INTERVJU Pijanista Andrej Korobejnikov: Čudesnu muziku lako prepozna i običan čovek

Marina Mirković

16. 01. 2022. u 13:00

PIJANISTA blistave karijere, zvezda koncertnih podijuma širom sveta, Andrej Korobejnikov, jedan od vodećih umetnika današnjice poznat po osobenim interpretacijama, svoj jedinstveni osećaj za instrument i bravurozno tehničko majstorstvo pokazao je i proteklog petka u Kolarčevoj zadužbini. Muzičar impresivne biografije i neobičnih, širokih interesovanja, Šostakovičev jednako neobični, vedri Koncert br. 2 za klavir i orkestar izveo je u pratnji Beogradske filharmonije, te se ovaj orkestar upisao na dugu listu prvorazrednih svetskih orkestara sa kojima je mladi virtuoz nastupao.

ИНТЕРВЈУ Пијаниста Андреј Коробејников: Чудесну музику лако препозна и обичан човек

Andrej Korobejnikov / Foto arhiva

- Oduševljen sam, Beogradska filharmonija je zaista fantastičan orkestar sa vrlo moćnom energijom, gudači su izuzetni... Pojedine sekcije umeju da zazvuče nemački snažno. Ipak, u njihovom zvuku sam osetio i nešto vrlo blisko mom, ruskom senzibilitetu, jer mi jesmo slični i bliski, braća, ali nažalost i dalje nema dovoljno saradnje među našim kulturama - kaže, za "Novosti", pijanista koji je u oktobru imao jedan od svojih resitala po kojima je čuven, takođe na Kolarcu.

* Drugi put u Srbiji, uz veliki orkestar i Šostakoviča - kakav je to doživljaj u snežnom Beogradu?

- Oduvek sam imao utisak, u jednom delu tog koncerta, da pada sneg, i oduševio sam se kada sam dospeo u beli Beograd koji je tako odgovarao slici u mom umu. I u kome sam zatekao najlepšeg Sneška Belića. Ovaj koncert je kompleksno, vrlo posebno delo u opusu Šostakoviča koji ga je komponovao za svog sina Maksima, kada je bio na završnoj godini Centralne muzičke škole u Moskvi. Poigrava se u njemu sa kanonom što je po sebi ironično, jer je reč o školi koja stvara supervirtuoze, ali se poigrava pre svega mitom o najsrećnijoj zemlji na svetu. U celini, delo pruža dve slike - lice i naličje sovjetskog društva, na momente vrlo pozitivno, nežno, lepo, uz iznenadni uvid u prizore agresije... Ima i malo balkanske poliritmičnosti, žive karnevalske muzike, uz majstorsku orkestraciju. Najednom, tu je i ogoljena ličnost Šostakoviča, u muzici liričnoj ali i superličnoj, kao da Dmitrij, kompozitor ali i otac, pred nama ispija čaj u dači.

* Vaša erudicija i intelektualna radoznalost su opštepoznate. Smatrate li da je i za slušaoca klasične muzike potrebno predznanje, da li ono može produbiti recepciju muzike?

- Mislim da genijalni umovi stvaraju za vekove. Eto, u Šostakovičevom Koncertu br. 2 vi možete da zanemarite pomenuti kanon, osetićete bez sumnje čudesnu energiju, emocije... Velika muzika je uvek velika muzika, u svačijem uhu i umu. Njegova grandiozna Osma simfonija, kroz koju promišlja strahote rata, nastala je 1943. i ljudi koji su preživeli bombardovanje slušajući je čuju bombe, dožive to iznova - bez ikakvih objašnjenja, jer je to opisano, izraženo kroz muziku potpuno realistično. Takva muzika deluje na podsvesnom i svakom drugom nivou, koji ne može biti naučen. To je umetnost potpuno apstraktna, čija veličina jeste u tome da će je doživeti jednako neko u japanskom selu i među evropskom muzički obrazovanom aristokratijom. I ovaj koncert koji sam odsvirao razumeva se i oseća na tom univerzalnom nivou ako se odsvira onako kako bi trebalo, čak i u nekoj sasvim drugačijoj kulturi koja ne deli iskustva sa autorovim. Zato su neki kompozitori genijalni i večni, a drugi samo dobri, u najboljem slučaju. Inače, smatram da svaki izvođač treba da unese u delo svoj ugao razumevanja, "čitanja", osećaja, a ne da muzikolozi na silu svrstavaju delo ili učitavaju značenja i sadržaj koji bi bio okamenjen u teoriji.

* Osim neizbežnih Nemanje Radulovića ili Stefana Milenkovića, (za) koje naše umetnike znate?

- Poznajem sestre Bizjak koje su u Parizu, Vladimira Miloševića... Naravno, svako zna za najvećeg jugoslovenskog pijanistu, koji je prvi svirao na klaviru koji je i danas u Kolarcu - Ivo Pogorelić je vanredan muzičar, to je nedostižan nivo... Zaista poseban, genijalan izvođač.

* Kako pandemija menja mapu koncertnih centara u Evropi i svetu, i dinamiku sezona, ukoliko i gde one trenutno postoje?

- Beogradski koncert usrećio me je tim više jer su klasična muzika i izvođači gurnuti u svojevrsni geto, širom sveta. Zvuči apsurdno čak i meni koji sam to doživeo, ali nastupao sam sa simfonijskim orkestrom iz Marselja i svirali smo - samo za sebe! Pritom koncert nije bio ni sniman zbog nekih tehničkih problema a mi smo ga odsvirali, tako, potpuno bez publike, i otišli kućama... To je veoma gorko iskustvo, nepojmljivo.

Andrej Korobejnikov / Foto arhiva

* Da li ima smisla boriti se protiv toga, a za muziku i za publiku? Kakva je situacija u Rusiji?

- U Belgiji su muzičari protestovali zbog toga. U Rusiji, čudesni maestro Gergijev ne odustaje, ansambli Marijinskog sviraju, a onda, posledično i ostali - svakako, u slučaju maestra, ne odmaže ni njegovo blisko prijateljstvo sa Putinom. Divim se energiji Gergijeva po kojoj je verovatno najposebniji ako ne i najveći na svetu, "njegovi" orkestri su neverovatni, uvežbani. Inače, volim starovremski organizovane orkestre i dirigente koji pričaju priču kao što su i Klaudio Abado ili veliki Mehta.

* Vaša interesovanja i postignuća su neobična u biografiji klasičnog muzičara, budući da ste između ostalog i pravnik, koji, među mnogim jezicima, zna i esperanto?

- Imao sam od početka strogo, opšte obrazovanje, majka je insistirala na preskakanju razreda i u ranom tinejdžerskom dobu sam već mogao na fakultet. U to doba imao sam ličnu krizu u vezi sa muzikom i želeo sam da se bavim odbranom ljudskih prava. Docnije sam uporedo sa konzervatorijumom završio i Pravni fakultet u Moskvi, autor sam nekih stručnih dela, a pravnički doktorski rad bio mi je gotovo spreman kada se promenilo mnogo toga, uključujući kompletnu teorijsku terminologiju - zbog čega bih morao da menjam 250 strana rada. Dilema je, posle razgovora sa mnogo ljudi, razrešena u korist muzike. Zasad. Na fakultetu sam završio i prvi desetodnevni kurs esperanta koji je vrlo jednostavan i logičan jezik. Poznavaoci održavaju kongres svake godine i fascinantan je nivo idealizma i jednakosti u tom konceptu gde su nobelovci i domaćice međusobno ravnopravni. Reč je o plemenitoj ideji i lepom jeziku.

* U muzici, koju i stvarate kao što pišete i poeziju, volite eksperimente i ukrštanja - ali ne i krosover u klasičnom smislu?

- Obožavam da improvizujem u muzici, često sa elektronikom, a bend sa kojim sviram u Senkt Peterburgu je poseban po tome što potpuno improvizujemo. U promenljivoj postavi sam ja kao klasični muzičar, zatim jedan hevimetalac, jedan psihodeličar... Ipak, ne volim ono što se zove krosover.Obožavam i pravi, ozbiljan džez: Koltrejna, Parkera, Gilespija, ali ne volim ništa što je između. A kako to, tačno, kažu: da bi svirao džez moraš biti ili crn ili potpuno lud, a najbolje je da budeš i jedno i drugo!

APLAUZI U DOBA KORONE

POSTOJI moćna anegdota iz sovjetskog perioda, koji Šostakovič neretko prikazuje u superironičnom maniru. Svodi se na igru reči za sve koji znaju dvojako značenje reči "mir", koja na ruskom znači (i) "svet". "Borimo se za mir. Po mogućstvu za ceo (mir)."

U Rusiji je čuveno i uglađeno, formalno pismo Šostakoviča koji piše prijatelju iz Odese, opisujući svenarodni praznik proslave 40 godina sovjetske Ukrajine, navodeći poimence nekoliko desetina prominentnih vođa Komunističke partije. Njegov istančani osećaj za ironiju, za univerzalno u specifičnom, globalno u lokalnom, upravo je neverovatan.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DAVOS 2024: Ciljevi održivog razvoja kao put ka boljem svetu za sve