KNJIŽEVNOST KRAJIŠKIH SRBA POSLE IZGONA: I onima koji nisu nikada mislili pisati knjige, dogodila se istorija i udarila kao grom

Noviji književni rad krajiških Srba/Srba iz Hrvatske mogao bi se razgraničiti na onaj do izgona i poslije izgona, nezavisno od toga da li su autori djela došli ranije, bili u izbjegličkoj koloni, ili ostali u zavičaju, u Hrvatskoj.

Novosti

To se vidi po djelima Jovana Radulovića (u Beogradu od studentskih dana), Miloša Kordića (u Beogradu od ranih devedesetih) ili Nebojše Devetaka i Mirka Demića, koji su došli u koloni izgnanika. U istoriji kulture jednog naroda prelomni događaj postane graničnik prošlosti i sadašnjosti, kao naše narodne pjesme, prije Kosova i poslije Kosova!

Srpskim piscima s područja Krajine, i iz cijele Hrvatske, i onim koji nisu nikada mislili pisati knjige, dogodila se istorija i udarila kao grom u lično, kolektivno, materijalno i duhovno postojanje. Kolektivna katastrofa objedinila je sve generacije i sve književne struje. Čak i oni koji su sebe odlučno vezali za hrvatsku književnost, poslije katastrofe ostavili su književno svjedočanstvo o tom udaru, o propasti zavičaja ("Preci", roman Č. Price, Zagreb, 2000). Drago Kekanović, moglo bi se reći - književno denacionalizovan, kao i većina pisaca srpskog porijekla u Hrvatskoj (V. Jelić, G. Vitez, V. Popović, N. Simić, B. Zeljković ...), decenijama bez tragova iskazanog nacionalnog stava i osjećanja (naglašavam: iskazanog), počeo je da piše o temama vezanim za sudbinu srpskog naroda u slavonskom zavičaju i u Zagrebu. Po rasulu države i izgonu Srba objavio je romane "Američki sladoled" (Zagreb, 1997) i "Riblja staza" (S. Karlovci, 1997). Držeći se svojih osnovnih postupaka (dubina introspekcije, bizarnost ljubavne priče, postmodernistička igra između fikcije i pisanja, brižljiva stilizacija), tematiku sada izričito veže za zagrebačke Srbe i njihovu kolektivnu ili pojedinačnu sudbinu, a "Ribljom stazom" završava ciklus romana o slavonskom selu i generaciji šezdesetosmaša: vraća se u zavičaj zahvaćen kataklizmom potopa i iseljavanja. Romaneskni svijet je alegorija stvarnog, očitog rasula naroda. Tema rasijanja, propadanja, umiranja i progona Srba u Hrvatskoj, i u Zagrebu, i u Slavoniji najviši umjetnički nivo je našla u Kekanovićevom romanu "Veprovo srce" (2012). Još jedan primjer: Slavica Garonja Radovanac, autorka lirske erotske proze u prvoj knjizi ("Pod mesečevim lukom", 1992), "Povratkom u Arkadiju" (2014) otišla je u zavičaj baladnom proznom poemom o izgubljenoj srpskoj Slavoniji, istovremeno snažnom potvrdom o identitetu jednog dijela našeg naroda izloženog vjetrovima, bljescima i olujama istorije.

Nova istorijska svijest ruši tzv. autonomiju književnosti (nastojanja da ona bude dovoljna sama sebi, kao jezičko-formalni eksperimenti avangardnog tipa prepoznaju se kod svih pisaca, što se dobro vide u prvim knjigama poezije N. Vujčića, Đ. Nešića, ili u prozi D. Kekanovića sedamdesetih i osamdesetih godina). Krajem osamdesetih i početkom devedesetih ovi autori tragaju za analogijama, simbolima, poistovjećenjima, viđenju pojava u ritmu neke istorijske spirale, posebno među Srbima u Slavoniji, gdje je Velika seoba ostavila tragove na sve strane: u sakralnim građevinama, ikonama, porodičnim istorijama (npr. porodica Milanković). Ime Arsenija Čarnojevića, predvodnika Velike seobe Srba (1690) pojavljuje se kao metonimija i simbol svih srpskih seoba i izgnanstava: prvo naseljavanja, kućenja, podizanja svetilišta, a poslije - katastrofe krajiških Srba, "rakov korak", srušeni krovovi, opustošena mjesta, ostaci kuća, oskvrnjeni hramovi.

Zaokret od poezije pisane o knjigama, o književnosti i poeziji samoj, o jeziku, ka poeziji žive stvarnosti, zahvatio je od osamdesetih godina valjda sve generacije srpskih pisaca iz Hrvatske, čak i Vladimira Popovića (1910), u pjesmi "Moja Krajina", iz ciklusa "Soneti" 1981, da ne pominjemo svjedoke ustaških zločina (Dara Sekulić), posebno pripadnike mlađe generacije. Išli su za modernizacijom tematike i postepenim oslobađanjem od zavičajnog tereta, sve dok istorija nije ponovo zakucala, ko zna po koji put, na njihova vrata. Uočljivo je kako na mjestu individualizovanog glasa, pjesničkog ja, prodire pjesničko mi ili pjesničko vi. "Ne nosite sa sobom ono što je kvarljivo jer, sve ćete to ponovo morati i na nekom drugom mjestu da ostavite", govori Miloš Kordić u pjesmi iz zbirke "Crna biljka jabuka" (1995). Poezija pjesnika postaje otvoreni dijalog sa sudbinom naroda.

Iz velike ljestvice tema koje su opsjele srpsku knjigu poslije lanca "vjetrova" i "oluja" pomenućemo samo izrazitije, učestalije. U lirici je emotivni odnos prema rastajanju od zavičaja, slike sjećanja, pejzaži, ljudi, jezik, u prozi (romanu, pripovjetkama, posebno u dokumentarnim vrstama) ima takođe takvih emotivnih slika, ali ponajviše predočavanja nevolja, zla i zločina u novijim periodima, od NDH do izgona 1995.

Naslov romana Jovana Radulovića, "Prošao život" (1998), simboličan je za novo raspoloženje među krajiškim autorima. Jedan od nosilaca buđenja nacionalne svijesti Srba u Hrvatskoj (zbirka "Golubnjača", 1980; drama "Golubnjača", 1983), Radulović sada mijenja emotivni i tematski fokus: tema nije više živi život, već "prošao život", oproštaj od fizičkog i duhovnog trajanja Srba u dalmatinskom primorju i Zagori; ne više dalmatinska Zagora i Srbi u Dalmaciji, već Dalmatinci u izbjegličkoj koloni, u izbjegličkim skloništima, u novim mjestima boravka, na putu u stari kraj za sahranu (zbirka pripovijedaka "Sumnjiva sahrana", 2012). Ovo će se raspoloženje osjetiti i u zbirci Radulovićevih novela "Idealan plac" (2000): sugestija uzaludosti, besciljnosti, prolaznosti, propadljivosti kao da potvrđuje jednu od Andrićevih misli o zaboravu kao sudbini svega ljudskog.

"Zavičaj u grlu/duši" je naslov jednog ciklusa pjesničke zbirke profesorice Ljubice Žikić ("Ljubav svetove spaja", 2018), rođene i odrasle na Kordunu. Drugi je naslov "Zavičaj u duši" (2018), Dragice Godić Adamović, sa sjećanjima na djetinjstvo i na izgon Srba iz Krajine 1995. Prikazao sam knjigu Slavice Garonje ("Povratak u Arkadiju") pod naslovom "Grgolj sjećanja": mnoštvo zavičajnih glasova se miješa s glasom pripovjedačice i njenih najbližih. Gotovo svi, i pjesnici i prozaici, imaju zavičaj u grlu/u duši. Zavičaj se naselio u opus Đorđa Ocića, u akronimu Erdabovo (Erdut, Dalj, Borovo, Vukovar). Zavičaju i "prirodnom" jeziku vraća se i Nikola Vujčić ("Skrivenosti", 2017). U ne manjoj mjeri to vrijedi za Đorđa Nešića ("Bolje je biti u manjini", 2015): sve ih objedinjuje nešto što bi se moglo nazvati "tužna srpska vertikala".

Kolona/ traktorska kolona. Trebalo je da se autori oslobode pritiska neposredne savremenosti da bi se ova tema izdvojila. Među prvim se oglasila Roksanda Njeguš (1915), romanom "Otpisani iz Ružičaste zone" (Beograd, 1998), aktivistkinja SKOJ između dva rata, romansijerka, urednica i novinarka poslije Drugog svjetskog rata. U romanu prati dvoje mladih u probijanju do izbjegličke kolone, povezujući radnju s međuratnim dobom i vodeći konačno ka povijesti propasti i raspada humanih vrijednosti i ideala. Krupan prilog ovoj temi je dao Jovan Radulović neekranizovanim TV scenarijem "Polača - Okvil", koji je pretočio u roman "Od Ognjene do Blage Marije", s nekoliko krupnih planova: porodica u napuštanju zavičaja, ulazak u kolonu, zločini okupatora, kriminalni milje u pozadini, dolazak na granicu Srbije. Anđelko Anušić je kratkim romanom (ili monodramom) "Kolona" (B. Luka, 2018), pisanim iz perspektive junakinje u dijalogu sa sopstvenim sjećanjem na kolonu i na izbjegličke prilike. Vidljivo je pomjeranje tematike s odlaska, izgona i izbjegličke kolone na stanje izbjeglištva, života po Srbiji ili na drugim mjestima, ili života povratnika (i Radulović, i Anušić, i dr). Izbjeglička poezija kao i proza jedna je od najkrupnijih tema za izučavanje. Osjeća se u zbirkama svih srpskih pjesnika/pjesnikinja s područja Hrvatske.

Učestale forme među krajiškim autorima postali su katalozi, leksikoni, rječnici. Objavljuju ih afirmisani pisci, a još više amateri, često oni koji su se prihvatili pera samo da sačuvaju riječi koje nestaju s gubljenjem zavičaja i njegovih memorijskih mapa. "Izgubljeni toponimi", naslov jedne zbirke i jedne pripovijetke Jovana Radulovića, ukazuje na opštiju orijentaciju i književnika (Đorđe Nešić, Miloš Kordić) i velikog broja amatera i u jeziku i u književnosti, koji hoće da sačuvaju u sjećanju ono što nestaje. Očito, u gubitku zavičaja, s njim i leksike, u velikim kulturno-civilizacijskim promjenama, ljudima je stalo da se otme od zaborava ono što se jedino pismom može sačuvati. Tome je bliska i neka vrsta lokalno orijentisane anegdotsko-povijesne proze (Ilija Drakulić i Milan Radeka, "Svaki svoju reče", Beograd, 2004), kojoj se priklanja i poezija, s jakim lokalnim jezičkim crtama i sa bogatim rječnicima lokalizama (Jagoda Kljajić, "Preko štreke", 2018).

Prošlost krajiških Srba postaje jedna od opsesivnih tema, gotovo kod svih pripovjedača, obuhvativši zapravo sve periode novije istorije Srba u Hrvatskoj: graničare u austrijskoj vojsci, u Napoleonovoj armiji, u srpskim ustancima, u austro-mađarsko-srpskim sukobima 1848-1849, u vremenima ekonomske emigracije, balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Osim Radulovića toj su se tematici okrenuli i Demić i Anušić. Iza svega je težnja da se nekako sažme i osvijetli cjelokupna istorija Srba u Vojnoj granici.

Još je uočljivije naglo širenje svih vrsta dokumentarne proze. Objavljuju koji nisu ranije pisali niti su po svom obrazovanju bliski pisanoj riječi (vojnici, oficiri, konobari ili konobarice, majstori, vaspitačice), što je posljedica nastojanja da se sačuva od zaborava što je otišlo s gubitkom zavičaja. Nemajući više s kim pričati o sopstvenoj prošlosti i prošlosti svog kraja, autori ovih tekstova su nastojali da svoja sjećanja sačuvaju u pisanom obliku, s nadom da će tako sačuvati izgubljeno.

Preporučujemo

Kultura

1 2

GLUPIRAMO SE SA PRIRODOM: Norveški pisac Erlend Lu, za "Novosti", o životu i radu u vreme pandemije

04. 08. 2020. u 17:11

Kultura

0 1

POKLON MUZEJU SRPSKE KNjIŽEVNOSTI: Matija recitovao "Veru Pavladoljsku"

01. 08. 2020. u 23:43

Srbija

0 1

PUNO SRCE ZAVIČAJA: Janko Vujinović i njegov Jadar

29. 07. 2020. u 22:39

Kultura

0 4

ANDRIĆEVI STVARALAČKI ZANOSI: Šta novo kritičko izdanje govori o srpskom Nobelovcu

28. 07. 2020. u 13:42

Kultura

0 2

CEO ŽIVOT IZMEĐU JAVE I SNA: Tri velika jubileja Laze Kostića prolaze nezapaženo

26. 07. 2020. u 10:18

Kultura

0 6

DECA KOJA ČITAJU DALjE VIDE: Uroš Petrović o knjizi pesama za razmišljanje "Kamile su debele"

21. 07. 2020. u 10:46

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije