SANJALI DA LETIMO, A SAD SMO U OBLACIMA: Sa kadetima završne godine Vojne akademije, prvom generacijom koja uči na helikopterima "MI-17"

Milica Stanojković

15. 08. 2021. u 12:26

VISINA je naša strast, poziv i ono što nas je vezalo za otadžbinu! Ovako za "Novosti", gotovo uglas, govore šestorica mladih koji uprave gaze poslednje strojeve korake u školskom životu i spremaju se da, posle septembarske promocije, rame uz rame i let uz let za svojim starijim kolegama, postanu uzdanica 890. helikopterske eskadrile Vojske Srbije.

САЊАЛИ ДА ЛЕТИМО, А САД СМО У ОБЛАЦИМА: Са кадетима завршне године Војне академије, првом генерацијом која учи на хеликоптерима МИ-17

Foto Nikola Skenderija

Kadeti završne godine Vojne akademije Vojkan Mitrović, Aleksandar Dimovski, Đorđe Čorbić, Milan Ristić, Nemanja Bačlić i Aleksandar Jovanović na aerodromu "Pukovnik pilot Milenko Pavlović" u Batajnici obavljaju poslednje sate visinskih obuka na helikopteru MI-17 u kojem ovih dana "kuva" 60 stepeni Celzijusovih. Vraćaju se ubrzo na Akademiju da studiranje privedu kraju i sa diplomom u rukama uđu u pravi svet - pilota vojnog helikoptera.

Odluku da im kancelarija bude pod oblacima svi su uglavnom doneli vrlo rano, neki dok su gledali nadletanje helikoptera nad njihovim rodnim krajem, drugi dok su posmatrali svog starijeg brata. Pojedini su krili od roditelja da idu na upis u Vojnu akademiju, ali su, kažu nam, uspeli da zasluže njihovu podršku i ponos. Iako su im nazori različiti, želja za drugačijim poslom, ekstremnijim, po iskustvu njihovog pretpostavljenog majora Bojana Trkulje, jeste ono što ih dovodi pred letelicu.

- Veliki deo njih upisuje Vojnu akademiju a da nemaju mnogo informacija šta poziv pilota sve znači - objašnjava major Bojan Trkulja, zamenik komandanta 890. helikopterske eskadrile. - Presudna je želja za nekim izazovom, dokazivanjem, za profesijom koja je ekstremnija od drugih. Kasnije ta ljubav ka letenju se evidentno rađa, ulazi u krv, nedostaje kad se duže ne leti. Nešto bez čega se ne može.

Mitrović iz Petrovca na Mlavi, Dimovski iz Beograda, Čorbić iz Lozne kod Valjeva, Ristić iz Novog Sada, Bačlić iz Bačke Palanke, Jovanović iz Arapovca kod Lazarevca, podmladak na koji računa Vojska Srbije. Na njihovu čast, znanje i hrabrost.

- Kod mene se u kraju održavao svake godine turnir i helikopter je nadletao teren i bacao lopte. Gledajući u nebo, znao sam još tada šta želim - objašnjava kadet Mitrović. - Sada sam siguran da je to bila prava odluka.

Njegovom kolegi Čorbiću brat je "krivac" za oblačenje uniforme i on je taj koji mu je raskrčio put ka spoznavanju vojnog poziva.

- Imao sam njegovu veliku podršku kada sam hteo da upišem Akademiju. Bio sam prva godina kada je on promovisan i maštao sam o tom danu koji, evo i za mene, uskoro dolazi - kaže Čorbić.

Njegov kolega Dimovski, koji je uzor takođe našao unutar porodice, krenuo je očevim stopama. Kako ističe, potrebno je mnogo odricanja, a priznaje i da su imali periode kad su im se vrzmale misli o odustajanju. Ali vojnik je to:

Prve dve godine na Vojnoj akademiji uče opštu teoriju, u trećoj kreću da se specijalizuju za vojno vazduhoplovstvo. Ipak, moraju da prođu rigorozne kontrole i procene jesu li za ovaj, nimalo lak, poziv. Da li umeju da drže kontrolu i disciplinu kada izgube tlo pod nogama. Njih šestorica dokazala su da mogu.

- Na kraju treće godine radi se selekcija za avione i helikoptere. To podrazumeva fiziološke procene, testove, discipline, socijalnu inteligenciju - objašnjava major Trkulja. - Lična želja za opredeljenjem za jednu ili drugu vrstu letelice može da utiče na dalju odluku, ali konačni sud donosi komisija. Helikopterom se upravlja i rukama i nogama, potrebna je dobra koordinacija.

Dok dočekaju prvi samostalni let da ponosno sami "rašire" krila, prođe oko 20 sati obuke sa instruktorom. Uglas svi, zajedno sa majorom, saglasni su oko jednog. Trenutak kad shvate da su postali piloti dođe postepeno, ali se spozna odjednom.

- Prvi samostalni let je lebdenje. Mislili smo da nikad nećemo naučiti. Pitali smo naokolo starije kolege kako su uspeli da nauče da pilotiraju i svi su nam isto rekli - to samo odjednom klikne. A pre toga, verovali smo da je nemoguće - kaže kadet Jovanović.

Njihov instruktor kapetan Nikola Dimitrijević zadovoljan je ovom generacijom koju su iznedrili. Uspeli su da od individualaca naprave timske igrače.

- Ovo je prva generacija koja radi obuku na ovom tipu MI-17 - obajšnjava kapetan Dimitrijević. - Zato što nije bilo toliko dugo, bilo je pitanje kako će proći ta obuka. Pokazalo se da su usvojili sve što je postavljeno pred njih i prevazišli očekivanja. Prelazak sa malog jednomotornog vazduhoplova na kompleksni verovatno je njima stepenica više, u samoj pripremi se obučavaju za samostalni let, a ovde se obučavaju za tim.

Ovi mladi momci rituale pred poletanje još nisu razvili. Fokus na let jedino je što praktikuju. Ipak, njihov major tvrdi da oni dolaze kasnije: iste slušalice ili nemenjanje kacige. Ali, i oni vremenom, kaže, izgube smisao.

Pred njima je sada diplomski ispit. I priprema za završnicu za koju su izgarali svih pet godina. I za taj osećaj ponosa koji stane u ceremoniju.

- Svi to iščekujemo tokom celog studiranja i živimo za taj dan. U tu šapku koju bacimo, stanu sve emocije, trud, zalaganje. To je trenutak, kad baciš šapku i skineš sav teret - saglasni su budući oficiri.

Njihov major dodaje:

- Tog osećaja sa promocije kadeta ostajete svesni i nakon 20, 30 godina. To se ne zaboravlja.

MAJOR TRKULjA: STRPLjENjE

IAKO piloti žive za letenje, njihov poziv nije samo to.

- Posao nije samo u kabini. On podrazumeva i planiranje operacija i poslova. Dešava se da neki pilot ne poleti nekoliko meseci, ili godinu, dve jer je angažovan na drugim poslovima. Konkretno, meni se dogodilo da nisam leteo četiri godine tokom rada u Generalštabu. Imao sam za to vreme samo dva sata leta godišnje - kaže major Trkulja.

PROLAZE NAJBOLjI

KAKO objašnjava major Trkulja, broj onih koji upišu pilotski smer razilikuje se od generacije do generacije. Pravila nema. Najbolji prolaze, ma koliko da ih je.

- To zavisi od godine do godine, koliko njih prođe proces selekcije, letačke probe i testove. Nekad bude dobro 90 odsto generacije, nekad otpadne isto toliko. Praviti paralelu sa generacijama u vreme nekadašnje JNA nije dobro, bila je to veća zemlja, a osim toga promenila su se htenja mladih naraštaja - iskren je major Trkulja.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna