PUČ I KONFUZIJA U ARMIJSKOM VRHU: Generali JNA nisu imali nameru da uvedu vanredno stanje već izvrše vojni udar

Borisav Jović

19. 11. 2020. u 11:45

JUGOSLOVENSKA kriza ušla je u visok stepen dramatičnosti polovinom marta 1991. godine. Između 12. i 15. marta održavala se sednica Vrhovne komande oružanih snaga od koje se mnogo očekivalo. Zabrinuti i uplašeni, građani su verovali da je na kraju došlo vreme za donošenje potrebnih odluka da bi se prevazišla kriza i izbeglo najgore - raspad zemlje i građanski rat, koji su izgledali skoro neizbežni.

ПУЧ И КОНФУЗИЈА У АРМИЈСКОМ ВРХУ: Генерали ЈНА нису имали намеру да уведу ванредно стање већ изврше војни удар

Dušan Kanazir, Veljko Kadijević i Blagoje Adžić

Atmosfera u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, odnosno njenom vođstvu, bila je, to se kasnije moglo zaključiti, takva da se više nije moglo podneti stanje u kojem vojska, odgovorna za ustavni poredak i teritorijalni integritet zemlje, nije mogla da dobije odgovarajuće odobrenje Predsedništva da tu svoju ulogu ostvari.

Raspoloženje u Predsedništvu SFRJ bilo je, naprotiv, takvo da nije bilo nikakvih izgleda da bi se mogla postići saglasnost da se vojsci da takvo odobrenje.

Javnost je ipak očekivala nemoguće - da se pronađe neki kompromis.

Predsedništvo, politički podeljeno, nije imalo nikakav opipljiv predlog o kojem bi odlučivalo. Ali je vojni vrh preuzeo inicijativu i zakazao sednicu Predsedništva zajedno sa Generalštabom, što je po zvaničnim nazivima bila Vrhovna komanda oružanih snaga Jugoslavije. To je i javno saopšteno, što je probudilo još veću nadu kod građana.

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević

Članovi Predsedništva, uključujući i mene kao predsednika Predsedništva, nisu bili upoznati s tim šta će vojni vrh predložiti. Nije bilo poznato da li će to biti samo razmatranje situacije ili neka odluka o kojoj će se glasati.

Posebno je bilo zagonetno što je vojni vrh zakazao sednicu van prostorija Predsedništva, u nekom vojnom objektu, a ne tamo gde su uvek održavane sednice. Pojedini članovi Predsedništva iz republika koje su težile otcepljenju otvoreno su izražavali strah da će biti prisiljeni da glasaju ili da će biti pritvoreni. Ipak, svi su se našli na lokaciji koju je odredila vojska (izuzev Drnovšeka, koji je došao sutradan).

Predlog vojnog vrha

SEDNICA je počela bez ikakvog papira (kao što je i završena). Predloge vojske usmeno je izneo general Veljko Kadijević.

Pošto je ocenio kakva je situacija u zemlji, da se zemlja nalazi pred raspadom i građanskim ratom i da je neka vrsta državne intervencije neophodna da se to spreči, predložio je da Predsedništvo donese odluku o uvođenju vanrednog stanja i da se povećaju mobilizacija i bojeva gotovost vojske.

NAREDBA MRTVO SLOVO NA PAPIRU

NA SEDNICI Predsedništva SFRJ, 9. januara 1991. godine, koja je dugo pripremana i najavljivana, na dnevnom redu je bila informacija o neovlašćenom uvozu oružja i formiranje paravojnih jedinica u funkciji pripreme nasilnog otcepljenja od SFRJ, kao i predlog odgovarajućih odluka i mera Predsedništva SFRJ. Informaciju i predlog mera podneo je SSNO. Posle duže rasprave, koja je trajala čitav dan, Predsedništvo je donelo naredbu koja je bila pokušaj da se oružje pokupi dobrovoljno i da se zaustavi nezakonito naoružavanje paravojnih jedinica u Hrvatskoj. Naredba je ostala je mrtvo slovo na papiru. Niti ju je ispoštovala Hrvatska, niti ju je sprovela JNA. Zašto je Hrvatska tako postupila jasno je, ali zašto JNA nije uradila ništa, nikada do kraja nije razjašnjeno.

Obrazložio je da je to neophodno da bi se razoružale paravojne jedinice u Hrvatskoj i Sloveniji, poništilo protivustavno ponašanje i protivustavne odluke republika i stvorili normalni uslovi da se u roku od šest meseci nađe mirno, političko rešenje za krizu koja postoji u zemlji, uključujući i otcepljenje onih naroda koji to žele, ali na ustavan način.

Članovi Predsedništva SFRJ izjašnjavali su se o usmeno iznetom predlogu, većinom negativno. Najteže im je palo uvođenje vanrednog stanja i to je odbijeno velikom većinom. Čak i ja, koji sam bio spreman da prihvatim svaki predlog vojske samo da se izbegne građanski rat, rekao sam da bih to prihvatio ako bi podrazumevalo da sve institucije nastave da rade i da se ne mogu rušiti demokratski izabrane vlasti da bi se sprovelo vanredno stanje.

PREDLAGAČI nisu komentarisali moje izlaganje, ali se kasnije videlo da su oni upravo ciljali na rušenje legalno izabranih vlasti, koristeći predloženu odluku o uvođenju vanrednog stanja.

Pošto predlog vojnog vrha nije usvojen, posle dužih konsultacija u kojima niko van vojnog vrha nije učestvovao, pa ni ja, što je bilo potpuno neuobičajeno, predloženo je da se usvoji deo predloga o povećanju mobilizacije i podizanju bojeve gotovosti vojske bez uvođenja vanrednog stanja.

U noći između ta dva dana Veljko Kadijević je, uz moju dozvolu, odleteo u Moskvu radi konsultacije o potencijalnim reakcijama zapadnih sila, verovatno u slučaju vojnog puča, što je krio od mene.

Posle duže rasprave, Predsedništvo SFRJ nije usvojilo ni ovakav predlog vojske. Suštinske primedbe članova Predsedništva iz Slovenije i Hrvatske bile su da se ne može prihvatiti da vojska dovede u red ustavni poredak zemlje, jer je kod njih već na snazi poredak koji su uveli, a nije u skladu sa Ustavom SFRJ, i da bi to povećalo tenzije i izazvalo totalni sukob. Na stranu to što je vojska podrazumevala i da izabrane vlasti po vanustavnom višestranačkom postupku treba posmenjivati. Predsedništvo SFRJ je i ovaj predlog vojske odbilo.

Stvarne namere vojnog vrha

POKAZALO se da vojni vrh nije imao nameru da uvede vanredno stanje nego da izvrši vojni puč. Odluke koje je tražio od Predsedništva trebalo je samo da mu olakšaju da učini prve korake dok ne posmenjuje sa vlasti sve one koje je naumio, a potom bi nastavio da sprovodi akciju koju je namerio, da bi, navodno, spasao Jugoslaviju.

O takvoj nameri sam obavešten zvanično od najviših i najodgovornijih funkcionera Generalštaba, generala Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića i Staneta Broveta.

U pauzi pomenute sednice Vrhovne komande oružanih snaga, kad se već videlo da odluka neće biti usvojena, pozvan sam u Generalštab zajedno sa Slobodanom Miloševićem, predsednikom Srbije, gde nam je general Kadijević saopštio da su se odlučili na vojni puč, nezavisno od odluke Predsedništva.

Na moje pitanje kakav je sada njihov odnos prema biranoj vlasti, Kadijević je rekao da će skidati svakoga ko ih ne bude slušao.

OTIŠLI smo, a ja sam odmah saopštio javnosti da podnosim ostavku, pošto Predsedništvo više nije u stanju da donese bilo kakvu odluku za spas zemlje (Skupština SFRJ nije usvojila ostavku).

Sutradan su nas, mene i Miloševića, ponovo pozvali u Generalštab, ali ni dan-danas ne znam zašto. O tome samo mogu da nagađam.

Da li su neke njihove međusobne nesuglasice želeli da preispitaju u razgovoru s nama ili da nas pridobiju kao neko civilno krilo vojnog puča, nije mi poznato. Možda i jedno i drugo. Ali formalno su nam rekli da žele da nas upoznaju s planovima o tome šta nameravaju dalje da rade.

Kadijević je rekao da imaju dve varijante. Jedna je vojni puč, o čemu će govoriti Stane Brovet, a o drugoj će govoriti Blagoje Adžić. Nije objasnio šta je ta druga varijanta. Kasnije se videlo da je reč o odustajanju od vojnog puča.

Stane Brovet je izložio tok izvođenja vojnog puča i posledice, koje su, prema njegovoj analizi dramatično teške. Blagoje Adžić je pročitao nacrt jednog saopštenja vojske, koje bi i Predsedništvo prihvatilo bez ikakvih teškoća.

Vojska bi preuzela vlast

SAMA činjenica da više nisu govorili samo o vojnom puču, nego i o nekoj drugoj varijanti, značila je da nisu postigli međusobnu slogu i da bi, možda, trebalo da mi presudimo. Zašto, ne znam, jer o tome nikada nismo razgovarali. Ali valjda nisu imali koga drugog da pitaju. Koliko je zamišljeni vojni puč bio katastrofalna greška i koliko je vojni vrh JNA bio površan kad je takvu odluku doneo, može se videti iz analize toka same operacije i onoga šta bi ona sve donela, koju nam je izložio Stane Brovet. Stane Brovet je u suštini izložio sledeće:

Planirano je potpuno oduzimanje vlasti od civilnih organa svuda gde se oni suprotstavljaju vojnoj vlasti. Pre svega, bila bi onemogućena funkcija Skupštine SFRJ, Predsedništva SFRJ i Saveznog izvršnog veća. Te bi funkcije, naravno, preuzela vojska.

Brovet je uradio procenu ponašanja republičkih vlasti. Ocenio je da bi u četiri republike odbili da poštuju odluke vojnog štaba, i to: u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Ove republike bi proglasile otcepljenje od Jugoslavije, izvršile mobilizaciju vojske i policije, sukobile se sa jedinicama JNA i zatražile vojnu pomoć iz inostranstva, kao i međunarodno priznanje.

Prema Brovetovom predviđanju, vojni puč bi odmah doveo do raspada Jugoslavije, a ne do stanja u kome bi se moglo razgovarati o njenoj budućnosti.

Dalja Brovetova analiza odnosila se na Srbiju, Crnu Goru i Kosovo i Metohiju.

Govorio je da bi aktuelne vlasti sarađivale sa Vrhovnim štabom. Međutim, rekao je i to da bi pola Srbije i pola Crne Gore bilo protiv vojnog puča. Opozicija u Srbiji bi pojačala aktivnost protiv vojske, tvrdeći da je sve što se radi u funkciji očuvanja Miloševićeve vlasti, i pravila bi velike probleme prilikom mobilizacije opstrukcijom i propagandom.

Na Kosovu i Metohiji Albanci bi odlučili da se pripoje Albaniji.

SVUDA gde žive i Srbi - u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji izbio bi građanski rat, a pošto su Srbi u manjini, mogao bi se desiti masovni egzodus. Vojska bi bila uvučena u sukob masovnih razmera.

Međunarodne organizacije - Savet bezbednosti, OEBS, Evropska unija i druge proglasile bi vojnu vlast nelegalnom. Bile bi preduzete mere onemogućavanja njenog funkcionisanja zabranom uvoza i blokadom svih vrsta, uključujući i devizna sredstva Jugoslavije.

Sejdo Bajramović i Borisav Jović

Funkcionisanje zemlje bilo bi krajnje otežano. Usled nedostatka sredstava novac bi se štampao bez pokrića, što bi vodilo u galopirajuću inflaciju.

Vojna vlast bi morala da se zadrži u dugom periodu. Nije moguće sagledati kada bi se stanje toliko normalizovalo da bi bilo moguće održati demokratske izbore.

Zemlja bi ekonomski nazadovala, bez perspektive i mogućnosti oporavka u dogledno vreme.

Svet bi vojnu vlast doživeo kao diktatorski režim s kojim ne bi ni želeo da komunicira.

Brovet je zaključio da bi vojni puč mogao da ima katastrofalne posledice!

Posle Broveta govorio je general Blagoje Adžić. On je izneo drugu varijantu. Ta varijanta je bila proglas vojske građanima da će vojska učiniti sve što je potrebno i što je u njenoj nadležnosti da odbrani ustavni poredak zemlje i njen teritorijalni integritet i da će stvoriti uslove za miran rasplet jugoslovenske krize.

To je bio proglas koji bi i Predsedništvo SFRJ, iako nesložno, verovatno podržalo.

Dve različite verzije

VOJNI vrh je izneo dve potpuno različite verzije o tome šta će dalje da radi. Jedna je vojni puč, druga je odustajanje od njega. To nije moglo da znači ništa drugo nego da se i u samom vojnom vrhu međusobno ne slažu šta treba da rade.

Logično razmišljanje upućuje na sledeće.

Blagoje Adžić je izneo svoju varijantu daljeg postupanja, koja je podrazumevala odustajanje od vojnog puča.

Stane Brovet je izneo detaljnu analizu kuda bi nas odveo vojni puč, a odveo bi nas u potpuni ćorsokak.

Veljko Kadijević je ćutao

IZGLEDA logično da je Kadijević insistirao na vojnom puču, a da mu je Brovet objasnio kuda to vodi, ali nije uspeo da ga ubedi da odustane, pa su zvali nas da presudimo.

Milošević nije hteo da se meša. Pitao ih je da li će vojska braniti srpsko rukovodstvo od huligana. Kada je od Kadijevića dobio pozitivan odgovor, ustao je i otišao.

KAKO SU GLASALI ČLANOVI PREDSEDNIŠTVA

O PRVOJ verziji predloga vojnog vrha, koji je podrazumevao uvođenje vanrednog stanja, nije bilo glasanja. Članovi Predsedništva samo su se usmeno izjašnjavali o celini predloga i većina njih je odbacila mogućnost da prihvati uvođenje vanrednog stanja, čak i oni koji su bili spremni da prihvate ostale predložene mere.

Zbog toga nije imalo smisla formalno glasati.

O drugoj varijanti predloga vojnog vrha, koji je isključio vanredno stanje, obavljeno je glasanje i rezultat je bio tri "za" i pet "protiv". Nije, dakle, bilo 4:4, kao što se u javnosti često lansiralo, niti je mogao da odluči jedan glas, da je bio "za". Bila su potrebna još dva glasa "za", da bi odluka bila usvojena. Taj, navodno presudni glas pripisivao se Bogiću Bogićeviću, bez osnova. Ali i oni koji su glasali "za" nisu bili obavešteni o čemu tačno odlučuju i kakve su stvarne namere vojske.

Bio sam zgranut činjenicom da uopšte mogu da razmišljaju o vojnom puču ako analiza pokazuje da on vodi zemlju u propast.

Bio sam pod ostavkom koju Narodna skupština još nije razmatrala.

Nisam mogao da oćutim. Rekao sam im da treba da prihvate Adžićev predlog i otišao.

Tako su i postupili, ali verovatno ne zato što sam im ja rekao, nego zato što je u toj političkoj situaciji vojni puč očigledno bio najgore rešenje.

Oči u oči sa generalom

POSLE svega što se dogodilo pozvao sam generala Kadijevića na razgovor.

Rekao sam mu da sam zgranut ponašanjem vojnog vrha, naročito njegovim lično, da smatram da su me potpuno izneverili i da su postupili neodgovorno, nerazumno i nepošteno prema meni, iako sam ih poštovao i imao poverenja u njih.

Kadijević nije očekivao da ga tako žestoko kritikujem. Začuđeno je pitao otkud sada tako teške reči, jer "su me o svemu što nameravaju da urade više puta i blagovremeno obaveštavali". Rekao sam mu da sam od njega slušao u raznim prilikama razne priče i namere, ali, pitao sam ga, da li sam se ja saglasio s nekom njegovom namerom kao što je ona izneta na sednici Vrhovne komande od 13. do 15. marta.

Nije me pre sednice obavestio da vojni vrh ima nameru da izvrši vojni puč. U uvodnom izlaganju je govorio da smatra da treba uvesti vanredno stanje, a ne vojni puč. Dakle, pokušao je da prevari Predsedništvo, pa i mene, koji sam ga podržao. Vrlo jasno sam mu više puta rekao da se ne slažem sa nasilnim rušenjem izabranih rukovodstava u Hrvatskoj i Sloveniji, a kamoli sa rušenjem saveznih institucija, parlamenta, vlade i Predsedništva. To sam ponovio i posle njegovog izlaganja u kome je tražio uvođenje vanrednog stanja, naglasivši da će sve izabrane institucije ostati ako budemo to odobrili.

KADIJEVIĆ me je podsetio na neke naše razgovore od pre nekoliko dana kada mi je rekao da se jugoslovenska kriza može jedino rešiti ako se na nasilje separatista odgovori još jačom silom, a ta sila je vojska. Činjenica je da je on meni rekao nešto što je u načelu možda i tačno, ali je za donošenje takve eventualne odluke potrebna ozbiljna analiza realne situacije, okolnosti, mogućnosti i posledica. Ne može se ići kao guska u maglu, kao što su oni učinili.

Ni govora nije moglo biti o tome da smo se razjasnili i oko nečega složili. Pre će biti da smo konstatovali da je stvoreno veliko nepoverenje. Da ne govorim o haotičnom odnosu između vojnog vrha i Predsedništva SFRJ.

Kadijević je nastojao da ceo slučaj ublaži činjenicom da je vojni vrh odustao od namere da izvrši vojni puč, a da ja treba da uzmem u obzir da su poslušali mene.

Odustali su, u stvari, zbog rezultata detaljnije analize, koju je izneo Stane Brovet, a koja je pokazala da bi ta odluka bila katastrofalna.

Na moje pitanje da li su pre donošenja odluke o vojnom puču znali za sve posledice o kojima je govorio Brovet, Kadijević je tvrdio da jesu.

Komentarisao sam da ako je to tačno, oni nisu zreli da komanduju vojskom. Ali nisam im verovao. Mislim da su analizu uradili posle odluke, što je takođe slika jednog nedoraslog vojnog vođstva.

U hladnoj atmosferi rastali smo se s mojom napomenem da ćemo sarađivati samo ako vojni vrh shvati šta je politički problem koji je izazvao jugoslovensku krizu, a reč je o tome da je hrvatska vlast uzurpirala srpske teritorije, suprotno volji srpskog naroda koji tamo živi, kao i da prisiljava Srbe da izađu iz Jugoslavije protiv njihove volje. Konflikt je izbio zbog toga i vojska bi trebalo da pomogne da se spreče sukobi između Srba i Hrvata, a ne da ruši vlasti po Ljubljani i Zagrebu. Mi od toga nemamo nikakve koristi, jer će, bilo kada da biraju nove, opet izabrati iste ili još gore.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (13)

KOJA JE CENA SLOMLJENOG DEČJEG SRCA? Kako su Hrvati, Bugari i Slovenci rasplakali mališane iz Srbije