su i depresija, distimija kao poremećaj raspoloženja, opsesivno-kompulsivni problem, koji karakteriše prevremeno razmišljanje o nekim stvarima ili radnje koje to sve prate. Takođe, imamo i hipohondriju, te konverzivne i disocijativne poremećaje. To je sve sada razdvojeno, jer su oni međusobno različiti, po simptomima, i po nastanku. Drugačiji su i genetika, rast i razvoj čoveka, pa samim tim i terapija.

Foto Privatna arhiva

profesor doktor Milan Latas

* Koliko grešimo ako ne prepoznamo poremećaje, ako mislimo da teže dišemo zbog lošeg vremena, ili da nas stomak muči jer smo nešto loše pojeli?

- Veoma često ljudi od lekara dobiju odgovor "nije ti ništa", misleći da su srce, stomak i pluća u redu, a zanemaruju psihički status koji potiče od neke muke, stresa, straha ili brige koja čoveka pritiska. Takve telesne manifestacije najjače su u stanjima straha, brige, anksioznosti i napada panike. Mi to zovemo vegetativni nervni simptomi jer su nastali pod uticajem autonomnog nervnog sistema. Kod onih koji imaju neki strah, "lupanje" srca bude jako, često i smeta čoveku. Pacijent to tumači kao znak telesnog, a ne mentalnog poremećaja, te odlaze kod lekara specijalista, u zavisnosti od toga šta ga muči. Strah se vrlo često vezuje i za napetost u stomaku, dijareju, opstipaciju, nesanicu. Ključno je da lekar prepozna potrebu da uputi pacijenta psihijatru.

* Na osnovu čega lekar koji nije psihijatar može da pretpostavi kakvo je psihičko stanje pacijenta?

- Što se tiče kardioloških tegoba, najčešće su iza njih s jedne strane briga i strah, a sa druge neraspoloženje i depresija. Lekar to može prepoznati kroz četiri pitanja, a to su: "Da li često i previše brinete o svakodnevnim stvarima", "Da li često imate osećaj uznemirenosti, straha, panike i to uglavnom ne možete da kontrolišete", koja se odnose na strah. Depresija se da naslutiti kroz odgovore na: "Da li se u poslednje dve nedelje svaki dan osećate tužno, nesrećno, neraspoloženo" ili "Da li ste u poslednje dve nedelje svakog dana imali osećaj da ne uživate u stvarima u kojima ste nekad uživali, poput sporta, čitanja, kupovine". Ljudi koji imaju problem sa depresijom nemaju volju da se bave onim što su pre voleli. To je jedan od ključnih znakova depresije.

* Na koji način se ovi poremećaji mogu lečiti?

- Različiti su, pa ni terapije nisu iste. Dva su glavna načina lečenja - lekovima, što je dominantnije i psihoterapijom. Naravno, moguće je i kombinovanje. Moderna farmakologija veoma se izmenila u poslednjih 20 godina, tako da sada imamo dobru paletu lekova kojom možemo da pokrijemo psihijatrijsku terapiju, tako da potpuno uklonimo ili umanjimo tegobe. To su naši željeni efekti. Ljudi se s pravom plaše šta će se dogoditi kada uzmu lek, da li će biti neželjenih efekata. Pitaju da li će spavati po ceo dan, hoće li se osećati mamurno, kako će funkcionisati na poslu, da li će izgledati kao zombi.

Foto Shutterstock

* I kakav je odgovor?

- Odgovor je - ne. Savremeni lekovi isključuju tu opciju i naprotiv, pacijenti se u normalan život vraćaju vrlo brzo, možda već narednih dana ili nedelja. Međutim, brine ih i zavisnost od medikamenata. Otvoreno kažem, mi se suočavamo sa terapijskom zavisnošću. To znači da je u određenom periodu života čoveku potreban lek sa kojim dobro funkcioniše, a bez njega ne bi bio dobro. Da li zbog genetskih predispozicija, stresova, tada je bolje uzimati terapiju i biti dobro nego ostati bez leka. Kada se stanje stabilizuje i kada se uklone uzroci problema, onda lako smanjimo dozu leka dok ga potpuno ne ukinemo.

* Postoji li opasnost i od nekontrolisanog uzimanja sedativa, pogotovo ako ih, recimo, propiše kardiolog uz redovnu terapiju za bolesti srca?

- Gotovo je pravilo kod internista da se propisuju anksioltici, odnosno sedativi, benziodijazepini. Veoma često, bez ikakvog opravdanja, prepisuju se takvi lekovi, iako nisu potrebni svima u tom momentu. Neki ljudi zaista nemaju teškoća sa mentalnim zdravljem i ne treba im to davati uz terapiju za kardiovaskularne bolesti. Još veći problem javlja se da, kada dobiju te lekove, pacijenti ih uzimaju nekontrolisano narednih godina, nekad i decenija jer se internisti baziraju samo na internističkoj terapiji, a ne prate i terapiju benzodijazepinima, ljudi ih uzimaju ili ne, na svoju ruku, kad hoće i koliko žele. To je pogrešan način upotrebe leka. Svaki medikament treba da se uzima poput antibiotika, u određeno doba dana, više puta, da bi se postigla određena koncentracija, a samim tim pravi efekti terapije.

* Kada govorimo o zanemarivanju psihičkih problema, tu neretko zakažu ostali lekari, ali i pacijenti. Zašto je i dalje mali broj onih koji, po uputu, dolaze kod psihijatra?

- Možda samo 20 ili 30 odsto njih koji budu upućeni psihijatru ovde dođu. Kada im lekar to kaže, onda pacijent misli "ne, nisam lud da bih išao kod psihijatra", konsultuju se sa porodicom ili nekim od poverenja ko mu isto kaže da nije lud, te "ako odeš tamo, daće ti lekove od kojih ćeš biti kao zombi, promenićeš se i nikad nećeš biti onaj stari". To su zastarela razmišljanja koja nemaju veze sa savremenom psihijatrijom. Ali su i dalje prisutna iz straha i neznanja.

Foto: Free Images Pixabay

Lakše prihvataju tretman na daljinu

* Zašto je odlazak psihijatru toliko teži nego, recimo, poseta kardiologu?

- Globalno, još postoji strah od psihijatrijskih bolesti, terapije, bolesnika, psihijatara uopšte. Vrlo često čujem: "Ti kao psihijatar mene skeniraš sad, sigurno znaš šta mislim i kako se osećam". Tako veliki broj ljudi misli. To nije tačno, ne znamo mi tako da procenimo, već moramo da imamo neke instrumente na osnovu kojih ispitujemo stanje. Međutim, ljudi sada lakše traže pomoć nego pre 30 godina. To se najbolje videlo u doba korone, kada su ljudi osećali probleme u mentalnom funkcionisanju, a iako podrška nije bila moguća u institucijama, bila je dostupna onlajn i telefonom. Mislim da se lakše odlučuju na tu varijantu.

BONUS VIDEO - Osnovne vežbe za istezanje vrata: Dovoljna je samo jedna stolica

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

TREBALE MU PARE ZA TIKET, PA UZEO ŽENINU KARTICU: Došla je sa posla umorna i odmah legla da spava, to mi je bila idealna šansa (VIDEO)