POBEĐUJE SVE REDOM I BEZ ŠAKA I STOPALA: Danijela je paratekvnodoistkinja sa najvećim invaliditetom, u 51. godini na paraolimijadi

Boris Subašić

06. 03. 2021. u 21:27

TRNOVITI olimpijski put Danijele Jovanović počeo je pre nekoliko decenija, u domu za decu i mlade sa posebnim potrebama u Sremčici, kada je prvi put odbila da je drugi hrane.

ПОБЕЂУЈЕ СВЕ РЕДОМ И  БЕЗ ШАКА И СТОПАЛА: Данијела је паратеквнодоисткиња са највећим инвалидитетом, у 51. години на параолимијади

FOTO: B. Subašić

Devojčica rođena bez šaka i stopala odlučila je da dokaže da može da radi sve što mogu i njeni vršnjaci bez telesnih nedostataka. Da drži pribor za jelo, piše, telefonira, trči, pliva, vozi bicikl.

Upornošću i istrajnošću, Danijela je izborila mesto u istoriji sporta, kao prva Srpkinja koja će se takmičiti u paratekvondu na Paraolimpijskim igrama u Tokiju u septembru.

U ovom zahtevnom borilačkom sportu su najvažnije nožne tehnike koje zahtevaju brzinu i okretnost. Dok Danijela nije počela da trenira paratekvondo, smatralo se da neko ko nema stopala njime uopšte ne može da se bavi. Ona je, kao i mnogo puta ranije, pobedila predrasude.

Borbena Beograđanka je, na svetskom nivou, osoba sa najvećim invaliditetom koja se takmiči u borbama paratekvonda, a pobedama na međunarodnim takmičenjima je izborila učešće na Paraolimpijskim igrama, u 51. godini.

- Idem na medalju, ništa manje - kaže Danijela Jovanović. - Uvek tražite i od sebe i od života najviše. Kada je teško, mislite samo na lepe stvari koje će doći. Zaboravite prošlost, gledajte napred i budite uporni. Nikada ne odustajte. Verujte u uspeh i uspeh će doći.

Srčanu Beograđanku svakodnevno možete videti kako trči ili naporno vežba u teretani sportskog centra "Olimp". Četiri puta nedeljno sparinguje u svom klubu Kobra u Mirijevu, pod rukovodstvom Bojana Todorovića, pionira treniranja paratekvonda u Srbiji. Kada ne trenira, Danijela radi kao pomoćni radnik jednog restorana u Zemunu.

PARATEKVONDISTI NA ČEKANjU

ISTORIJA paratekvonda u Srbiji počela je sa Kobrom, a danas ima 11 klubova u kojima treniraju osobe sa invaliditetom. Paratekvondo klubovi su delovali u okviru Tekvondo asocijacije Srbije do 2018. godine, kada je zbog promene pravilnika došlo do njihovog isključivanja iz ove organizacije. Oni su oformili svoj Srpski paratekvondo savez, u skladu sa zakonom, ali neuobičajeno dugo čekaju na registraciju u Ministarstvu sporta.

- Očekujemo da će ovaj problem uskoro biti rešen, jer je o njemu obavešten predsednik Vučić, koji je odmah reagovao. Hitna registracija je važna jer pruža šansu da još nekoliko mladih paratekvondista ode na Paraolimpijske igre. Predugo čekanje loše utiče na njih, ogorčeni su i osećaju se diskriminisano, što je korak unazad u njihovim nimalo lakim životima - kaže trener Bojan Obradović.

Sa zahvalnošću govori o Nataši Stanisavljević iz Sekretarijata za socijalnu zaštitu Beograda, koja joj je nedavno pomogla da reši stambeno pitanje. Danijelu često možete sresti u autobusima kojima, sama, putuje s kraja na kraj grada, između kuće, posla i treninga.

Kao prelomni trenutak u životu ona navodi dan kada je odbila da je neko drugi hrani.

- Tražila sam da me puste da sama pokušavam da držim pribor sve dok ne uspem - seća se s osmehom Danijela.

- I uspela sam. Posle toga sam znala da mogu da uspem u svemu. Samo jednu stvar nisam savladala, kako da sama vežem kosu u "konjski rep". Moja preporuka za roditelje dece kakva sam ja bila jeste da ih podstiču da se bore sami. Da budu uporni i istrajni i uspeh će sigurno doći.

Danijela kaže da je sportsku karijeru počela u vodi.

- Bili smo na moru i primetila sam da se ne plašim, da volim da skačem, ronim i plivam. Tadašnji direktor doma Čurović je pitao da li bih želela da se takmičim u plivanju. Prihvatila sam i započela intenzivne treninge jer je svetski šampionat u Argentini bio vrlo blizu. Da sam imala više vremena, osvojila bih medalju, ali nije bio mali uspeh ni to što sam već na prvom velikom takmičenju bila deseta u konkurenciji od 150 takmičara iz celog sveta.

Naša sagovornica je bila prva koja je izašla iz doma kada je uveden program samostalnog stanovanja osoba sa invaliditetom. Morala je da nauči sve "domaćinske sportove" - kuvanje, čišćenje, odlazak u kupovinu, plaćanje računa... Bila je i predsednik prve grupe za samozastupanje osoba sa mentalnim problemima u Srbiji. Nije zaboravila sport i iz vode se vinula - pod nebesa.

- Bila sam na predavanju o planinarstvu i mnogo mi se dopalo. Pitala sam instruktora Slobodana Stokića da li bih mogla da budem planinar i on me je prihvatio. Upozoravali su me da je visokogorstvo opasno i za one sa zdravim šakama i stopalima, ali nisam odustajala.

BILA

u ekipi koja je 2008. osvojila Elbrus, najvišu tačku Evrope

Instruktor je mnogo radio sa mnom, peli smo se na Taru, Rtanj, Vitošu, Musalu... Uvrstio me je 2008. u ekipu za osvajanje Elbrusa, visokog 5.642 metara. Nisam imala ni pravu opremu, ali sam se popela na najvišu tačku Evrope, na temperaturi 50 ispod nule!

Sledeći izazov je bio krov Južne Amerike, Akonkagva, gde je nevreme zaustavilo Danijelu na 6.700 metara, što je bila najviša tačka do koje se, do tada, popela neka žena s invaliditetom.

FOTO: B. Subašić

Sa planina, ona se spustila na - točkove. Prvi bicikl koji je sama vozila bio je pozajmljeni mauntin bajk. Usledio je niz takmičenja u zemlji i inostranstvu, najviše na brzinskim trkama u Italiji, a dostigla je četvrto mesto na svetskom šampionatu!

SPORTSKU životnu ljubav je počela na promociji Tekvondo kluba Kobra, prvog u Srbiji gde se trenirao i paratekvondo.

- Trener Bojan me je prihvatio i bez njegove i pomoći stručnog tima, od psihologa do nutricioniste koji rade sa paratekvondistima, nikada ne bih stigla do Olimpijskih igara - kaže Danijela.

- Ovakvi klubovi su dragoceni, naročito za decu sa posebnim potrebama, koje obično posmatraju samo kroz ono šta ne mogu da urade. Parasportovi im daju priliku da i sebi i drugima dokažu šta sve mogu da postignu. Za nas je klub druga porodica.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna