FELJTON - MOTEL "ŽICA" POSTAJE BOLNICA: Krenuo sam u neizvesnost, da pomognem svom narodu

Dr Slavko Đ. Ždrale

13. 01. 2022. u 18:00

NADA, Žarko i ja krećemo. Izlazimo napolje i polako idemo prema odredištu. Prelazimo polovinu puta sa velikim strahom da nas neko s leđa ne ubije, jer smo jako eksponirani kao meta. Radi se o brisanom prostoru.

ФЕЉТОН - МОТЕЛ ЖИЦА ПОСТАЈЕ БОЛНИЦА: Кренуо сам у неизвесност,  да помогнем свом народу

Profesor dr Slavko Ždrale, Foto Iz izveštaja nezavisne međunarodne komisije

Uspijevamo da izađemo na put. Žarko ugleda crvenu "škodu" i povika: "Eno ga, sad smo sigurni. Naši stigoše!" Žarko se pozdravi sa zetom i nas upoznaje sa njim. Sjedamo u kola i pravac Ilidža. Nadu i mene ostavljaju u Lužanima, a oni odoše zetovoj kući. Ušao sam u punčevo stubište. Pozvonio i vrata otvara tašta Dušanka i staje k,o ukopana, uz pitanje odakle sad ja? Brzo smo se razjasnili.

Zovem Spomenku i majku da im kažem gdje se nalazim. Kreće bujica priče. Ne možemo jedni od drugih da dođemo do riječi. Pitamo. Pitaju i nas. Komšije se pridružuju. Govore nam da ima dosta ranjenika, kojima treba pomoći. Imaju informaciju da je u motelu "Žica" u Blažuju napravljen prihvatni centar gdje se pruža zdravstvena usluga na nivou prve pomoći. Navodno, ima više zdravstvenih radnika, i kažu mi još da je to sve organizovao dr Milan Pejić, moj drug sa fakulteta, specijalista ORL, tada još direktor ORL Klinike na Koševu.

IZ OVIH razgovora zaključih da je najbolje da odem kod predsjednika opštine Ilidža Nedjeljka Prstojevića i da se informišem podrobnije šta mogu pomoći i gdje se mogu uključiti. Pošto je opština blizu, krenem s Nadom do predsjednika. Najavimo se i on nas odmah primi. Predstavimo se i kažemo da osjećamo obavezu i da smo voljni pomoći.

Pitamo da li ima organizovanog zbrinjavanja ranjenika? Predlaže nam da odemo do motela "Žica", jer smatra da ćemo tamo dobiti najbolju informaciju. Uspijevamo da se prebacimo do "Žice". Motel se nalazi u Blažuju, u jednom voćnjaku. Dolazimo pred ulaz. Srećemo zdravstvene radnike koji su radili na Koševu, a brzo se pojavljuje sestra Jela Milanović, sa Treće interne klinike. LJubi se sa Nadom, potom i sa mnom. Uvodi nas u motel i tu zatičemo sljedeći prizor. Restoranski stolovi poređani poprečno. NJih desetak prekriveni bijelim čaršavima.

Sa strane nešto zavojnog materijala i pokoja infuzija. Postaje nam jasno da je to početak nove zdravstvene ustanove u nekim krajnje neprimjerenim uslovima. Pitam gdje je dr Pejić? Kažu da je otišao na posao, jer je smatrao da se kao odgovoran rukovodilac mora pojaviti na radnom mjestu. Kad sam to čuo, meni staje dah. Prepadoh se da li će izvući živu glavu?

NASTAVLJAM sa razgovorom pitajući šta se dešava na ratištu. Kako je u Hadžićima, Pazariću, gdje su linije razgraničenja? Povremeno uđe neko naoružano lice. Ipak nas dvoje pomno pratimo šta se dešava oko nas. Sve je, za nas, ovo novo i neizvjesno. Svi koji su tu poznaju se i stanuju u okolini. Mi smo znatiželjni i trudimo se da dobijemo što više informacija. A one stalno stižu, kako ko novi dolazi, tako ih i plasira. Svaka se odnosi na događanja u Sarajevu. Prije svega, gdje se odvijaju sukobi. Koliki je broj ranjenih, poginulih i sve ostalo što rat sa sobom nosi ili za sobom vuče. Sagovornici nam predlažu da se priključimo njima u ekipu, što znači da nam je novo radno mjesto u ovom prostoru. Sve ih slušam i razmišljam šta se u jednom času desi i dešava u mojoj radnoj karijeri, da kliniku i operacionu salu zamijenim sa jednim restoranskim prostorom u kome ima nekoliko infuzionih rastvora, desetak zavoja i neka Kramerova šina. Čujem nečiji komentar da će se, u međuvremenu, dopremiti veći broj sanitetskih kompleta JNA i da ne brinemo za materijal.

A ja se prisjećam sanitetske vježbe u Deliblatskoj peščari kada smo kao vojnici JNA razvijali sanitetske stanice po etapama. Sjetim se da u kompletima ima sve neophodno za sanitetsku etapu. U međuvremenu, neko me pozva da mi pokaže u garažnom dijelu motela već postavljeni autoklav, neophodan za sterilizaciju, na loženje. Vidim da u garaži ima određenih sanitetskih kompleta i to mi popravi raspoloženje.

TRANSFUZIJA - NEREŠIV PROBLEM

DOKTOR Milan Pejić je prekoravao sebe što je napravio nepromišljeni potez jučerašnjim odlaskom na posao. Ali, eto, na sreću, uspio je živ da se izvuče. Razgovor se nastavio kako da u ovim improvizovanim uslovima pružimo što više prve pomoći ranjenicima, kojih je svaki dan sve više...

Pravimo dogovore kako da u toj novonastaloj zdravstvenoj jedinici obezbijedimo minimum hirurške usluge. Imamo nerješiv problem. Nemamo transfuziju krvi. Razmišljamo šta da radimo. Ne poznajemo nikoga takvog da se nalazi na ovom području, pa da ga angažujemo. Tek kasnije će se zadužiti Gospava Pejić, da se osposobi za ovaj rad. Dosta vremena je prošlo dok ovaj kabinet nije profunkcionisao.

NAPUŠTAMO motel i vraćamo se u Lužane - Ilidža. Za sve vrijeme posjete, a i u povratku, stalno sam mislio na moje roditelje i na zdravstveno stanje moga oca, koje je krajnje beznadežno. Progoni me taj osjećaj nemoći, da mu se ne može obezbijediti da bar može uzeti kašastu hranu, a ne samo da pije tečnost. Spomenka i djeca su na sigurnom mjestu i to mi je veliko olakšanje. Javljam se telefonom na Čengić vilu. Razgovaram sa majkom, kaže mi da su opet pitali sa klinike na Koševu da li ću dolaziti na posao? Odgovorila je da nije u kontaktu sa mnom.

Poslije dnevnika postavljam sebi pitanje šta da radim sutra? Pitam sestru Nadu šta ona misli. Ona na to samo slegnu ramenima. Mnogo toga mi se nameće kao moguće rješenje situacije u kojoj sam. Jedno je da ostanemo u kući kod Miloša i Dušanke ili da se osmog maja javimo ponovo u "Žicu", i priključimo se novoformiranom sanitetu. Da ostanemo kući, sa naše strane bi bilo neprofesionalno, neetički i nepatriotski. Predložim da se sutra javimo u "Žicu". Sestra Nada odmah rado pristaje.

Pokušavam da zaspim, ali bezbroj mislim mi je u glavi. Pored brige za svoje, napuštam ustanovu u kojoj sam radio i najvjerovatnije više neće biti povratka u nju. Novi put kojim sam krenuo je krajnje neizvjestan. Činjenica je da se opredjeljujem da pomognem svom narodu, ili bilo kom građaninu kojem bih trebao pomoći. Ohrabrujem i uvjeravam sebe da biram ispravan put. Negdje pred zoru, malo sam i zaspao. Što se tiče odjeće, imam samo na raspolaganju farmerke i jedan sako.

USPOSTAVLJAM telefonsku vezu sa "Žicom", dobijam sestru Jelu Milanović. Poslije nekoliko razmijenjenih rečenica, poručuje mi da će poslati sanitetsko vozilo po nas, kako bi došli u "Žicu". Spremamo se, i kroz određeno vrijeme dolaze sanitetska kola marke "opel". Iz njih izlazi korpulentan vozač, sa osmijehom na licu. Predstavlja se: "Ja sam Mika Berak, zadužili su me da dođem po vas. Sjedite, pa da krenemo". Ulazimo u sanitet. Vozač nas pita gdje radimo, šta radimo i gdje stanujemo? I dodaje: "Ne brinite, snaći ćete se u novim uslovima". Pored njega položen kalašnjikov. Jasno mi bi, po tom detalju, da je rat uveliko krenuo. Pokušavamo i mi da postavimo neko pitanje, ali smo već pred motelom. Na plato je izašao dr Milan Pejić. Iza njega stoji bračni par Milanović, Jela i Svetozar - Sveto, oboje zdravstveni radnici. Ja prilazim Milanu i ljubim se sa njim, a Milanovići uglas viču: "Jesmo li ti rekli da će oni doći?" Ulazimo u restoran i sjedamo u prostor koji je predviđen za recepciju. Ispred nas crveni telefon marke "iskra", koji je stalno u upotrebi.

SUTRA: Susret na liniji razdvajanja

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)