Kada su Mađarice zabavljale Piroćance: Ko su bili najpoznatiji gosti pirotskih kafana

KAKO je izgledao kafanski život u pirotskom kraju u protekla dva veka, nazivi kafana, šta se u njima jelo i pilo, ko su bili vlasnici kafana i mehana, čemu su, osim osnovnoj nameni još služile, ko su bili najpoznatiji gosti i ko ih je zabavljao?

Odgovore na ova, ali i na mnoga druga pitanja vezana za pirotske kafane i mehane, dala je istoričarka i viši kustos pirotskog Muzeja Ponišavlja Mila Panajotović. Ona je svoje obimno istraživanje na osnovu arhivske građe, dokumenata, svedočenja, listanja teftera, privatnih zapisa i svedočenja, legata i ostalog što je vezano za kafanski život, pretočila u knjigu, koja otkriva istoriju ugostiteljstva u ovom kraju, ali i ulogu najvitalnije institucije u miru i ratu.

PROCVAT kafanskog života desio se, prema rečima Mile Panajotović, između dva svetska rata, dok su se u periodu do oslobođenja od Turaka 1877. godine u mehani mogli dobiti jedino hrana, vino, čaj, prenoćište i smeštaj i zob za stoku, odnosno za konje kojima se putovalo. U to vreme mehane nisu imale "toalete" i ostale ugodnosti kakve poznajemo sada, već su oni uglavnom bili po nekoliko desetina metara udaljeni od glavnog objekta.

- Početkom 20. veka, kafane su postale poluhoteli u neku vrstu rasadnika kulturnih, političkih dešavanja u kojima su se održavali politički skupovi, igrale pozorišne predstave, igre na sreću, priređivali zabavni i humanitarni balovi i još mnogo toga. Verovatno su zato Piroćanci oduvek voleli kafane koje su u gostima oskudevale samo tokom "razmirica", odnosno ratova i velikih nesreća. Tokom Prvog svetskog rata bila su i neka vrsta pošte jer su pisma od vojnika sa udaljenih frontova uglavnom bila adresirana na kafane, odakle su ih primaoci preuzimali - kaže Mila Panajotović.

POČETAK modernog hotelijerstva pratio je evropske trendove, o čemu svedoči i činjenica da su početkom 20. veka ovde otvorena tri konkurentska hotela - "Nacional", "Srpski kralj" i Esnaf". Oni su imali i posebne tarife, za razliku od kafana drugog i trećeg reda. Iz toga doba poznate su i "Makedonija", "Kasina", "Solun", "Svinjareva mehana", dok je poznati kafedžija Todor Pejčić tih godina otvorio i kafanu u Beogradu koju je nazvao "Pirot".

Zgrada nekadašnjeg hotela "Nacional" Foto V. Ćirić

U gradu na levoj i desnoj obali Nišave pristizali su evropski trendovi, ali su se pojedine navike teško menjale. Naročito one koje se odnose na patrijarhat, porodično vaspitanje i slično. Bilo je nezamislivo da se "ženskinja" sama pojavi u kafani, a naročito da pije. Drastičan slučaj desio se sa slobodoumnom učiteljicom Darinkom Đurković, koja umalo nije izgubila posao jer se odvažila da popije čašu piva u "Kod prestolonaslednika". Bilo je to vrelog 27. juna davne 1885. godine, a dodatni greh je bio što se svojom kriglom još i kucala. Ceo grad je narednih meseci brujao od ogovaranja slobodoumne učiteljice.

Bilo je svakako i hazardera, koji su za kariranim stolnjacima kafanskog stola u oblacima duvanskog dima sa pomućenom svešću i još mutnijim emocijama gubili i čitava imanja i čije su glasove, ali i dovikivanje "pop", "kec", "dama", "piši" mogli kroz otvorena vrata da čuju i obični prolaznici.

Mila Panajotović

DOMAĆE "ženskinje" nisu bile poželjne u kafani, ali one sa strane i te kako jesu. Da bi privukli mušterije, vlasnici kafana su dovodili animir dame iz Vojvodine i Mađarske.

Poznata pirotska istoričarka došla je do podataka da je upravo zbog ženskinja tridesetih godina prošlog veka naročito popularna bila kafana "Bosna". Tada je izvesni Isak Jevrejin ovde otvorio prvi pravi kupleraj. Posao je vodila izvesna Roza Mađarica, koja je svoj kadar, kao i pomoćno osoblje dovela sa severa zemlje. Ruška, kako su je Piroćanci zvali, organizovala je pompezan početak rada i još pompezniji doček svog osoblja, koje je na glavnu železničku stanicu pristiglo garavim vozom, a zatim u besprekornim haljinama, sa šminkom i amrelama pod miškom, uz svirku i ciku, na zgražavanje jednih i oduševljenje drugih, prošetalo Tijabarom koja je vrvela od svetine.

Kafane su imale stalne i povremene goste. Prvi su bili na udaru čaršijske javnosti koja je njima redovno ispirala usta i zbijala šale. Izvesni Dika Petrović, ljubitelj dobre rakije, pismeno se obavezao kafedžiji Ljubomiru Kostiću da prestaje da pije 22. oktobra 1931. godine u 6 časova i 30 minuta. Obećanje je trajalo svega 15 minuta jer je već u 6 i 45 naručio "ljutu" i "propio se". Ispod svoje pisane izjave, odnosno obećanja, karakterni Dika je svojeručno napisao: "Nema više da pijem!"

U ovoj zgradi je bila nekadašnja kafana "Bosna" u kojoj je tridesetih godina otvoren kupleraj

SPECIJALITET OD PUŽEVA

KRČMA "Ladna voda", koja je danas nekoliko desetina metara udaljena od prvobitne lokacije, bila je poznata po domaćoj hrani koju je pripremala supruga vlasnika Todora Cvetkovića. Jedan od specijaliteta bili su kuvani vinogradarski puževi, ali i nadaleko poznata pirotska jagnjetina, punjena paprika, neizbežni "ćevapi" sa roštilja, sušenice i slične đakonije. Rakija i vino koje je Cvetković služio, pravljeni su u njegovom podrumu i na kazanu, a veliki vinograd koji su okopavali siromašni nadničari bio je na lepoj sunčanoj padini tamo dole u Budindelu.