Miroslav Lekić: Danas je film postao hobi
22. 11. 2014. u 11:38
O „Jagodićima“, kinematografiji i TV produkciji, umetničkom izboru i o nastavku „Ulice lipa“
Od 1983, kada je stao iza „Stepenica za nebo“, Miroslav Lekić dao je rediteljski pečat, između ostalih, filmskim ostvarenjima „Dogodilo se na današnji dan“, „Bolje od bekstva“, „Nož“, „Lavirint“, kao i mnoštvu serija - „Otvorena vrata“, „Gore dole“, „Pozorište u kući“, „Ulica lipa“, „Evropa, bre!“.
Od 2010. radi na „Jagodićima“, čiji je prvi ciklus bio naslovljen sa „Sva ta ravnica“. Poslednji, treći, podnaslova „Oproštajni valcer“, čije je snimanje nedavno završeno, od prošle nedelje prikazuje se na Prvom programu RTS.
- Kada smo počeli „Jagodiće“, ideja je bila da traju tri sezone. Sada, kada su završene, osećam se dobro, ali ne stižem da se radujem, jer sam već ušao u pripremu nastavka „Ulice lipa“. Preskočio sam proces opuštanja - kaže nam Lekić.
* Da li i reditelji i glumci više vole da rade „epohu“, koja ih nekako izmesti iz svakodnevice?
- Epoha jeste lepa. Premestite se u prošlost, i kostimski i scenografski, što ima draži, ali suština priče je sadržaj. Ako je on dobar i intrigantan, svejedno je da li je reč o bivšem ili savremenom dobu. Meni si „Jagodići“ bili interesantni jer dosad nije obrađivana ta vrsta srpskog, odnosno austrougarskog plemstva i njihovi problemi.
- Pre sedam godina snimljen je prvi ciklus. Najpre smo uradili 13 nastavaka, zatim krenuli na novih 13, ali je posle šest epizoda snimanje prekinuto. Televizija je sada odlučila da to završi, ali ne od trenutka gde smo stali, jer je to nemoguće posle toliko godina, a i neki glumci su umrli, među kojima i Josif Tatić. U neobičnoj smo situaciji. Moramo da se ponašamo kao da je prošla samo godina od prekidanja priče o običnim ljudima i njihovoj svakodnevici, lišenoj senzacionalnih dešavanja.
* Rekli ste da ipak postoji mogućnost nastavka serije?
- Radovao bi me nastavak, jer bi „Jagodići“ bili potpuno zaokruženi. Glavna radnja počela je 1904, a sad smo se približili Drugom svetskom ratu. Treći serijal bavi se slutnjom nadolazećeg „mraka“, koji će progutati Kraljevinu Jugoslaviju. Interesantan je splet istorijskih okolnosti u kojima bi se dešavao sledeći serijal. To je ratni period u kom bi došlo do velikih lomova.
* Sve više radite serije nego filmove, zbog čega?
- Znate onaj vic „Zašto zvona ne zvone - ima hiljadu razloga, a prvi je zato što nema zvona“. Situacija je takva da teško dolazite do filma. Posle svog poslednjeg, pet godina sam pokušavao da dođem do novog projekta, u kinematografiji koja je nesređena i haotična, bez novca i sistema. U tom čekanju ponuđeno mi je da radim seriju i otad me stalno zovu, pa nemam vremena za film. Da biste danas snimili film, morate da odvojite bar godinu dana da se time bavite, pa još godinu da namaknete sredstva. Film je, nažalost, prešao u fazu hobija. Nadam se da ću iduće godine naći vremena da se njime bavim. Raduje me što ponovo ima naslova koji publiku dovode u bioskope, jer bez publike nema kinematografije, ma koliko međunarodnih nagrada da imate. Ovo pričam već 35 godina. U kinematografiji je veliki javašluk. Krajnje je vreme da se naša kinematografija usmeri ka nekom cilju, jer već duže vreme pluta.

- Serijali u svetu postaju sve skuplji, ali i sve interesantniji. Trenutno su zanimljivija dešavanja u svetu serija nego u svetu filma. Serijal je ozbiljna konkurencija. Ovaj kod nas je egal sa cenom koštanja prosečnog srpskog filma, ali ako znate da ima barem desetak sati programa, to znači da je film i dalje skuplji, što nije nelogično. Serijal se u produkcionom smislu drži pristojnih cena i to isključivo na RTS. Na ostalim televizijama, ne računajući Prvu, još je u produkcionom smislu niži nivo.
* Da li u lošoj finansijski situaciji umetnik može da bira šta će da radi ili mora da bira od ponuđenog?
- Opredeljenje da li ćete raditi samo ono što vam se sviđa ili ono što vam se nudi, nije vezano samo za ovu krizu. Nikada nisam živeo u vremenu u kom sam radio isključivo ono što sam hteo. Doduše, nekoliko godina snimao sam samo igrane filmove, baš zbog toga što sam radio samo ono što ja hoću. Ali, ako ne nađete alternativni izvor prihoda, morate da počnete da se bavite i ovim drugim, jer film radite jednom u pet godina, a honorar koji za njega dobijete nije dovoljan da vam pokrije taj vremenski period. Pitanje izbora šta ćete raditi pitanje je ličnog opredeljenja - kako želite da živite, šta vas privlači. Na kraju krajeva, rad na stvarima koje nisu „vaša šoljica čaja“, što bi rekli Englezi, ne znači da ste se prodali. To podrazumeva i veći napor da od onoga što vam se ne sviđa, napravite nešto što će vam se dopasti. Svaki posao je provokacija. Uvek možete da napravite nešto što je obogaćeno vašim rukopisom.

* S obzirom na iskustvo, da li vam je sada lakše da birate?
- Jeste, jer imam dovoljno zanimljivih projekata koji mi omogućavaju ono što sam celog života želeo, a to je da živim isključivo od bavljenja režijom. Već nekoliko godina vezan sam za projekte koje volim, a koji mi oduzmu po godinu života. Ne moram da biram da li ću da radim nešto što mi se sviđa ili ono što moram samo da bih preživeo. Zasad radim ono što je moj izbor.